Nešto su čudno događa sa zemljom Hrvatskom u međunarodnoj zajednici. Ta donedavno prgava i ćudljiva zemljica s ruba zapadnobalkanske rute, koja se inatila susjedima oko izbjeglica, oko (nekad) nacionalne energetske kompanije, koja je čak izbjegavala poslušno ispunjavati zahtjeve Bruxellesa vezane za ekonomiju postala je skoro preko noći primjeran đak.

Bezobzirniji bi je nazvali i štreberom, u najpogrdnijem značenju te riječi, da nije nešto živahnije aktivnosti na unutarnje političkom planu koja zasad ili još nije prodrla kroz debele zidove briselskih kula, ili se tamošnji birokrati prave da ne čuju huk »uspravljanja« još jedne zemlje nakon poteza Poljska-Mađarska, gdje bi se uskoro izraz liberalna demokracija mogao izgovarati poput psovke.

No, što se tiče vanjske politike – same petice.

U kontaktima s Mađarskom se zasad Ina uopće ni ne spominje. Spominju se zato zajedničke sjednice Vlada sa susjednim zemljama i, obavezno, popravljanje »narušenih odnosa«. Izbjeglička kriza ne postoji. Kako je rekao Orešković, »nula migranata je pozitivan rezultat za Hrvatsku«. Onih 10-15 tisuća u blatu Idomenija su rezultat na gostujućem terenu. To je problem Grčke. Kojoj ćemo svakako, i to je rekao premijer, pomoći.

Na ekonomskom planu EK, makar s obzirom na obećanja, može trljati ruke. Da su se bar ranije stigli riješiti mahnitog Milanovića koji je banke odgurao u minus inzistirajući lani na konverziji toksičnih kredita u švicarskim francima… Ovoj administraciji, sasvim sigurno, neće pasti na pamet da bi im možda moglo pasti na pamet da diraju teško zaokružene bilance banka i to još u korist – građana.

Da je dostizanje zadanih ciljeva apostola rezova iz Bruxellesa postala sveta zapovijed za CEO-a Hrvatske, premijera i njegovu Vladu (ako se sve skupa ne raspadne u tri tisuće… ministara branitelja) potpuno je jasno i iz proračuna i pisma koji je Orešković uputio Bruxellesu. Od zacrtanog deficita se ne odstupa, bez obzira na žrtve (a jedna od prvih bi mogao biti ubrzani rast BDP-a koju mu je u naslijeđe ostavio upravo Milanović), zdravstvo se otvoreno dijeli na ono za bogate i ono za siromašne, a probleme s Hrvatskom koja nije htjela pristati na ubrzano produljenje roka za odlazak u mirovinu, u EK mogu zaboraviti. Bit će riješeno.

Govor mržnje

Koliko god, međutim, neke od prije svega ekonomskih namjera nove vlasti bile opasne, marš encikopledista i prosvjetitelja na hrvatske medije i hrvatsko društvo neopisivo je zloćudniji. Granice slobode su u samo nekoliko tjedana solidno sužene, a nove rešetke se veselo ocrtavaju na sve strane. Kako je na ovom mjestu prije nepunih mjesec dana i skicirano, postrojbe Tomislava Karamarka neće se zaustaviti na HRT-u i Goranu Radmanu (za kojim, usput, nitko ni suzu nije pustio, niti je za to bilo prevelike potrebe). HRT se »kroatizira« pod ravnanjem dosadašnjeg šefa alternativne novinarske organizacije, nepopravljivo kompromitirane samo imenima vlastitih članova, a plotun je već ispaljen prema Vijeću za elektroničke medije, čiji je, nemojmo se lagati, nepopravljivi krimen bio samo taj što je kaznila televiziju Z1 zbog opskurnog govora mržnje. Kad se odstrijeli Mirjana Rakić, u čiju obranu, usput, nitko iz vlasti nije stao dok joj je prosvjetitelj Bujanec davao četničku šubaru, a gomila skandirala »Za dom spremni«, nema sumnje da će novi gazda Vijeća jako dobro naučiti pouku o govoru mržnje i inim tehničkim detaljima.

Kako ne bi za koji tjedan ili mjesec bilo – nismo znali, ovdje valja ponoviti da su, nakon što se konzervativna revolucija preuzme i Vijeće za elektroničke medije, sljedeći na redu privatni mediji, koji neće biti dovoljno pametni da sami shvate poruku s vrha vlasti, tajne službe, neposlušno Povjerenstvo za sukobu interesa koje nervira našu predsjednicu i, kao kruna svih napora, Državno odvjetništvo.

No, iako Hrvatska konzervativna revolucija upravo guta prostor slobode i ocrtava vrlo jasne rešetke u životima svih nas (poručujući, primjerice, onima koji se osjećaju ugroženima da odsele negdje drugdje), a krv koja bi mogla pasti na granici Makedonije i Grčke uprljati i hrvatske ruke, najveći problem ove zemlje u ovom trenutku nije ultradesnica na vlasti.

Nego lijeva strana političke scene.

Politička borba

Da lijevo od dosta centrističkog SDP-a ne postoji niti jedna jedina makar mrvicu nemarginalna stranka, znamo već neko vrijeme. Ni kad su bili u naponu (anketne) snage i prštali od velikih očekivanja, ORaH i Naprijed Hrvatska nisu bile ozbiljno lijeve stranke. O prijetnjama medijima i raznim manjinama, koje je ultradesni HDZ već iz oporbe jasno najavljivao (a ponegdje i provodio) iz tih dvaju stranaka nije rečeno gotovo ništa. Kamoli napravljeno.

Danas, nakon potpunog izbornog debakla, ni ORaH, ni stranka Ive Josipovića, budimo ozbiljni, više ne postoje. ORaH se više čak ne bavi ni recikliranom modom, a Naprijed Hrvatska od trash predizbornog spota gotovo i da nije imala javnog istupa. Čini se kao da je pitanje tko će, na obije adrese, zadnji ugasiti svjetlo i oglasiti kraj zabave. Čak i ako neka od tih stranaka formalno opstane, teško je zamislivo da bi se ikad mogli vratiti u bilo kakvu ozbiljnu političku kombinaciju. Ako im preživljavanje ipak uspije, šutnja u ovim dramatičnim danima bit će istočni grijeh koji neće moći oprati.

SDP, pak, u formi suprostavljanja konzervativnoj revoluciji ima tek osornog Zorana Milanovića, koji u okviru vlastite stranačke kampanje lupa po Karamarku i ekipi izrazima na rubu uvrede, te nešto rjeđom (i pristojnijom) kritikom koju vlasti upućuje Zlatko Komadina. O tragediji koja se kuha na Idomeniju, nešto suvislo, međutim, ni od Milanovića ni od njegove stranke, koja se dičila »vjetrom u kosi« i borbom protiv žice u vrijeme izborne kampanje, nismo čuli. HNS je, pak, zabavljen vlastitom unutarstranačkim preslagivanjem, a predsjednica stranke i kandidaturom za glavnu tajnicu UN-a.

U nekom makar marginalno normalnom svijetu, bi Komadina i Milanović zajedno održavali tiskovne konferencije u obranu slobode i obraza zemlje koja želi biti i slobodna i slobodarska. Lijeva koalicija koja je nastupila zajedno na izborima bi zajedno održavala i poticala akcije kojima bi se iskazivao otpor i politički protest.

Ovako, svo protivljenje postrojavanju Hrvatske svelo se na povremeno kadrovsko zanovijetanje Mosta (i premijera), na nevladine udruge i na zabrinute pojedince. I da, na Milanovića koji viče vodstvu HDZ-a da su šaka jada.

Kojim, međutim, izrazom nazvati razinu organiziranosti političke ljevice u situaciji kad ultradesnica ubrzano maršira i ne kani stati?

Otpor, naime, nije samo prigodno i povremeno uzvikivanje parole »No pasaran«.