Temeljita analiza

SAGA O PRIVATIZACIJSKOJ GRABEŽI Skandali privatizacije dobivaju dva filma, ali i dvije knjige

Boris Pavelić

Ubojiti vod istraživača, predvođen »narednicima« Juričanom i Paparellom, dokazat će da ono što u četvrt stoljeća nije uspjela - kao da je uopće htjela - učiniti cijela država, može obaviti mala družba posvećenih, inteligentnih i odlučnih novinara



Na pomolu je saga o hrvatskoj grabeži: s dva dokumentarna filma i dvije knjige o najvećim skandalima hrvatske privatizacije, redatelj Dario Juričan, istraživački novinar Saša Paparella i njihova ekipa iz HRCIN-a, Hrvatskog centra za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, objavit će dosad najtemeljitiju i najzaokruženiju analizu nacionalnoga istočnog grijeha eufemistički zvanog »hrvatska privatizacija«.


Nakon što su u pravi čas, u ljeto prošle godine, nepunu godinu prije kraha, objavili »Gazdu«, duhovit, ali minuciozan dokumentarac o Agrokoru i njegovome osnivaču Ivici Todoriću, Juričan i Paparella ovoga su tjedna skupini novinara u Zagrebu prikazali i novi film, koji je pred samim završetkom: »Gazda: početak«, žestoku novinarsku priču o HDZ-ovim počecima, jačanju i trijumfu, te provedbi stranačkoga, kako su to nekad prepotentno zvali, »ekonomskog modela«.


Ni sam više ne znam točno koja, ali druga ili treća izmjena zakona o privatizaciji omogućila je da vlasnici prodaju svoje dionice. To je bila katastrofa – ta informacija, koju u prvoj polovini »Gazde: početka« iznese Jakša Barbić, današnji potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i profesor emeritus Pravnog fakulteta u Zagrebu, sadrži ključ tajne o cijeloj privatizaciji: ona dokumentarističkom cakom pokazuje kako ni Barbić, jedan od autora privatizacijskog zakona, ne zna koliko je taj zakon izmjena doživio, ni kakve je sve marifetluke omogućio. A donesen je, doznajemo u filmu – mjesec dana nakon krvavoga plitvičkog Uskrsa 1991., što svjedoči o ravnodušnosti i žurbi pokretačkih duhova hrvatske privatizacije.




»Gazda: početak« počinje rekonstrukcijom osnivanja HDZ-a, nakon uvodnih sekvenci plakanja s Poljuda u povodu Titove smrti, koje, ovako montirane, djeluju nadasve ironično. Opskurnu atmosferu budžaka s rubova Zagreba u kojima je HDZ djelovao do prvih izbora odjednom zamjenjuju ulaštene dvorane Sabora i vlade nakon trijumfa izborne pobjede u travnju 1990.


– Popularnost HDZ-a kao plamen prerijom se širila, slavodobitno će kazati Vladimir Šeks, jedan od gotovo četrdeset sugovornika u filmu. Od samoga početka, negdje na rubu ekrana muva se i sitni zagrebački ugostitelj Miroslav Kutle kojega je, prisjetit će se Stjepan Mesić, »Tuđman uvažavao kao sposobnog poduzetnika«. »E, sad«, dometnut će Slavko Degoricija, »to što on nije imao granicu na kojoj bi se znao zaustaviti…


Prva meta Gradski podrum 


Zakon o privatizaciji dakle je donesen – »zato što je Markovićev zakon bio koruptivan« – ustvrdit će Zdravko Mršić, prvi Tuđmanov ministar vanjskih poslova, i posao je mogao početi. »Gradski podrum«, uspješan restoran na Trgu bana Jelačića, prva je Kutlina meta. Radnici Ivanka Rojc i Dragan Basrak svjedoče kako je dobro poslovao, a onda su krenule muljaže: dvostruko knjigovodstvo, falsificiranje potpisa, izvlačenje para, snižavanje plaća… 1995., prva kaznena prijava: Tonči Buterin, tadašnji zagrebački kriminalist, potvrđuje da je policija provela istragu i zatražila progon. »Notorni kriminal zamatao se u domoljubne boje«, kazat će Vladimir Faber, zamjenik Tomislava Karamarka, tadašnjeg načelnika zagrebačke policije, tvrdeći da je Karamarko zbog Gradskog podruma razgovarao i s Tuđmanom.


Karamarko pak, u izjavi za film danoj ove godine, tvrdi da je »Faber malo pobrkao«, pojašnjavajući da on s Tuđmanom nije razgovarao o Gradskom podrumu, nego o također sumnjivoj privatizaciji Croatia Busa. Ivić Pašalić cijelu aferu naziva »obračunom s hercegovačkim lobijem«. Ovo su, međutim, činjenice: zbog istrage u Gradskom podrumu i drugim privatizacijskim skandalima, Karamarko je smijenjen s prvog mjesta zagrebačke policije.


I sve tako, »Gazda: početak« niže aferu za aferom: kutlizaciju Splita preko slamanja Slobodne Dalmacije – »nikad više neće biti antihrvatska«, kaže Kutle u prvoj izjavi poslije preuzimanja – Jadrantekstila, cijeloga niza dotad iznimno uspješnih tvrtki… Ljudi svjedoče da su im prijetili ubojstvom djece, javnim žigosanjem u »Slobodnoj«… U Kutlinu razdoblju, Split je izgubio polovinu od osamdesetak tisuća radnih mjesta. Epilog? »25 godina kasnije, u impresumu Slobodne Dalmacije isti su ljudi kao i 1993. Sve je isto, samo Kutle nema«, kazat će novinar Boris Dežulović.


Ali život ide dalje: Tisak, Diona, Dubrovačka banka i »peti ortak«, afera Gruppo i »četvrti ortak«, Večernji list, Jadranfilm, Radio 101… U jednom je času Kutle posjedovao 174 tvrtke. Sve je to propalo. Na kraju je izbačen iz HDZ-a, a danas, zaštićen državljanstvom, slobodno živi u Bosni i Hercegovini – eno ga u filmu, opušten i zabradio poput pustolova, smije vam se u kameru.


Treći siječnja najbolje opisuje Čedo Prodanović: »Krenulo je punim jedrima, a onda je vjetar stao«. Kutle je uhapšen, ali prima nedopuštene posjete, za koje zna predsjednik Općinskog suda u Zagrebu Đuro Sessa, kojega vidimo kako, petnaestak godina kasnije, pred predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović polaže prisegu za predsjednika Vrhovnog suda RH. Kutle od crkve dobiva zaštitu i utočište na Kaptolu 21, pa bježi u BiH, premda njegovi odvjetnici javnost uvjeravaju da neće pobjeći. »Todorić je mala beba za Kutlu. Kutleraj je čisti kaos, to se ne da raščistiti«, kazat će novinarima na projekciji Dario Juričan, čovjek koji, uz Paparellu, danas o hrvatskoj privatizaciji zasigurno najviše zna.


Golema građa 


»Gazda: početak« dinamičniji je, žustriji i kritičniji od »Gazde«, blago duhovitog, na trenutke autoironičnog, na trenutke čak impresionističkog dokumentarca. Djelomice je to posljedica goleme građe koju je trebalo sklopiti u homogenu i filmičnu cjelinu, ali djelomice zasigurno i muke koju su autori morali osjećati istražujući tu kloaku hrvatske privatizacije: potpisanome su novinaru najdojmljivije sekvence sa samog kraja što sažimlju dojam filma, u kojima je redatelj samoga sebe noću posjeo pred gigantske ekrane Muzeja za umjetnost i obrt, kojim prolaze vojske ogromnih bijelih miševa – ili štakora? – pa mijenja kadar, od sebe ispred tih miševa-štakora, do panorame Zagreba iza tih čudovišta, sve u opskurnoj atmosferi zagrebačke noći… Te su scene silno simoblične i dojmljive, i dobro je što su iskorištene i za plakat filma.


Mnogo je u filmu sugovornika, mnogo dokumenata i arhive, pa bi netko mogao tvrditi da je materijal i prenapregnut. Autori, pak, objašnjavaju da je sve to naprosto moralo stati, te da su sve saželi što su više mogli. Potreba da se mnogo kaže uzrokovala je i brzo, upravo rafalno smjenjivanje kratkih izjava sugovornika, umješno montiranih tako da same od sebe odmataju priču.


Ukratko, publika će krajem prosinca dobiti dostojan nastavak »Gazde«, no da bi se film ulaštio do sjaja, potrebno je još novca, pa je HRCIN nedavno pokrenuo crowdfunding kampanju, koja još traje. Ako pitate nas, pridodate li kakvu svoticu, neće to biti bačen novac: osim što ćete dobiti dubinski dokumentaristički uvid u vlasničke tajne ovoga nakrivo nasađenog društva, malen, ali ubojit vod istraživača, predvođen narednicima Juričanom i Paparellom, dokazat će vam da ono što u četvrt stoljeća nije uspjela – kao da je uopće htjela – učiniti cijela država, može obaviti mala družba posvećenih, inteligentnih i odlučnih novinara. A to, u ovome općem institucionalnom beznađu, svakako jest blagotvorna spoznaja.