Ustavni sud vjerojatno neće ići toliko daleko. Ali, ukoliko bi se doista zainatili, ni to ne bi bilo nemoguće – da jednostavno ponište rezultate predstojećih parlamentarnih izbora. Takva drastična mjera, poništavanje izbora, bila bi raritetno radikalna i teško probavljiva mjera i u državama koje nam prve padnu na pamet kad pomislimo na riječ »stabilnost«.

U Hrvatskoj, zemlji koja već neko vrijeme sjedi na plinskoj boci (iako je toga postala svjesna tek nedavno, kad se ekipa iz šatora malo preigrala pa policiju kanila zaustaviti plinskim oružjem i tako toliko prepala cijelu naciju da se i Đuro Glogoški morao ograđivati od »mudrog« poteza) poništavanje izbornih rezultata bi izazvalo potpuni kaos. Zamislite situaciju da pobijedi SDP, a Ustavni sud za tjedan dana proglasi da su izborni rezultati nevažeći. A da pobijedi HDZ?

Dakle, Ustavni sud sasvim sigurno neće posegnuti za tako radikalnom mjerom, jer bi ona gurnula državu na sam rub (a vjerojatno i preko njega) vlastitog opstanka. Svejedno, Ustavni sud bi za takvu odluku imao puno pravo.

Neustavni izbori

Uostalom, u izvješću iz (već) daleke 2010. godine, Ustavni sud sam najavljuje mogućnost da izbori budu neustavni:

– O ravnomjernoj raspodjeli broja birača po općim izbornim jedinicama (o kojoj raspodjeli neposredno ovisi jednakost težine biračkog glasa) stoga ovisi i zakonitost i opći demokratski karakter cjelokupnih izbora. Štoviše, o tome može ovisiti i ocjena o ustavnosti cjelokupnih izbora: oni bi bili nesuglasni Ustavu ako bi prekomjerno odstupanje u broju birača po pojedinim općim izbornim jedinicama izravno i neposredno utjecalo na izborni rezultat, to jest ako bi dovelo do različitih izbornih rezultata u situaciji kad bi svi ostali elementi izbornoga sustava bili odnosno ostali isti, kaže se u tekstu izvješća Ustavnog suda.

Radi se, jasno, o tome da bi glas svakog birača u Hrvatskoj, makar u deset teritorijalnih izbornih jedinica (11. za dijasporu i 12. manjinska su druga ustavna i politička priča) morao imati jednaku težinu. Štoviše, maksimalno dopušteno odstupanje predviđeno zakonom je +– 5 posto u broju glasova po izbornoj jednici (u svakoj se bira po 14 zastupnika).

I vrtilo se po medijima, pogotovo u početku mandata nove Vlade nekoliko prijedloga kojima bi se izbjegla neustavna situacija, da, primjerice, glas u Slavoniji (četvrta izborna jedinica) vrijedi nezakonito više nego glas u Dalmaciji (deveta). Još jasnije: 14 zastupnika u IV. izbornoj jedinici je, po brojkama navedenim u odluci Ustavnog suda (broj birača na parlamentarnim izborima 2007. godine) biralo 335.091 ljudi, a u IX. njih čak 428.590. Stoga se, u godinama nakon posljednje promjene za vlast predlagao manji broj izbornih jednica, različiti brojevi zastupnika, ovisno o broju birača.

Međutim, ništa se promijenilo nije. Na izbore ćemo i dalje izlaziti u deset ustavno upitnih izbornih jedinica.

Zbogom faraoni

Ovaj put, međutim, mnogo toga ipak neće biti isto. Štoviše, bit će znatno drugačije – i bolje. Naime, slijedom jako dobrog odjeka uvođenja preferencijalnog glasa na izborima za europski parlament i pritiska, između ostalog, neuspješne referendumske inicijative ugasle instant zvijezde hrvatske politike Željke Markić, preferencijalni glas je uveden i na izbore za hrvatski parlament.

Ponovimo gradivo: na listi koju zaokružite imate pravo i na dodatni glas za jednog od 14 predloženih kandidata. Ukoliko lista prijeđe prag od pet posto, a vaš kandidat, bez obzira na mjesto na njoj, 10 posto glasova od onih koji su ukupno dani listi, cura ili dečko ulaze u Sabor. Da, čak i ako su ih stranački šefovi smjestili na začelje.

Ta sitnica – taj jedan jedini preferencijalni glas, upravo mijenja cijelu mehaniku sklapanja predizbornih koalicija, a uz to i odnose unutar samih stranaka. Jer, više kandidati na izbore ne idu samo protiv »Njih«, nego i protiv kolega i iz iste stranke i koalicije. Neće to rezultirati, jasno, političkim obračunima kandidata s iste liste (bar ne bi trebalo), ali će se svaki kandidat za sebe itekako potruditi da se predstavi i dopadne biračima. I još mnogo važnije: stranački šefovi koji u Hrvatskoj pri slaganju izbornih lista imaju status nešto viši nego faraoni u drevnom Egiptu, sad više neće imati apsolutnu moć.

Što se tiče koalicija, stvar je još dramatičnija. Kako, zaboga, pošteni političar sad može istrgovati »ulazna« mjesta za svoju stranku i biti siguran da na kraju neće izvisiti?

Recimo: na listi stranke A i B, prvi imaju 12, a drugi dva mjesta. Ali i dogovor da ta dva budu ulazna. Kako koalicija u toj, zamišljenoj, izbornoj jedinici neloše stoji, računa na pet-šest mandata, stranci B se dosad, mirne duše, moglo dati treće i četvrto mjesto. Sad, međutim, stranka A može najjače kandidate grupirati pri dnu liste i očekivati da oni preferencijalnim glasovima u potpunosti istisnu »najdraže koalicijske partnere«. Jasno, i stranka B može zaigrati na istu kartu, pa velikodušno pristati na, recimo, četvrto i trinaesto mjesto (i to masno naplatiti na neki drugi način prije ili poslije izbora). Ali, na 13. mjesto staviti neku svoju »Ružu« pa sa smješkom gledati kako se stvari stubokom mijenjaju.

Koliko, zapravo, preferencijalni glas stravično komplicira predizborno pregovaranje u ovom trenutku u Hrvatskoj, najbolje govori sljedeći podatak: SDP će najvjerojatnije na izbore s još četiri stranke, a HDZ s njih – osam! Pa vi slobodno računate: dvije liste, 14 stranaka, 14 zastupnika, 10 izbornih jedinica…

U stožerima se obično slabo spava u dane od predizbornog sastavljanja lista. Sad se neće spavati nikako. Ni jesti. Ni ići na WC, osim možda jednom-dvaput dnevno. Na kraju priče imat ćemo smanjeni utjecaj predsjednika stranaka i manju pouzdanost međustranačkih predizbornih paktova. Zato će se višak političke moći preliti na birače – što je svakako korak k napretku demokratskih procesa.

Činjenica da ga se slabo spominje nije bitna; radi se jednostavno o velikom pozitivnom koraku političkog sustava ove zemlje. A valjda će se naposlijetku netko ohrabriti i u naredne četiri godine konačno ujednačiti i te izborne jedinice.