Robija znam, pa, dobrih trideset godina, možda i koju godinicu više. Generacijski smo tu negdje, obojica smo se petljali oko košarke, ja sam vrlo brzo nakon upoznavanja upao u košarkašku maticu kojom sam dugo plovio, Robi je ostao negdje na marginama, pokušavajući se ugurati unutra, ali to nikako nije uspijevao.

Prvo kao igrač, pa potom kao trener, posljednji pokušaj mu je bio javljanje na javni natječaj za izbor direktora Cibone, ono početkom prošle godine, kad je biran Andro Knego. No, cijelo smo vrijeme ostali u kakvom-takvom kontaktu, sretali se, čuli se telefonom.

U međuvremenu je Robi postao javna osoba, medijski prilično eksploatirana, dva je puta gostovao kod Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva, svi su ga tiskani mediji iskoristili, i još ga koriste, za popunjavanje stranica, ali živimo u vremenu i prostoru u kojem su priča poput njegove potrošna roba, danas je čujemo ili pročitamo, sutra je zaboravljamo jer se pojavljuje nova. Nažalost…

Kao prvo, imamo previše svojih briga da bismo se ozbiljnije bavili tuđima, kao drugo, Robi je se donkihotski bori protiv sustava, a borbe protiv sustava su u pravilu – izgubljene borbe. Barem tako mislimo mi u Hrvatskoj, plivaj nizvodno i šuti jer nikada nije tako loše da ne bi moglo biti i gore.

A kao treće, ono čime se Robi bavio je »vruće«, preduboko se upetljaš i proguta te mrak.

Atipična pričica  

No, uporan kao mazga, čini se da Robi nakon razdoblja u kojem je bilježio same poraze uspijeva preokrenuti situaciju u svoju korist. I na službenom i na privatnom planu.

Pričica koja slijedi je vrlo neobična, svakako atipična, nije romansirana, i vrijedna je pamćenja barem duže od dan-dva, koliko u pravilu živi dnevni tisak. Danas ga kupiš, sutra već pereš prozore ili potpaljuješ roštilj njime.

Možda će Dalibor Matanić jednog lijepog dana krenuti u snimanje filma o Robiju, samo da prvo bude završena knjiga koju je već naš junak (ili anti-junak) krenuo pisati, pa će i knjiga i film ostati za sva vremena kao podsjetnik na njega i na sve nas.

Robi je Robert Matijević, diplomirani ekonomist, nekadašnji financijski policajac, pa porezni inspektor, pa pomoćnik ravnatelja carine zadužen za borbu protiv krijumčarenja i organiziranog kriminala.

Uporni Ilija  

Mala digresija, Robijev otac je bivši košarkaški sudac Ilija Matijević, široj javnosti poznat po brčinama i po suđenom prekršaju na Draženu Petroviću na isteku odlučujuće utakmice doigravanja između Šibenke i Bosne, što je kasnije pokojni Dražen pretvorio u poene kojima je Šibenka osvojila naslov prvaka 1983.

Naslov je potom administrativno/politički oduzet Šibenki, Sarajevo je bilo domaćin zimskih Olimpijskih igara i gradu je trebao uspjeh, trebala mu je pompa, Ilija je proglašen lopinom i okončana mu je sudačka karijera iako je na središnjem Dnevniku dokazao kako je bio u pravu donoseći tu odluku, i sva ta sranja… Tek toliko da se zna otkud Robiju ta tvrdoglavost, jabuka ne pada daleko od stabla.

Robijev je, dakle, grijeh to što je odlučio plivati uzvodno i vrlo brzo je argumentirano i dokumentirano krenuo u raskrinkavanje korupcije u (carinskom) sustavu, avangardno već 2002. radeći ono što je na velika vrata do javnosti došlo gotovo desetljeće kasnije, samo što je to kasnije pitanje borbe za političku vlast u državi, a ono Robijevo ranije bilo je predano obavljanje svog posla. Što ponekad nije uputno.

Otkrili su šverc kave, pa šverc nafte, pa nepravilnosti u TDR-u, da bi točno pet dana nakon što je ukazao na šverc naftom bio suspendiran, a policija ga je počela istraživati još ranije, zbog navodnog sudjelovanja u švercu kave, upravo onom na koji je njegova služba ukazala.

Zgodna logistička zavrzlama, primjerenija kakvom »znan-fan« filmu B produkcije nego 21. stoljeću u Hrvatskoj.

Po suspenziji je uslijedila i kaznena prijava, pa suđenje na kojem je osuđen, pa štrajk glađu, pa ponovljeno suđenje na kojem je oslobođen optužbi za nesavjesno obavljanje posla (a zapravo je trebalo stajati: presavjesno obavljanje posla), uz nalog za vraćanje na posao.

Preustroj po Barišiću  

To se događalo kroz četiri godine, i presuda je donesena u lipnju 2006., ali ga je Mladen Barišić, koji je u međuvremenu postao šef carine, tek u rujnu 2007. vratio na posao. No, ne na bivše radno mjesto, koje mu je zakonom trebalo pripasti, nego na najniže moguće radno mjesto, s obrazloženjem o preustroju službi unutar sustava. Iako je bivše Robijevo radno mjesto i dalje postojalo i na njega je primljen novi čovjek, s točnim i istovjetnim opisom rada, samo što se, kao, drugačije zvalo.

Usput, Barišić je ime koje je postalo planetarno popularno uhićenjem u rujnu prošle godine, to je taj gospodin. Samo što to uhićenje nije imalo nikakve veze s Carinom, nego s Fimi mediom. Isti gospodin čije je kumče »palo« dan prije Vele Gospe švercajući nekakve stolnjake.

Varijanta prilikom vraćanja na posao je bila otprilike »ne da ništa ne trebaš raditi, nego ništa ne smiješ raditi«. Onda je apdejtirana varijanta bila otprilike »ili otkaz, ili penzija«, pa je Robi prihvatio penziju i ponovo tužio, sada Upravnom sudu.

Nova presuda, jedina moguća, makar je termin »jedini mogući« u modernoj hrvatskoj državi vrlo relativan, ponovo ide u Robijevu korist, i mora biti vraćen na posao koji je obavljao na proljeće 2003., kad je suspendiran.

Čelnik nije ispoštovao

Nakon osam dugih godina… U presudi taksativno stoji, između ostalog, da »čelnik tijela (čitaj: Barišić, šef Carine) nije ispoštovao obvezu pravednog i jednakog postupanja prema tužitelju (čitaj: Robertu Matijeviću), kao i prema svim drugim državnim službenicima…«.

Netko je, dakle, hrabro, jasno, glasno i službeno, napokon priopćio i Robiju i svekolikoj hrvatskoj javnosti da je glavni lik ove priče bio tretiran bićem nižeg reda, i da je taj buling provodila državna služba. A ta je državna služba u pobijanju tužbe našla za shodno maštovito navesti tek (nepostojeću) nepravilnost u datumu predavanja tužbe.

Naravno, to nije kraj priče – Robi tek treba obaviti razgovore s nadležnim institucijama i ta presuda tek treba zaživjeti u praksi. To be continued.

Ljubavna krimi-priča  

Privatno? Ostavimo to za taj očekivani i najavljeni nastavak, »nemoj ništa o tome, pliz«, kazat će Robi.

Smatram da treba prvo ostati čovjek, a tek onda biti novinar, poštujem želju poznanika, da baš ne devalviram termin »prijateljstvo«.

No, i to je prava ljubavna krimi-priča na tragu… ne znam… Jackie Collins, Danielle Steel, Judith Krantz, a Nives Celzijus/Zeljković/Drpić može se sakriti i sa svojim Kiklopom i bez njega.

Osnovni elementi su ljubav, senzacionalne grudi, seks, curica, socijalna služba, bijeg (ili otmica), demonski planovi, falsificirani potpisi, neizbježni sud i (za sada) put ka sretnom završetku.

Ako želite, sami pokušajte složiti priču od tih elemenata, ako ne želite – pričekajte malo.

I nemojte zaboraviti da ovo nije roman, nego stvarni život koji je zanimljiviji od romana jer protagoniste znamo.

Nemojte zaboraviti niti koliko je suza već proliveno, niti koliko će ih još biti proliveno kad se sve konačno rasplete.