U politici je tajming jedna od izrazito bitnih kategorija. Puka vremenska odrednica nekog političkog događaja, prijedloga ili poteza često može dijeliti uspjeh od neuspjeha, politički uspon od pada u anonimnost. Primjerice, jasno je da je tajming svih događanja oko Fimi medije bio izrazito nepovoljan za HDZ, jer iako bi ta stranka i bez Fimi medije sigurno izgubila prosinačke izbore, ovako je poraz bio puno uvjerljiviji nego da se klupko kriminala počelo odmatati, recimo, tek ovog ljeta. 

    Isto tako, vrijeme u kojem je donesena nepravomoćna i uvjetna sudska presuda protiv Radimira Čačića zbog prometne nesreće u Mađarskoj u kojoj su smrtno stradale dvije osobe, teško da je moglo lošije »leći« vladajućoj koaliciji. Iako su naredni parlamentarni izbori godinama daleko, odavno se moglo pretpostaviti kako će baš ovo ljeto 2012. godine biti politički posebno teško i komplicirano za Kukuriku ekipu koja je nasljedila posljednju beskrvnu HDZ-ovu administraciju u Banskim dvorima. Sedam mjeseci je debelo prekratko vrijeme da mjere nove vlasti pokrenu na bilo koji opipljiviji način gospodarstvo neke zemlje, posebno kad se kriza iz koje Hrvatska nikako nije ni izlazila vratila u većini zemalja Europe (koje su imale dvije godine predaha), vezujući još jednu solidnu kamenu gromadu na tonuće privredne pokazatelje ove zemlje – tako da je bilo iluzorno očekivati bilo kakav porast optimizma građana, ili popularnosti vladajućih. 

    I tako su posljednjih dana Čačić i Milanović (koji je stao iza svog prvog potpredsjednika) nemilice šibani sa svih strana.   

Građanima alergija, HDZ-u astma

Popustiti ne namjeravaju. Dvojac lidera najjačih stranaka koalicije odavno je odlučio da događaji s mađarskog autoputa neće utjecati na rad Vlade – osim u slučaju da presuda bude naposlijetku takva da Čačić doista završi u zatvoru. No, cijela halabuka, međutim, prilika je da se kao pod rendgenskim zrakama sagledaju motivi napada na prvog potpredsjednika. 

    Uvjerljivo najveća kritika dolazi jednostavno od ljudi koji smatraju da je Čačić svojom (nepravomoćno potvrđenom) neopreznom vožnju napravio takav delikt koji bi mu iz moralnih razloga trebao braniti nastavak političke karijere (for the record, s tim – poštenim i transparentnim vrijednosnim stavom se potpisnik ovih redova ne slaže – jer nepravomoćno nedovoljno oprezni vozač nije vozio bjesomučnom brzinom, nije bio pod utjecajem droge ili alkohola, niti je bježao s mjesta nesreće). 

    Prigovor savjesti na Čačića maksimalno je pojačan solidnom dozom iritacijom na istog – na ministra bahatog i nestrpljivog nastupa, koji je izrazito direktan i nediplomatičan (čak – nepolitičan!) u svojim javnim nastupima. Kad bi Čačić ikoga htio poslušati, dalo bi mu se savjetovati da, ako mu već pretjerano nije stalo do rejtinga u javnosti, tu i tamo ipak malo pripazi na svoju retoriku, kako ne bi zbog nje ugrozio i same projekte na kojima radi i do čijeg mu je ostvarenja osobito stalo. 

    A nakon prigovora savjesti i alergije na Čačića, stupamo isključivo na teren politike, koja je, ipak, osnovno pogonsko gorivo za silinu udara na šefa HNS-a. 

    Što se tiče pozicije HDZ-a, tu je sve vrlo jasno. Ako su obični građani alergični na Čačića, u HDZ-u imaju – astmu. Još tamo od vremena kad je u Saboru jasno govorio kako je odlazeći iz Knina dan nakon Oluje vidio kako kuće – gore, pa do niza brutalnih kritika koje je u svom stilu (i s pravom) upućivao stranci koja je rijetko bila na visini zadatka u 18 godina koliko je vodila Hrvatsku. Uz to, u Čačiću su prepoznali i u javnosti najslabiju karike vladajuće koalicije, pa je jasno da većinu napada upravo koncentriraju na njega, što je sasvim legitiman način političke borbe. No, postoji tu i još nešto: strah od Čačića. Ukoliko, naime, taj neotesani političar uspije u svojoj namjeri temeljite izmjene energetske krvne slike Hrvatske i pripadajućeg zamaha koje bi to donijelo domaćem gospodarstvu (a obzirom na iskustvo s autcoestom nije uputno vjerovati da neće), krajnji domet budućih HDZ-ovih kadroviranja do daljnjeg bi mogli ostati dogovori o tome tko će biti – potpredsjednik Sabora. 

    Po Čačiću se udara i iz SDP-a. Ekipa koja je otpala iz ministarstva zaštite okoliša na njemu vidi očito rogove i šiljati rep i krivi ga za činjenicu da su ispali iz sedla. Vjerodstojnost na stranu (malo je gadljivo kad bivši pomoćnik Mirele Holy govori sad protiv Plomina 3 na ugljen, a za takvu elektranu je glasao dok je bio u ministarstvu), ali njihovi javni istupi kojima već tjednima nanose političku štetu vlastitoj stranci prije svega jasno pokazuju razmjer goleme političke pogreške Zorana Milanovića: one koju je napravio u trenutku kad je uopće toj ekipi dodijelio ministarstvo zaštite okoliša. 

    U SDP-u i općenito raste odijum prema manjem partneru u koaliciji: iz te stranke se opet daju čuti priče o tome kako »oni« sve dijele svojim ljudima i kako s njima nije lako surađivati. Moguće. Ali, kako su se navlas iste zamjerke čule dok je u koaliciji sa SDP-om strateški partner bio HSLS, ili HSS – red je da se netko u toj stranci zapita nije li ipak makar dio izvora problema u – njima. 

   Šamar s Pantovčaka

Posljednji politički udar na Čačića je, zapravo, bio mnogo više zvučni javni šamar nekom drugom: Zoranu Milanoviću. Predsjednik Republike Ivo Josipović poručio je kako i HNS i Vlada moraju nakon presude ozbiljno razmisliti u kojoj mjeri Čačić može nastaviti obavljati posao potpredsjednika Vlade. 

    Teško je vjerovati da o toj svojoj izjavi Josipović nije prethodno ozbiljno razmislio. Stoga je nevjerojatno da bi mogao pomisliti da o tome Milanović odavno nije ozbiljno razmišljao i odavno donio (i mnogo puta javno ponovio) svoj stav o tome da Čačić ostaje. Dakle, u Josipovićevoj izjavi ne radi se o nikakvoj sugestiji Milanoviću. 

    Radi se o vlastitom promišljenom političkom pozicioniranju. Popularnost Vladi pada, a krizi se ne nazire kraj. Josipović očito u toj priči ne želi biti kolateralna politička žrtva eventualnog pada stranke koja ga je kandidirala za predsjednika države. I sve što u tom slučaju ostaje je – distanciranje. Kojega će zasigurno biti i još. 

    S druge strane, ni Milanović nije politički nepismen pa da ne zna o čemu se ovdje radi, niti će odšutjeti etape Josipovićevog udaljavanja od Vlade (što se tiče »savjeta« oko Čačića, poručio je predsjedniku da je – bez sadržaja), tako da ćemo u narednim mjesecima gotovo sigurno svjedočiti dodatnim iskrama između Banskih dvora i Pantovčaka. 

    Štoviše, »savjet« predsjednika Republike oko Čačića mogao bi u Hrvatskoj označiti početak svojevrsne kohabitacije – makar predsjednik države i premijer nisu iz različitih političkih opcija, vjerojatno će se jaz među njima nastaviti produbljivati i nije nemoguće da će početi i smetati u suradnji na pitanjima u kojima Pantovčak ima kakve-takve ovlasti. A prošlo je samo šest mjeseci od siječnja u kojem su javnost i mediji dočekali Milanovića s kricima oduševljenja i nekritičkog obožavanja. Makar nije imao premijerskog iskustva, teško je vjerovati da je mislio da će – potrajati.