Milica Miladinović / Foto D. Lovrović
Odvjetnik Branimir Iveković angažiran je da razriješi zavrzlamu osamnaest zaposjednutih srpskih kuća oko kojih su se vlasnici i (ne)legalni korisnici, zajedno s državom, zapleli u nerazmrsiv pravni čvor koji je splela sama država
Država plaća odvjetnika da riješi problem koji je sama stvorila: zagrebački odvjetnik Branimir Iveković angažiran je da razriješi zavrzlamu osamnaest zaposjednutih srpskih kuća oko kojih su se vlasnici i (ne)legalni korisnici, zajedno s državom, zapleli u nerazmrsiv pravni čvor koji je splela sama država, a sada ne zna kako ga razriješiti. Odvjetnička cijena? Prava sitnica: 12 tisuća kuna paušala mjesečno, plus PDV, plus troškovi – »na neodređeno vrijeme«.
U odgovoru na pitanja našeg lista, Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje priznao je fatalne pogreške države od samoga početka, kada je država, na temelju vlastitih zakona, zaposjednute kuće »dala na privremeno korištenje prognanicima ili izbjeglicama«, pa do aktualnih kašnjenja, jer problem još nije riješen a još je »01. veljače 2013. predložen model rješenja preostalih slučajeva neovlaštenih ulaganja u privatnu imovinu.« Riječ je, priznaju u uredu, o »ugrožavanju osnovnih ljudskih prava«. Priznaju i da su se »tijekom svih ovih godina financijski i duhovno iscrpili vlasnici predmetnih nekretnina«, u »vrlo su teškom egzistencijalnom položaju«, i »nemaju osiguran smještaj od strane RH«. No, u uredu tvrde da je »i sama Republika Hrvatska trpjela štetu«. Zato su, eto, da izbjegnu dodatne troškove i »još veće narušavanje prava«, angažirali odvjetnika Ivekovića.
Ugovor su odvjetnik Iveković i Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje sklopili 1. listopada prošle godine. Odvjetnik će ured »pravno savjetovati iz područja imovinskog, ugovornog, trgovačkog, upravnog i radnog prava«. Sva međusobna prepiska proglašena je tajnom. Na inicijativu Hrvatske odvjetničke komore (HOK), koja je ugovor službeno odobrila, iz ugovora je izbačeno da odvjetnik »sastavlja ugovore i druge pravne dokumente«, pa su ugovorene pravne usluge sada definirane ovako: »Davanje odgovora na pravna pitanja; tumačenje i analiza zakonskih propisa; tumačenje i analiza ugovora i drugih pravnih akata; sudjelovanje na sastancima«. Zatreba li državnome uredu »dodatno savjetovanje«, može, ali će se o tome »sklopiti zaseban ugovor, pri čemu će se odvjetnička nagrada za pružanje takve pravne pomoći obračunavati i naplaćivati sukladno tarifi HOK-a za svaki takav postupak«.
Pravno složeno
Objašnjavajući za naš list zašto je država angažirala privatnika za problem koji mora sama riješiti, Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje naveo je »nedostatak odgovarajućeg vlastitog kadra« kao glavni razlog. »Radi se o iznimno složenim pravnim problemima te pitanjima zaštite ljudskih prava u kontekstu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u kojima je potrebna stalna i ažurna stručna podrška«, tvrde u uredu. Motiv im je, kažu, bila »činjenica da su se problemi neovlaštenih ulaganja bez uspjeha rješavali više od desetljeća, za koji period sutakođer bili investirani značajni resursi«.
U ovakvim slučajevima javni natječaj nije potreban, objašnjavaju u državnome uredu, jer tako propisuje »naputak Ministarstva gospodarstva«, a i radi se o »ugovoru za usluge ‘male vrijednosti’«. »Odvjetnički ured Iveković angažiran je s obzirom na njegovo stručno znanje, iskustvo, kapacitete i reputaciju koju uživa u pravničkim krugovima. Također, prilikom njegovog angažmana, uzimali smo u obzir i cijenu njegovih usluga, s obzirom da se radi o paušalnom mjesečnom iznosu koji pokriva sve naše upite i pravna savjetovanja«, zadovoljni su u Državnome uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Sam odvjetnik Iveković uputio nas je na državni ured, jer objašnjava da bi njegov javni istup mogao biti protumačen kao »odavanje odvjetničke tajne«.
Jednostavnije rečeno, porezni obveznici »više od desetljeća« plaćaju ono što je skrivila država. Jer, slučajevi koje rješava odvjetnik Iveković odvijali su se uglavnom ovako: Srbin bi otišao ili bi ga istjerali, pa bi država Hrvatu izdala rješenje o korištenju. Uvjeren da će zauvijek tu i ostati – jer tako mu je govorila država – useljenik bi ulagao u objekt.
Slučaj Miladinović
No kad je Europa pritisla, diskriminacijski su zakoni promijenjeni, pa su useljenici morali van. Ljutiti, umjesto da tuže državu, tužili bi vlasnike da im vrate uloženi novac, i u pravilu – dobivali na sudovima. Uoči ulaska u EU, takve su se nepravde morale kako-tako ispraviti, pa se država uplela da riješi problem, često plaćajući sama uzajamna dugovanja i sudske odštete. No, osamnaest slučajeva nikako da riješi. Jedan od njih, onaj Milice Miladinović iz Zagreba, poznat je čitateljima našeg lista: 1991. su je istjerali iz stana u Zagrebu, a 1994. joj oduzeli i kućicu u Strmecu, i do dana današnjega živi u maloj podstanarskoj sobici. Kada smo je pitali je li njezin problem pomaknut s mrtve točke nakon što je ured odvjetnika Ivakovića preuzeo slučaj, nepovjerljivo je odgovorila kako su »neki prijedlozi počeli stizati«.
