Dokaz nedokazivom

Prilozi za biografiju: Hasanbegović pozivao da škole nose ime deklariranog antisemita

Ladislav Tomičić

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek



Želeći razjasniti termine kao što su antifašizam i fašizam, za izjavu smo pitali publicista Slavka Goldsteina. Goldstein ističe da je antifašizam izvorno bio aktivna, oružana borba za vrijeme II. svjetskog rata, ne samo protiv pojave, nego protiv vladajućeg fašizma u najvećem dijelu Europe. 


– Danas je to nešto sasvim drugo i zapravo bi bilo dobro kad bi se našao čak i neki drugi termin. Danas antifašizam nije rat, nego obrana ljudskih prava, sloboda, demokracije pa i obrana od fašističkih recidiva. Prema tome, kad netko za Hasanbegovića ili uopće za nekoga kaže da je antifašist, onda ne treba uzimati mjerila iz Drugog svjetskog rata, nego kao mjerilo treba uzeti stav te osobe prema ljudskim pravima, slobodama, demokraciji i fašističkim recidivima. Što se konkretno Hasanbegovića tiče, smatram da je važna njegova izjava da su ustaški zločini najveće moralno posrnuće hrvatskog naroda u povijesti. To je silno važna rečenica za sadašnje stanje kod nas. Vi danas u Hrvatskoj imate tekstove koji su pokušaj rehabilitacije Nezavisne države Hrvatske, poricanje Jasenovca kao logora smrti, a čak se pojavio i zahtjev Igora Vukića da se u preambulu Ustava stavi NDH umjesto ZAVNOH-a. Mi koji jesmo antifašisti Hasanbegovićevu rečenicu trebali bi uzeti kao oslonac u suzbijanju fašističkih recidiva, kaže Goldstein. 


Naš sugovornik ističe da za  Hasanbegovića ne može reći da je uvjereni antifašist, jer »mnoge njegove izjave to osporavaju«.




– Njegov stav o Hrvatskoj do Drine, koji je objavljen na prvoj stranici tjednika Novosti, osnovica je Pavelićeve NDH. Hasanbegović je s različitim izjavama zapravo u kontradikciji sa samim sobom. Mislim da bi vrijedilo s tim čovjekom napraviti jednu ozbiljnu javnu raspravu, tete-a-tete, smatra Goldstein.      



Čovjeka koji je napisao ove retke, rekosmo, hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović nazvao je pouzdanim smjerokazom bošnjačkog naroda. Otegotnu okolnost u ovom slučaju predstavlja činjenica što je Hasanbegović kao povjesničar vrlo dobro upućen u lik i djelo Huseina efendije Đoze, što pretpostavlja da je u ime reformatorskih Đozinih ideja, koje su također neporecive, spreman prešutjeti njegov antisemitizam i zažmiriti na činjenicu da je spomenuti slavio SS vojnike i željno iščekivao Novi poredak u izvedbi Adolfa Hitlera. 


Strategija obrane


Da Karamarko i Orešković pokušavaju obmanuti javnost kad tvrde da je Hasanbegović uvjereni antifašist govori i fotografija aktualnog ministra kulture s ustaškom kapom na glavi, snimljena 1993. godine na splitskoj rivi. Nakon objave ove fotografije, ministar Hasanbegović u kratkom priopćenju javnosti ustvrdio je da je fotografija retuširana. Već dan kasnije odustao je od te priče i branio se drugim argumentima, jer tezu o retuširanju bilo je nemoguće dokazati, budući da je objavljenu fotografiju moguće naći u jednom od brojeva lista Nezavisna država Hrvatska, pohranjenom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. U buci koja je nastala nakon objave fotografije na neistinu u prvotnoj ministrovoj reakciji gotovo se nitko nije niti osvrnuo. Zagovornici aktualne vlasti pribjegli su drugoj strategiji obrane, koja bi se mogla svesti na izreku: mladost – ludost. Gotovo nitko iz Hasanbegovićeve obrane nije se osvrnuo na članak objavljen pod imenom i prezimenom novog ministra kulture, a koji u jednom dijelo doslovno kaže ovako: »Ta i takova apokaliptičan stvarnost konačni je rezultat diabolične politike onoga i onih koji u svome bezkrajnome cinizmu rekoše da su baštinici i Starčevićeve političke, narodne i državno-pravne misli, onih koji u svojoj paklenoj nakani nisu prezali ni od zlorabljenja časnih simbola i imena ustaških heroja čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše, pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici. Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatskih nacionalista i starčevićanaca; poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure , Drave i Drine, pa do Jadranskog mora.« 


Mladost-ludost


Dakako, ovakve retke uvjereni antifašist niti u ludilu ne bi potpisao, a ukoliko bi to netko učinio u njegovo ime, neminovno bi slijedio demanti, sudska tužba i sve što već ide kad je u pitanju kaljanje ugleda i časti. Ministar Hasanbegović svoj demanti šalje tek danas, petnaestak godina kasnije, kad objavljeni sadržaj potpisan njegovim imenom ne pristaje dužnosti na koju je imenovan. Onima, pak, koji Hasanbegovića brane tezom mladost-ludost, najbolje će odgovoriti sam ministar, i to govorom koji je držao na posljednjem ispraćaju Mirsada Bakšića, čovjeka za kojeg se može reći da je bio svojevrsni Hasanbegovićev mentor. 


– Rahmetli Mirsad, govorio je Hasanbegović, »pripadao je onom hrvatskom naraštaju, koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine«. Podsjetimo, 1945. godine poražena je Nezavisna država Hrvatske, koja je pristajala uz fašističku Italiju i nacističku Njemačku. Porazile su je snage antifašističke, savezničke koalicije. I ovaj detalj govori da premijer Orešković i potpredsjednik Vlade Karamarko ne stoje uz istinu kad tvrde da je Zlatko Hasanbegović uvjereni antifašist. Takve tvrdnje ne mogu se utemeljiti niti na političkom putu Zlatka Hasanbegovića, koji je u politiku kočio sa pozicije predsjednika mladeži Hrvatske čiste stranke prava. U pitanju je stranka koju su njezini članovi na svim razinama svojim izjavama ne jednom pozicionirali kao revizionističku i proustašku političku opciju. O Hasanbegoviću kao antifašistu ne svjedoči ama baš ništa, osim tvrdnji dva čelna čovjeka izvršne vlasti.Njihove tvrdnje, dakako, ne govore o Hasanbegovićevom političkom svjetonazoru ama baš ništa. Takve izjave u isključivo su funkciji podrške ministru kulture, o čijim ekstremnim stavovima iz prošlosti pišu najveći svjetski mediji i relevantne organizacije, od Reutersa do Centra Simon Wiesenthal. Desna struja političke scene u Hrvatskoj ove napise ne doživljava kao ljagu na licu moderne Hrvatske, nego, naprotiv, od državnih organa gonjenja traže progon medija koji je sumnju u Hasanbegovićev ekstremizam pojačao objavom njegove fotografije sa splitske Rive.