Iako se u Hrvatskoj svi slažu da je izlazak iz arbitražnog postupka sa Slovenijom najbolja opcija nakon otkrića kršenja arbitražnog sporazuma od strane slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca i slovenske agentice Simone Drenik, put do razvrgavanja arbitražnog sporazuma, a time i obustave arbitraže, nije nimalo jednostavan i ograničen je obvezama koje proistječu iz postojećeg arbitražnog sporazuma i međunarodnog prava. 

Da su toga svjesni i u sjedištu hrvatske diplomacije na Zrinjevcu, vidljivo je i iz redoslijeda poteza hrvatske strane, koja se najprije pismom obratila arbitražnom sudu zahtijevajući očitovanje o skandaloznom ponašanju slovenske strane u arbitražnom postupku, smatrajući da ti događaji dovode u sumnju vjerodostojnost i zakonitost cijelog arbitražnog postupka između Hrvatske i Slovenije. Hrvatska, naime, time od samog arbitražnog suda praktički traži da sud donese odluku o svom samoraspuštanju, svjesna da je jedino sud ovlašten odlučivati o tome. 

Hrvatska, naime, može donijeti jednostranu odluku o svom povlačenju iz arbitražnog postupka, bez suglasnosti arbitražnog suda, jer državu po međunarodnom pravu nitko ne može prisiliti da sudjeluje u nekom postupku koji smatra nevjerodostojnim i kompromitiranim, kao što je ovdje slučaj. No to, međutim, ne znači da će arbitražni postupak time automatski biti prekinut, s obzirom na to da je isključivo arbitražni sud ovlašten odlučivati o primjeni arbitražnog sporazuma. Štoviše, teoretski je moguće i da se hrvatska strana povuče iz arbitražnog postupka, a da arbitražni sud nastavi s radom sve do konačne odluke, s obzirom na to da je riječ o presedanskoj i pravno (i politički) kompliciranoj situaciji, za koju nije moguće sa sigurnošću reći kako će se okončati.

U punom sastavu

Sudeći po postupku arbitražnog suda koji je odmah nakon ostavke slovenskog arbitra pozvao Ljubljanu da u roku od 15 dana imenuje novog arbitra – što će slovenska strana i učiniti po ubrzanom postupku, zaobilazeći pritom i vlastiti zakon o postupku imenovanja sudaca u međunarodne sudove – doista je malo vjerojatno da će taj sud skandaloznu telefonsku komunikaciju slovenskih aktera arbitražnog postupka smatrati razlogom za svoje samoukidanje. 

Ovdje imamo potpuno različite poglede hrvatske strane i arbitražnog suda na ono što se dogodilo, kao i potpuno različito shvaćanje posljedica tih događaja. Dok u Zagrebu, naime, smatraju da arbitražni sud ne bi smio tek tako prijeći preko otkrića o nedopuštenim aktivnostima u arbitražnom postupku, potez arbitražnog suda, koji je pozvao Ljubljanu da pošalje zamjenu za Sekoleca, potvrđuje namjeru tog ad hoc suda da nastavi svoj posao kao što je i planirano.  

Arbitražni će sud, dakle, uskoro ponovo biti u punom sastavu, a čak i u slučaju ostavke hrvatskog arbitra Budislava Vukasa, koja je zapravo u ovoj situaciji očekivana, ni to vjerojatno ne bi bio razlog za obustavu postupka. U slučaju Vukasova povlačenja, predsjednik arbitražnog suda Gilbert Guillaume – koji je također kompromitiran objavljenim audiosnimkama – pozvat će Zagreb da u roku od 15 dana imenuje novog arbitra, a kako se to neće dogoditi, to će obaviti predsjednik arbitražnog suda, za što je ovlašten drugim člankom arbitražnog sporazuma. No arbitražni sud čak i bez jednog arbitra može nastaviti svoj rad i u takvom, krnjem sastavu donijeti konačnu odluku koja bi, kao što već rekosmo, bila obvezujuća i za Hrvatsku.

Tužba protiv Hrvatske

Čak i ako bi Hrvatska, nakon napuštanja arbitraže, odbila podmiriti svoje buduće obveze prema arbitražnom sudu, te bi obveze mogla na sebe preuzeti Slovenija koja je zainteresirana za nastavak arbitražnog postupka.

Konačnu odluku takvog krnjeg arbitražnog suda, donesenu nakon jednostranog hrvatskog izlaska iz arbitraže i bez hrvatskog arbitra, Hrvatska bi – logično – odbijala prihvatiti i provesti, što bi, dakako, cijeli slučaj dodatno zakompliciralo i pretvorilo u dugotrajnu međunarodno-pravosudnu trakavicu s krajnje nepredvidljivim ishodom, uz neizbježni diplomatski rat dviju zemalja, u kojem bi Zagreb optuživao Ljubljanu zbog pokušaja prevare i manipulacije, a Ljubljana uzvraćala Zagrebu zbog jednostranog napuštanja prihvaćenog sporazuma i nepoštivanja dogovora.

Budući da arbitražnim sporazumom nikakve sankcije zbog nepoštivanja presude nisu predviđene, logično je očekivati slovensku tužbu protiv Hrvatske zbog nepoštivanja presude, kao što je vjerojatno da bi Ljubljana tužila Hrvatsku, najvjerojatnije Međunarodnom sudu pravde, tvrdeći da je oštećena jednostranim hrvatskim napuštanjem arbitraže, baš kao što se također može očekivati hrvatska tužba zbog kršenja pravila arbitražnog postupka od strane slovenskih aktera arbitraže, a vjerojatno i protiv arbitražnog suda.

Pred nama su, dakle, komplicirani, neizvjesni – i skupi – sporovi pred međunarodnim sudištima, zbog kojih bismo na rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora mogli čekati još godinama.