Promašena Hasanbegovićeva poruka o temeljima države: Naslijeđenu državnost Hrvatske ne može otpisati

Naravno da totalitarističko nasljeđe Hrvatske iz jugoslavenskog iskustva treba odbaciti, ali se državnost koju Hrvatska nasljeđuje iz SFRJ ne samo da ne treba, nego i ne smije, ali i ne može otpisati. Nije se Hrvatska ni iz čega pojavila 1990.

Dva noćna razorna napada, prvi bombom, drugi molotovljevim koktelom nakon kojeg ima i ozlijeđenih, na kuću romske obitelji Seferović u kojoj živi pedesetak ljudi i u sklopu koje se nalazi dječji vrtić i Unija Roma Hrvatske, na zagrebačkim Kozari putevima, novi je vrlo opasni znak, putokaz kojim putem kreće Hrvatska. Romi su i danas svugdje u Europi najugroženiji, a poznato je da je u postotku, recimo u logoru Jasenovac ubijeno najviše Roma. Iz HDZ-ovog Twittera u četvrtak dalo bi se zaključiti da su Seferoviće napali Židovi, Srbi, SDP, ili netko sličan. Zaključak: što bude više bombi, bit će i više razloga za napade na opoziciju.

Uz ovo fizičko i svakodnevno verbalno nasilje i na ulicama, ne samo portalima, prema onima koji se prema mišljenju nasilnika ne uklapaju u totalitarno, šovinističko hrvatstvo treba dopisati i stalnu devastaciju bista i spomenika antifašistima, kao ovog tjedna i u zagrebačkoj Dotršćini. Ali, i spomenik 49-orici partizana na Trešnjevci, spomen ploča Josipu Krašu, obilježje prosinačkim žrtvama u Dubravi, postava žrtvama fašističkog terora u Zagrebu. Sve se to događalo nedavno. Inače, u 90-im, kad je Hrvatsku vodio najmlađi general JNA Franjo Tuđman, bilo je ili uništeno ili oštećeno 2964 spomeničkih obilježja. Poslije 2000. mnogi od njih bili su obnavljani. Dakle, desničarsko ludilo trese svih 26 godina, a sada se čini da su se stekli preduvjeti za novu kvalitetu.

Kako izvještava pučka pravobraniteljica Lora Vidović 2015. godine povećan je broj slučajeva govora mržnje, fizičkog nasilja, oštećenja spomen-obilježja i vjerskih objekata, a fizičko je nasilje prisutnije na područjima koja su bila pogođena ratom, na kojem živi najveći broj Srba povratnika. Oni su se prituživali i na policiju, »navodeći kako je njihovo podrijetlo razlog izostanka pravodobnog ili povod neprimjerenog policijskog postupanja«. Svaka četvrta pritužba na diskriminaciju koju je zaprimio Ured bila je na osnovi rase, etničke pripadnosti ili boje kože i nacionalnog podrijetla.

– Išlo se za tim da se rehabilitira ustaška država i zločinački režim i skoro se u tome uspjelo kad su se imena ulicama davala po ustaškim političarima i dizali spomenici ustaškim zapovjednicima. Međutim, to ipak nije prošlo pa se sada pokušava izjednačiti razdoblje NDH s razdobljem Jugoslavije. NDH je počivala na rasnim zakonima, na mržnji prema Srbima i cijelo vrijeme postojanja imala je koncentracijske logore i masovne zločine. Jugoslavija je bila međunarodni faktor, i to značajan. Ne smijemo zanemariti da se radilo o jednopartijskom sustavu s autoritarnim vođom, ali se Jugoslaviju ne može procjenjivati samo kroz događanja nakon Bleiburga i kroz Goli otok. To se događalo nekoliko godina nakon rata, ne smijemo to opravdati, ali je to bila i refleksija na događaje u NDH, govori nam dr. Hrvoje Klasić, profesor povijesti na FF-u u Zagrebu. Klasić govori da je većini stanovnika dana mogućnost puno boljeg života nego su ga živjeli ikad ranije, a neki od njih i ikad poslije, odnosno danas. U SAD-u, na primjer, i 20 godina poslije rata nije Crncima bio dopušten pristup u neke restorane, ili autobuse. Ili, ta je država povela brojne ratove širom svijeta. Tito je bio rado viđen gost i u Moskvi i u Washingtonu, ali i Vatikanu, kaže Klasić. – Mogli bismo onda i Hrvatsku gledati samo kroz prizmu političkih ubojstava 1991., kroz krađu i lopovluk Hrvata prema Hrvatima u toj državi, odnosom prema slobodi medija. Ali, nije samo to Hrvatska. A u NDH nije bilo baš ničeg pozitivnog. Fašistički simboli zabranjeni su posvuda u Europi pa tako i u Hrvatskoj, komunistički nisu, dapače ima puno komunističkih partija po Europi, pa su i u Europskom parlamentu. Komunizam nije zločinački režim, iako treba osuditi komunističke zločine u ime socijalizma, tumači Klasić.Pa i kad se kaže da »možeš bi ustaša u četiri zida« ili »partizan u četiri zida« je, prema njegovom mišljenju, revizionizam. A kaže, neki političari očito nemaju hrabrosti javno se izraziti i reći pravo mišljenje o cijeloj priči.

Napadaju se i novinari, na primjer, Ante Tomić i fotoreporter Feđa Klarić, koji je s Tomićem bio u društvu. Oliveru Frljiću i njegovoj partnerici istodobno su provalili u stanove kako bi odaslali prijeteću poruku, itd. Ministar kulture upozorava da se pazi što se piše. Tako zapravo potiče moguće napadače. HDZ sve to podržava jer Karamarko nikad nije baš ništa rekao protiv toga, nego je kazao da je svojedobna HDZ-ova koalicija sa SDSS-om najveća sramota stranke.

Izvući korist, a ne štetu

Ministar Zlatko Hasanbegović bio je u utorak u Jasenovcu i tamo izjavio da je svakom pametnom jasno da Hrvatska nije ni pravni ni stvarni sljednik NDH. Ali, da ne treba niti baštiniti jugoslavensko, komunističko-totalitarističko nasljeđe. »Moderna hrvatska država nastala je 1990. godine i obranjena u Domovinskom ratu, to su jedini temelji države«, poručio je u Jasenovcu Hasanbegović. Ako Hrvatska stvarno nije sljednik NDH, onda bi Hasanbegović trebao naći načina da to kaže i, recimo, Davoru Šukeru, koji predsjedava Hrvatskim nogometnim savezom, jer vidimo da HNS u svojim monografijama računa kao službene i utakmice koje je odigrala NDH reprezentacija. Ili, da mu kaže da ne bi trebao Joe Šimunić biti pomoćnik izbornika samo zato jer je na stadionu vikao publici »Za Dom« a dio publike je uzvraćao »Spremni«. Jer, stručnih kvaliteta Šimunić nema, trenersku školu nije završio a trenerski posao baš nikad nije radio.

Bez obzira na to što je Hasanbegović u mladosti pisao u časopisu »Nezavisna država Hrvatska«, recimo da je ovo njegovo sadašnje mišljenje i stvarno bi bilo glupo za bilo koga da misli drukčije.

No, Hrvatska je sasvim sigurno sljednica SFR Jugoslavije. Ona je to i prema odluci Badinterove međunarodne komisije, na osnovi odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a Hrvatska je međunarodno priznata. Na osnovi toga se dijeli i imovina bivše države. Naravno, da totalitarističko nasljeđe Hrvatske iz jugoslavenskog iskustva treba odbaciti, ali se ta državnost koju Hrvatska nasljeđuje ne samo da ne treba, nego se i ne smije, ali i ne može otpisati. Da nije Hrvatska možda sljednik Švedske? E, pa nije. I vidimo u izvorišnim osnovama Ustava RH koji su sve temelji iz povijesti Hrvatske, nije se Hrvatska ni iz čega pojavila 1990. godine.

Ali, ima i još nešto – ako Hrvatska nije bila i država unutar federativne Jugoslavije, onda formalno-pravno nije bilo ni rata. Nije onda bilo agresije iz Srbije, potpomognute s JNA, nego je onda to bio čisti građanski rat unutar Jugoslavije kojoj je Hrvatska, ali valjda ne kao nekakav oblikovani teritorij (??), i možda sasvim slučajno (??) pripadala. To što čujemo su naprosto ustašoidne gluposti. Jest sljednik Jugoslavije i iz toga biti trebala izvući svu korist, a ne svu štetu.

A, evo jedne ekonomske digresije. Prema istraživanjima američke istraživačke organizaciju Conference board, 2013. godine hrvatski BDP bio je 0,4 posto niži nego 1980. godine. Za to vrijeme Kina je narasla 16 puta, no pustimo Kinu. SAD je narastao dva i pol puta a zemlje srednje i istočne Europe za 1,2 puta. Ekonomist dr. Josip Tica uspoređivao je kupovnu moć 1978. i 2015. u Hrvatskoj, pa je zaključio da je kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 poasto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine. Iako su nas ono još i Srbi krali, a što bi bilo da nisu? Nije se tako dobro živjelo nigdje u »totalitarističkoj« istočnoj Europi. Naravno, vrlo uski sloj zaista uživa u aktualnoj varijanti hrvatskog divljeg kapitalizma jer nema nijedne zemlje u Europi u kojoj takvom brzinom raste broj multimilijunaša.

Živjelo se bolje

Ta vrlo osjetna razlika u korist prošlosti nema dakako nikakve izravne veze s totalitarizmom, osobnim (ne)slobodama i (ne)slobodama medija i nepostojanjem višestranačja. Sloboda i demokracija su nešto najvrjednije što čovjek može imati. To su vrijednosti naše Europe. No, svakako, treba i jesti, a i imati nekakvu, makar i malu perspektivu. Ajmo pitati mlade vide li danas ikakvu perspektivu ovdje u Hrvatskoj.

Sve ove priče o ustašama i partizanima imaju i ovu socijalnu i ekonomsku pozadinu. Naime, ova vlast koja i može funkcionirati jedino ako stvara neprijatelje, jer ništa drugo i nema za ponuditi, osuđuje sve totalitarizme i zato da bi opravdala svoj politički povijesni neuspjeh u ovih 26 godina. Dakle, ništa prije 1990. nije valjalo, iako nismo slijepi, vidimo da su mnoge stvari bile tada bolje, da se – nažalost (!) – živjelo bolje. Ali, ti koji to vide su jednostavno »komunisti«, »boljševici« i »totalitaristi«. A što se lošije živi, Karamarko oko sebe vidi sve više »boljševika«. Ali, sigurno vidi i puno »uspješnih«, bogatih ljudi – to su oni iz Košarkaškog kluba Zagreb.

Izjednačavanje »svih totalitarizama« ima jasan cilj da relativizira zločinačku NDH. Kad bi je se nekako izjednačilo s »komunizmom« koji je mnogim građanima čak ostao u dosta lijepom sjećanju, onda više ni NDH s rasnim zakonima ne bila ništa strašno. Dapače, bilo je to »žestoko domoljublje«, malo se i prekardašilo, ali eto – ubijali su i »komunisti«.

Bitnih razlika je jako puno. Rasistička NDH s rasnim zakonima nije davala nikakve šanse Židovima i Srbima, a Hrvatima samo ako su rasisti, ako su uz režim. Kod »komunista« svi imaju prolaz, a u pojedinim razdobljima, ovisno kakav je režim bio, u staljinizmu stradavaju »narodni izdajnici« i »neprijatelji«. Svatko to u staljinizmu može postati, ali nitko za to nije predodređen. Udba u inozemstvu nije ubijala baš iz sladostrašća i zbog verbalnog delikta, nego su to radili kad su kao stvarni razlog ili pak kao lažno opravdanje imali to da su žrtve pripremale teroristička djela. Inače, znamo što su sve u stanju i u demokratskim državama činiti tajne službe, sve one rade i kriminalna djela kako bi zaštitile ili tobože zaštitile državu. Nijedan zločin tajnih službi se ljudski ne može opravdati.

Nije moguće izjednačiti »totalitarizme« jer je režim NDH bio zločinački, a jednopartijski režim u Hrvatskoj unutar Jugoslavije nije to bio. I nije moguće prodati priču kako Hrvatska nije niti sljednica Jugoslavije, kad, eto, već ne može, valjda zbog međunarodnih okolnosti, biti slijednica NDH. Naravno da svatko treba biti svjestan toga da su podjele i oko povijesti očite i da zbog toga trebamo biti tolerantni, obazrivi jedni prema drugima. Ali to ne može promijeniti povijest i europske vrijednosti.