Nije slučajno da se Zoran Milanović na početku ovotjedne sjednice Vlade pozvao na strpljenje građana. Štoviše, da je naglasio da ono nije bezgranično, ali da na njega računaju.

Jer, u zemlji bogatoj mnogim prirodnim resursima, ali i bremenitoj resursima materijalne i društvene naravi koji su pri kraju, strpljenje je jedno od onih kojega su ostale ponajmanje količine. 

  Vrijeme, dakle, curi. Ali, ne treba se politička elita pitati kome točno curi. Jer curi svima nama. 

Plan A: Iznenaditi cijeli svijet

Naime, državni proračun za 2013. godinu strukturiran je otprilike kao psihoportret ovisnika o klađenju na ulaznim vratima kladionice. On je, naime, uvjeren da će ovaj put dobiti. 

  Možda i hoće. Možda će se realizirati vladini ambiciozni investicijski planovi koji će, u kombinaciji s povoljnim vjetrom iz EU, koja će se valjda početi odljepljivati s drugog kriznog dna, podići hrvatski BDP do planiranih 1,8 posto rasta. Takav rasplet zapanjio bi vjerojatno svih – uključujući i positive-thinking ekipu iz Banskih dvora. Jer, prognoze institucija koji se time bave, uglavnom se u ovom trenutku za Hrvatsku kreću između 0,0 do jedan posto rasta. Ako sve bude u redu (a iskustvo posljednjih godina nas ustrajno uči da rijetko kad bude tako). 

  No, ako Grčić-Vrdoljakov investicijski brod ipak zaplovi punim jedrima: ako se Hrvatska počne tresti od buke bagera i udaraca lopata, ako se, dakle, krenu otvarati i nova radna mjesta, kraj naredne godine dočekat ćemo u ljutoj svađi sa sindikatima: hoće li se božićnica i regres za 2014. godinu vratiti u punom, ili ipak ponešto reduciranom obliku. Oporba će vikati da bi oni to svakako bolje napravili i da je oporavak premlak, no i jedni i drugi i treći će biti svjesni da ono svjetlo na kraju tunela ipak nije bio vlak. Ukratko, Hrvatska će početi izlaziti iz krize, a krikovi i bijesovi pučanstva vratit će se u neke pliće kanjone. 

Plan B: Rezanje

Ukidanjem božićnice, regresa i smanjivanjem dodataka na plaće u državnoj i javnoj službi, što je šeprtljavo obavljeno krajem ove godine, došlo se do zida. Sljedeći korak u očuvanju javnih financija je već i najavljen: ukoliko ne bude rasta rezat će se direktno plaće i mirovine. 

  Iskreno: to je scenarij koji nažalost zvuči mnogo realnije od optimizmom natopljenih planova za investicije. Vjerojatno i zbog toga što je investicijski bum bio taj koji je trebao »pokrenuti Hrvatsku« (digresirajmo mrvu: e, lijepo si je pokrenuo, dragi Ivo) i u 2012. godini. No, od planiranog plusa od 0,8 posto, dođosmo do očekivanog minusa od 1,9… Koliko god skeptične analitičare s početka ove godine Banski dvori u suptilnom stilu »ala Čačić« nazivali »statističarima« koji da ne vide što se stvarno događa i poduzima… Dobro, minus je većinski generiran i padom u zemljama EU, koje su nam tradicionalna tržišta, a ne samo zastojem u Hrvatskoj, ali činjenica je da je 2012. isplanirana preoptimistično i da se nemoguće oteti dojmu da je spiritualna pozitiva ona koja nosi i očekivanja za narednu godinu. 

  No, dakle, rezanje plaća i mirovina. Koliki god postotak bio; a neće biti takav da se ne osjeti, jer bi se onda već nekim trikom, monetizacijom ili privatizacijom iz šešira pokrpala proračunska rupa; mogao bi na ulice u opasnom broju izvesti (čak) i Hrvate. Mogao bi, čak, ako situacija dovoljno uzavrije, rezultirati i padom Vlade. 

  Jer, bijes je golem; on curi iz novinskih komentara, s društvenih mreža, na kavama i druženjima uz pivo. Nije bitno pritom što se doista događa: je li porez na nekretnine, primjerice, udar na bogate, bitno je da mediji histerični u svojoj dvostrukoj izbezumljenosti (jedna je zbog vjerojatno neumitne propasti cijele medijske industrije kakvu smo dosad poznavali, a druga zato jer misle da se – unatoč suprotnim pokazateljima – histerija bolje prodaje) već počinju apriorno osuđivati svaku, pa i najmanju promjenu u društvu kao novi vladin udar na džep građana (školski primjer: cijena goriva, na čije vrludanje ne može direktno utjecati ni američki predsjednik, a kamoli hrvatski ministar gospodarstva). 

  Kako to biva u masovnim gubljenjima razuma: histerija umnaža histeriju i isušuje posljednje tragove strpljenja i racionalnosti. Na ovako, dakle, nabrijanu javnost nabaciti dodatno smanjenje plaća i mirovina (a upravo to će se dogoditi negdje najesen ne budemo li zasuti petrodolarima ili energijom novog hrvatskog new-deala), jednako je kao paljenje cigarete u kući dobro natopljenom naftom. Ako baš jako, jako paziš, možda nećeš izgorjeti. Možda. 

Bez alternative

Ne samo u Hrvatskoj – dok bijesni porezni obveznici u ovoj zemlji sa čežnjom gledaju snimke iz Slovenije, Španjolske ili Grčke i dok se zaklinju na to da su svi političati isti i da su ih svi izdali, ni kod nas, a ni u spomenutim zemljama alternative nema na vidiku. Alternative koja bi, sredstvima uobičajenim u normalnom demokratskom sustavu izvela državu iz samouništavajuću spirale siromaštva i nasilja. 

  Alternative nema ni u ideologijama, osim ako ćemo se samo praviti ozbiljni: pa pričati o nacionalizacijama banaka (u Sloveniji su državne), utopističnoj direktnoj demokraciji ili povratku na samoupravni socijalizam (koji je krasno završio). 

  I tako, lagano smo se našli u situaciji iz udžbenika: gospodarska kriza kojoj se ne nazire kraja, medijska scena u žutoj imploziji, rušenje posljednje trunke povjerenja u političare i predstavničku demokraciju i strpljenje čiji je kraj jako, jako blizu. 

  Dame i gospodo, ono čemu svjedočimo slobodno možemo nazvati puzajućim zidanjem diktature. 

  A vremena je sve manje.