Ratnohuškački govor Josipa Đakića objava je rata Srbima i poraz Jadranke Kosor

Huškački govor HDZ-ovog ponosa bit će znak svima onima kojima je rata i ratovanja, rova i rovarenja preko glave, za koga ne treba glasati. Bez obzira kako mu glasilo i čije ime bilo

Napokon! Ratno stanje službeno je objavljeno, učinio je to HDZ-ov ponos Josip Đakić na stranačkom mini saboru u Osijeku, te više nema nikakvih dilema da će izbori 2011. biti povratak u 1991. Bajonete su isukane, neprijatelji javno prozvani i obilježeni. Propagandna mašinerija svoje je odradila i kreće se u sveti rat za ostanak HDZ-a na vlasti.

– Ja sam mislio da sastavljaju srpsku vladu a ne hrvatsku, ispalio je Đakić prokazavši agresora u osobnim imenima Ranka, Rajka, Zokija, Veljka, Rade… Za njega i Kosoričin HDZ očigledno su politički koalicijski suparnici isto ono što su prije 20 godina za Tuđmanov bili Martić, Rašković, Babić, Hadžić.

Nije se Jadranka Kosor oporavila niti od šokantnog saznanja da su beogradske optužnice protiv Šeksa, Vekića i ostalih spavale mjesec dana u ladici njezinog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, a sada će se morati češati zbog svraba Đakićeve iskopane ratne sjekire. Jer, pokazuje se, HDZ nema nikakav izborni program osim ovog ratničkog, on naprosto ne može funkcionirati bez neprijatelja, kako unutrašnjeg tako i vanjskog. Đakićev otvoreni rasizam spram osobnih imena nije nikakva bezazlena pošalica ili lapsus, već otvorena ratna retorika spram svih onih koje HDZ smatra svojim smrtnim neprijateljima.

– Rasizam unutar kojeg se pojavljuje i izražava lokalni etnonacionalizam je rasizam vlastitih imena. Najbitnija razlika izmedu čovjeka i nečovjeka, i na njoj počiva etničko čišćenje, razlika je između onoga koji ima pravo, naše ime, i onoga koji ima tuđe ime, tj. loše ime koje otkriva njegovu neljudskost, govorio je svojedobno sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević. »Rasizam vlastitih imena počiva na kanonizaciji jednog arsenala vlastitih imena. Prva obaveza je nemiješanje s drugima, a druga obaveza nedavanje tuđih imena svojoj djeci.«   

Duh iz boce

Tko je kriv Milanoviću, Ostojićima i drugima iz opozicije koji po Đakiću sastavljaju srpsku vladu, što im roditelji daše takva, tuđinska imena, pa su sada na njegovom pravovjernom nišanu. Hrvatsko-srpski rat očigledno nije završio, on je vrlo živ i prisutan u mnogim glavama, a izbori su pravo vrijeme da i jeziku pobjegne kako bi se neki najradije u čas vratili pušci. Rat je permanentno stanje, on nije prestao ni 1995. ni 1998. i još dugo neće biti primirja, sve dok s obje strane granice uoči svakih izbora budemo slušali poznate ratne pokliče.

Jadranka Kosor sama je kriva za ovo što se događa, ona je pokušavajući se predstaviti biračima kao naša Jeanne d’Arc počela trljati bocu i duh je iz nje izašao u obliku Josipa Đakića. HDZ se uvijek volio predstavljati kao jedina mjera hrvatstva, kao vojska koja jedina zna i može čuvati i braniti nacionalne interese, vraćajući se uvijek prije izlaska na birališta poznatoj Tuđmanovoj retorici o đavlima raznoraznih boja, stoci sitnog zuba i Srbima odnosno Beogradu kao remetilačkom faktoru i vječnoj prijetnji.

 Bildanje nacionalnih mišića počelo je raspravom oko vlasništva Ine koja je prerasla u otvoreni rat protiv mrskih Mađara koji nam eto žele oteti nešto što je naše, hrvatsko. Kao da je sam Atila Bič Božji s barbarskim Hunima poharao naša naftna polja i rafinerije, a ne Hrvatski sabor 2003. donio zakon kojim je MOL-u prodano 25 posto plus jedne dionice.   

Famozne optužnice

I određen nastavak privatizacije nacionalne naftne kompanije kojim se država obavezala da će do ulaska Hrvatske u Europsku Uniju zadržati svega 25 posto dionica, a potom i taj paket prodati! Svih tih godina nikome nije bilo bitno što će se dogoditi s Inom, niti jedna vlast nije predložila izmjene Zakona o privatizaciji Ine, u Saboru nikada nije raspravljano o fazama privatizacije iako Zakon predviđa da se ta tematika nađe na dnevnom redu parlamenta najmanje jednom u tri mjeseca.

No kada su se primakli izbori, Vlada naglo donosi prijedlog zakona kojem bi bilo ograničeno vlasništvo u Ini na 49 posto, šalje poruku svim potencijalnim investitorima da ne ulažu u Hrvatsku jer ih slična sudbina može zadesiti i otvara front ne samo s jednom članicom EU već i Bruxellesom koji je prepoznao antieuropsko ponašanje buduće članice i stavio ga na led.

Slično je bilo i s famoznim optužnicama za ratne zločine iz Beograda koje su eto pokazale da ni ti balkanski Vizigoti ne miruju i hoće procesuirati naše branitelje samo zato što su devedesetih branili Hrvatsku. Kosor i Vlada promptno se odlučuju za novi zakon ne bi li se pokazali jedinim zaštitnicima Domovinskog rata i njegovih sudionika, ne konzultirajući se niti s DORH-om, niti s europskim partnerima od kojih dobijaju packe i narušavaju krhku normalizaciju odnosa i tek započetu suradnju i obračun s kriminalom i ratnim zločinima dviju susjednih država. Šamar je stigao u obliku bumeranga kada se pokazalo da su optužnice još krajem srpnja poslane u Zagreb diplomatskom poštom da bi završile neotvorene kod indolentnog ministra. 

I sada Josip Đakić u Osijeku izlijeva cisternu benzina na tinjajuću vatru hrvatsko-srpskih odnosa koju ne može ugasiti niti stotinu kanadera objašnjenja. Nakon svega, Jadranka Kosor sasvim je sigurno izgubila Milorada Pupovca i SDSS kao potencijalnog koalicijskog partnera, čak je upitno ima li većinu u Saboru ako poželi kazniti neodgovornog Bošnjakovića. Đakićev istup možda će joj donijeti glasove krajnje desnice koja se kao 2001. na splitskoj Rivi pokušava okupiti oko Mirka Čondića, ovoga puta znatno malobrojnija, u Thompsonovim Čavoglavama, ali će joj zato odnijeti znatno više glasova onih kojima se predstavlja kao europejka koja će nas uvesti u EU.   

Diplomatske pljuske

O diplomatskim pljuskama da i ne govorimo. Jadranka Kosor šefica je šefa Hvidre čije osječke izjave mogu poslužiti da Haški sud u žalbenom procesu generala Gotovine i Čermaka zaključi kako je u Domovinskom ratu bilo i etničkog čišćenja. I što je za premijerku kao pretendenta na vlast najgore, Đakićev ratnohuškački govor bit će znak svima onima kojima je rata i ratovanja, rova i rovarenja preko glave, za koga ne treba glasati.

Bez obzira kako mu glasilo i čije ime bilo.