Predaha nema. Bitka za autoceste se nastavlja i nakon skupljanja potpisa za referendum, uplela se već u predsjedničku kampanju u kojoj se uglavnom kandidati desnice kunu u hrvatsku naplatnu kućicu na hrvatskom asfaltu, a Ivo Josipović apotekarskom vagom mjeri svaku izjavu na tu temu kako se slučajno ne bi zamjerio kojem glasaču.

Samo keš

Suština priče nije pretjerano komplicirana. Koalicija sindikata i udruga želi referendumom zaustaviti davanje autocesta na koncesiju privatnom vlasniku. Sindikati se pritom prvenstveno bore za materijalna prava svojih članova, a udruge za ideološku nadgradnju – strahujući od omrznutog privatnog vlasnika (kojeg god) i dajući prednost javnom vlasništvu.

I sve je to legitimno, štoviše, daleko je od toga da bi bilo neprivlačno. 

Ono u čemu je, kao i obično, problem, je novac. Gotovina. Naime, da bi se država oslobodila bizarnih kamata pod kojima su dizani krediti za cestogradnju, pogotovo u posljednjim godinama HDZ-ove vlasti, treba joj mnogo milijardi kuna, odmah. I zato gura monetizaciju; to jest pokušava iznajmljivanjem autocesta doći do predaha za državne financije. 

Kako će sve skupa završiti, teško je prognozirati. 

Masivni poraz Mijata Stanića

Sindikalni lider i dokazani borac protiv korupcije Mijat Stanić bučno je najavljivao kako im je cilj skupiti ravno 958.319 potpisa, odnosno, jedan više od broja glasova koje je Kukuriku koalicija dobila na izborima. Iako je skupljanje potpisa gotovo prije tjedan dana, još se ne zna konačan broj, no očito je da je, u odnosu na ambicije organizatora, doživljen masivan poraz. Brojka prikupljenih potpisa (čiju vjerodostojnost tek treba provjeriti!) je tek nešto veća pola milijuna. Za referendum vjerojatno dosta. Ali, ni blizu proklamiranog cilja od jednog glasa više od Kukuriku koalicije. Štoviše, podbačaj je, budimo široke ruke u procjeni, oko brojke 400. Četiri stotine tisuća potpisa manje. 

Ako je tražio procjenu vlastite političke snage, Stanić je popio jedan vrlo otrježnjavajući šamar. Čega je itekako i sam svjestan, iako sad mudro šuti u tome što im je bio cilj. 

No, to je tako, kad se čovjek uključi u politiku (a skupljanje potpisa za referendum to jest), onda mora biti spreman i na bolne udarce i na gubitak simpatija. To je jednostavno cijena društveno-političkog angažmana. 

Stanićev (relativni) poraz je, međutim, mlaka vodica za ono što je sam sebi napravio i radi GONG, civilna udruga svijetle tradicije u borbi protiv netransparentnosti i političkih muljanja svih vrsta. GONG-u, bez dileme, idu najveće zasluge u svojedobnom otkrivanju »mrtvih glasača«, u bitci za čišće biračke popise, za transparentije financiranje političkih entiteta i procesa, za edukaciju birača i još mnogo, mnogo toga. 

A procedura?

Naime, organizatorima kampanje, dakle GONG included, jako je stalo da se referendum raspiše čim prije, to jest paralelno s predsjedničkim izborima. Ako je tome tako, onda su trebali daleko ranije krenuti u cijelu priču. Jer, podsjetimo, ističe prva trećina studenog, potpisi još nisu ni prebrojani, a kamoli predani Saboru. Nakon toga ide ono što je temelj demokracije, a na čije je poštivanje GONG bezbroj puta ukazivao – procedura: nadležni Odbor, plenarna sjednica, Vlada, ministarstvo, Zavod za statistiku, ministarstvo, Vlada, Sabor, Ustavni sud – i tek onda se može razgovarati o raspisivanju referenduma. 

– Nestranačka udruga građana GONG ustvrdila je danas kako odluka o referendumu koju je saborski Odbor za Ustav predložio Saboru na izglasavanje »otvara put za ignoriranje obvezatnosti rezultata referenduma« i predstavlja grubo kršenje ustavnopravnog poretka, te je pozvala Sabor da zatraži ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, govorila su novinska izvješća prije referenduma protiv gej brakova. 

Jedan od načina na koji se (možda) može uhvatiti rok od 11. siječnja je ignoriranje Ustavnog suda. Je li moguće da se za to danas GONG zalaže? 

Nadalje, početkom mandata ove vlasti, u siječnju 2012. godine, ova cijenjena udruga je bila (opet s pravom) bijesna: 

– GONG smatra da bi referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, koji je najavljen za 22. siječnja, trebalo odgoditi za sredinu ili drugu polovicu veljače zbog brojnih manjkavosti pravnog okvira i neinformiranosti građana. 

Logičan (i neuslišen) zahtjev, jer je brzina kojom se ušlo u priču o EU referendumu, te opća informiranost o tome u kakvu to Uniju Hrvatska ulazi bila više nego zabrinjavajuća (glede informiranosti o EU – ni danas nije ništa bolje, sjetite se toga svaki put kad pročitate riječ »sankcije«). 

GONG v. 2.0?

Naposlijetku, a možda i najvažnije: što se dogodilo s financijskom transparentnosti? Udruga koja je, zajedno s medijima, ludila zbog katastrofalne kontrole financiranja stranaka i njihovih kampanja, zasad se zadovoljava s preliminarnim izvješćem o troškovima referendumske kampanje. Koje solidno liči na ono kakvo je Sanaderov HDZ podastro za financiranje predsjedničke kampanje Jadranke Kosor – a koje govori da je tu kampanju financirao – HDZ. 

No, okej, tek se čeka puno izvješće, pa je za vjerovati da će GONG-ovci inzistirati na svakom računu i svakoj lipi. I na još nekoliko stvari, bitnih radi transparentnosti cijele akcije. Recimo, odakle udruzi Pravo na grad sredstva za pokrivanje više od trećine troškova cijele kampanje? Radi se o oko 130 tisuća kuna. Pravo na grad je, na kraju lanjske godine, na računu imalo oko 60 tisuća. Ovdje, pritom, nije namjera insinuirati o nekakvim čudnim, političkim ili polulegalnim financijama – već samo ukazati koju razinu transparentosti imamo pravo očekivati od koalicije udruga u kojoj su prvoborci borbe za transparentno financiranje političkih akcija. 

Opet, možda je GONG doista žrtva krađe identiteta. Ili se, vremenom, pretvorio u GONG v. 2.0? 

Jer, onaj stari GONG jedinica, sasvim sigurno ne bi nikad pristao, nema nikakvih šansi, na to da se potpisi za referendum skupljaju ispred – crkava.