Marino Gržinčić svjedočio havariji talijanskog trajekta

Preživio pakao “Norman Atlantica”: Prošao sam rat, ali užas gorućeg broda neću zaboraviti

Šarlota Brnčić

Foto M. Aničić

Foto M. Aničić

Ne daj bože da smo spavali u kamionima. Svi bi se ugušili. Dima je bilo toliko da su me već nakon dvije do tri minute pluća počela boljeti, priča nam Marino Gržinić koji se uspio na Silvestrovo vratiti u svoju Klanu



RIJEKA  Marino Gržinčić, jedan od dvojice Hrvata koji su preživjeli havariju talijanskog trajekta »Norman Atlantic« na putu za Anconu i profesionalni vozač iz Klane, uspio se na Silvestrovo vratiti u domovinu i nakon pakla na vatrom zahvaćenom trajektu dočekati Novu godinu sa svojim najmilijima.


Gržinčić je po dolasku u luku Brindisi kamo je pristao talijanski ratni brod sa oko 200 spašenih putnika imao temperaturu od 39 stupnjeva, borio se sa jakim kašljem zbog udisanja otvrovnog dima, morali su mu isprati oči i dati mu infuziju, no unatoč tome nije želio ostati u bolnici već se što prije vratiti kući. Zahvaljujući hrvatskoj ambasadi u Rimu i konzulatu u Trstu čiji su djelatnici uložili vanserijske napore kako bi mu pribavili potrebne papire za prelazak granice, to mu je u najkraćem mogućem roku i uspjelo.


Na trajektu za Anconu našao se, kako smo već pisali, igrom slučaja jer su liniju za Trst, njegovu uobičajenu rutu, ukinuli na petnaest dana. Jedina moguća linija bila je Ancona i nije mu preostalo drugo do krenuti tim putem.




– Krenuli smo u subotu u 18 sati i sve je bilo u redu do druge grčke luke, Igoumenitse, u koju smo uplovili u 23.30 sati. Tamo su dokrcali kamione. Brod ima tri palube, od kojih su dvije za kamione. Čuo sam da je bila takva gužva da nisu mogli stati svi kamioni. Brod je bio maksimalno ispunjen. Oko 4.30 sati u nedjelju, ali mislim da je bilo bliže 5 sati, počeli su lupati po vratima kabine u kojima smo spavali. Netko je otvorio vrata i počeo vikati »vatra, vatra«. Skočili smo van i izletjeli na palubu.


Požar je, koliko sam vidio, krenuo sa stražnjeg djela broda, s krme i to srednje platforme. Ne daj bože da smo spavali u kamionima. Svi bi se ugušili. Desnoj strani broda se nije moglo prići zbog vatre, pa smo svi otišli na lijevu stranu. Bili smo stisnuti kao sardine. Prvi čamac za spašavanje spustili su otprilike nakon dvadeset minuta do pola sata. U njemu je bilo ljudi, ali je još bilo mjesta. Drugi čamac su otkačili bez da je itko bio u njemu. Bacili su ga u vjetar. Par ljudi tada je skočilo za tim praznim čamcem i mislim da su od udara u njega poginuli. Kasnije se više nitko nije usudio skočiti, prisjetio se Gržinčić trenutaka kada je požar tek planuo.


Noćna mora se za sve preživjele nastavila ne samo satima već i danima jer kako nam je rekao prvih pet do šest sati nije stizala nikakva pomoć. Ljudi su stajali na brodu dok je gorjelo i pucalo na sve strane. U garaži je bilo čak tridesetak do četrdesetak cisterni punih maslinovog ulja, a da je samo jedna od njih eksplodirala, tragedija bi bila nezamisliva.Veliki problem predstavljala je i činjenica da je posada izašla na palubu odjevena u normalnu odjeću poput putnika pa se nije znalo tko su članovi posade, nije ih se moglo raspoznati. Organizacija je također bila nikakva.


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista…