Slučaj ministra kulture

Povučena jasna linija: Podjela oko Hasanbegovića zapravo je vjerna slika hrvatskog društva

Ladislav Tomičić

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek

Liberalniji dio hrvatskog društva, Hasanbegovićevo imenovanje neprihvatljivim smatra zbog njegovih revizionističkih stavova, političkog backgrounda te nespojivosti njegovog dosadašnjeg rada s kulturnim sektorom



Nikad u povijesti moderne Hrvatske nije se dogodilo da je imenovanje ministra kulture izazvalo toliko kontroverzi i toliko otpora, kao što je to aktualni slučaj vezan uz imenovanje povjesničara Zlatka Hasanbegovića. Linija društvene podjele u slučaju Zlatka Hasanbegovića povučena je između konzervativnog i liberalnog svjetonazora, a ta podjela i događaji koji se nižu reprezentiraju vjernu sliku hrvatskog društva. Liberalniji dio hrvatskog društva, točnije onog dijela društva koji se zanima za društvene i političke procese, Hasanbegovićevo imenovanje neprihvatljivim smatra zbog njegovih revizionističkih stavova, političkog backgrounda te nespojivosti njegovog dosadašnjeg rada s kulturnim sektorom.


Naime, novi ministar kulture političku karijeru započeo je na poziciji predsjednika mladeži Hrvatske čiste stranke prava, minorne političke stranke koju odlikuju proustaški stavovi. Na stranicama Hrvatske čiste stranke prava godinama je stajalo da je Hasanbegović na mjesto predsjednika mladeži HČSP-a stigao iz Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, organizacije koju je šezdesetih godina prošlog stoljeća utemeljio hrvatski zloduh Ante Pavelić. Nakon što je imenovan na mjesto ministra, Hasanbegović je demantirao da je ikad bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a sa službenih stranica Hrvatske čiste stranke prava uklonjen je dio teksta koji kaže da je Hasanbegović u HČSP stigao upravo iz Pavelićeve organizacije. Na ovom mjestu valjalo bi odgovoriti na pitanje o razvojnom putu, koji je mladog povjesničara doveo do pripadništva ekstremnoj političkoj opciji. Građenju takvog Hasanbegovićevog svjetonazora zasigurno je u mnogome doprinijela obiteljska povijest aktualnog ministra kulture. Njegov djed Sabrija Prohić, naime, bio je ugledni bosanskohercegovački trgovac iz Gračanice, koji je 1942. godine preselio u Zagreb. Godine 1946. Sabrija Prohić nestao je pokušavajući sa svojim vozačem stići do Italije. Vjeruje se da je trgovca likvidirala ondašnja komunistička vlast, što nikad nije utvrđeno. Na okružnom sudu u Tuzli komunističke vlasti poslije Drugog svjetskog rata protiv Sabrije Prohića vodile su sudski proces, u kojem je trgovac oglašen krivim jer je njemačkoj vojsci, odnosno vojsci Ante Pavelića prodavao drvo, manufakturnu robu i zemaljske proizvode. Presuda je donesena u odsutnosti okrivljenog. Imovina bogatog trgovca, Hasanbegovićevog djeda, konfiscirana je i nacionalizirana. Imajući u vidu ovaj kontekst, kudikamo je jasniji stav ministra kulture o antifašizmu u hrvatskom Ustavu kao floskuli.


Bad Blue Boy


Daljnji razvojni put ministra Hasanbegovića nameće se kao logičan: početkom devedesetih aktivan je u navijačkoj skupini Bad Blue Boys, koja se također odlikuje svojim ekstremno desnim, nerijetko profašističkim stavovima. Zbog Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, koja je rezultirala ratom između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, u to vrijeme, valja naglasiti, nije bilo lako biti hrvatski građanin islamske vjeroispovijesti. U takvim okolnostima, da bi čovjek islamske vjeroispovijesti bio prihvaćen u okruženju kakvo predstavlja, primjerice, navijačka skupina Bad Blue Boys, imao je biti najveći Hrvat među velikim Hrvatima. Mladi Zlatko Hasanbegović uklopio se vrlo uspješno. Nadahnjivao se pravaškim idejama o »trojednom narodu«, Hrvatima triju vjera: katoličkom, muslimanskom i pravoslavnom. O pokušaju realizacije te ideje unutar zločinačke Nezavisne države Hrvatske Hasanbegović će u sarajevskim Danima od 9. studenog 2012. godine reći: »Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne »fašističke« stranačko-ideološke ili vojničke formacije, već i same zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji, čiji su dio i muslimani u Bosni i Hercegovini.« Pažljiviji čitatelj primijetit će navodne znake na terminu – fašističke. Uz ovu primjedbu valja dati još jedan odlomak iz istog intervjua, koji pojašnjava Hasanbegovićevu odioznost prema aktualnom hrvatskom antifašizmu, bilo da ga zagovaraju njegove kolege povjesničari ili udruge civilnog društva.


»Ostale floskule«




– Dio mojih kolega, vrlo utjecajnih u Hrvatskoj, misle i o tome pišu da je zadaća povjesničara upozoravati na svenazočan »fašizam« koji iznova prijeti i koji će prijetiti do sudnjeg dana. Po tom shvaćanju, povjesničari koje se bave 20. stoljećem trebalo bi biti jedna vrsta postmodernih liberalno-demokratskih referenata za ONO i DSZ. Ja to poštujem, ali po mome sudu u pozadini takvog pristupa leži, osim određenih ideoloških preferencija, intelektualna lijenost i tupost te tradicionalno svođenje historiografije na sluškinju vladajuće ideologije. Jučer je to bio marksizam, titoizam, samoupravni socijalizam, nesvrstanost, a danas »liberalna demokracija«, »tržišna ekonomija«, »euroatlantske integracije«, »multikulturalizam« i ostale floskule, rekao je novinaru Dana Hasanbegović. Uz ovakve stavove, nipošto nije čudno da se Zlatko Hasanbegović po imenovanju najprije obrušio na neprofitne medije, koji postoje upravo zbog promoviranja multikulturalizma, antifašizma, jednakosti svih građana i ostalih »floskula«, ali na ovom mjestu preskočit ćemo Hasanbegovićev odnos prema neprofitnom medijskom sektoru, obzirom da potpisani autor figurira kao predsjednik udruge-izdavača neprofitnog medija, koji je u posljednje tri godine uživao potporu Ministarstva kulture.


Osim u neprofitnim medijima, Zlatko Hasanbegović »ostale floskule« nalazi i na drugim poljima. U svakom neskladu s idejama koje zastupa Hasanbeghović je vidio – povratak jugoslavenstvu. – Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu. Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i »postmodernu« neojugoslavensku »dekonstrukciju« i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika, rekao je ministar kulture u lipnju 2015. godine. Takvi njegovi istupi revoltirali su veliki dio kulturnih radnika u Hrvatskoj pa ministar danas protiv sebe ima dobar dio glumačkog ceha, pisce, glazbenike i sve ostale nezadovoljne njegovim najavama o kreiranju nove nacionalne paradigme. Protiv Hasanbegovića se izjašnjava i dobar dio njegovih kolega povjesničara, koji mu ne niječu stručnost, nego upozoravaju na nedopustivost njegovih izjava poput one kojom se rehabilitira imam 13. SS divizije Hitlerove vojske Husein efendija Đozo.

Pogrešno i nedopustivo


– Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana povijest Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o »dobru« i »zlu«, »fašizmu« i »antifašizmu«, tvrdio je u razgovoru za sarajevsko oslobođenje Hasanbegović, dodajući da amputiranje »Huseina ef. Đoze iz nacionalnog i islamskog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija kao što su imena ulica i škola, i to zbog beznačajnih epizoda iz cjeline života i djela, znači učiniti od modernog bošnjačkog identiteta i islamske misli torzo lišen svojih najpouzdanijih smjerokaza«.


Kako nije uobičajeno da se nekoga tko je u Drugom svjetskom ratu sudjelovao u redovima Hitlerove vojske naziva smjerokazom jednog naroda, pa bilo to sudjelovanje i marginalna životna epizoda u odnosu na cjelokupni Đozin lik i djelo, Hasanbegovićeve kolege antifašističke provenijencije ovakve ocjene smatraju pogrešnim i nedopustivim. Međutim, unatoč širokoj fronti koja traži njegovu ostavku, Hasanbegovićevo mjesto u ministarstvu kulture nije dovedeno u pitanje, prije svega zbog prijateljstva s Tomislavom Karamarkom, koji u novom ministru kulture vidi idealnog saveznika u lovu na »komunističke« i »jugonostalgičarske aveti«. Široku potporu Hasanbegović uživa i u krugovima ekstremne desnice, kao i u krugovima udruga koje djeluju u skladu s idejama Katoličke crkve u Hrvatskoj, a koje odlikuje izraziti konzervativizam. Hoće li i u kojoj mjeri hrvatska kultura trpjeti zbog prijateljstva dvojice povjesničara sklonih ideji novog nacionalnog preporoda, odnosno zbog očekivanog utjecaja »crkvenih udruga« u kreiranju kulturnih politika ostaje nam za vidjeti. Sigurno je jedno: za sve koji se pri kreiranju svojih kulturnih programa usude spomenuti moderni antifašizam, u krilu ministarstva kulture teško da će biti mjesta.