Župan Komadina o regionalizaciji

Podjela Hrvatske na regije: Do 2021. vjerojatno ništa od ozbiljne reforme

Tihana Tomičić

Kvantiteta rađa kvalitetu, regije od milijun stanovnika sigurno su održivije od manjih jedinica. To je više resursa koji će dati veću korist, smatra Komadina



Slijedi li Hrvatskoj u narednom mandatu napokon regionalizacija ili su županije opravdale svoje postojanje – jedno je od ključnih reformskih pitanja, dodatno i pod pritiskom Europske komisije koja od hrvatske Vlade traži hitne uštede i rezove. Poznato je da HDZ ne planira ukidanje županija, jer su one izvor njihove političke moći, dok SDP i njihovi partneri u programu imaju novi regionalni ustroj države, ali nisu ga još proveli.


  Potpredsjednik SDP-a i župan Zlatko Komadina bio je upravo autor toga poglavlja u Planu 21, a istovremeno je i dugogodišnji župan. On je na nedavnom okruglom stolu Instituta za javne financije govorio o tome, stoga smo tražili dodatna pojašnjenja: kako to da su županije korisne i efikasne, a da Hrvatskoj ipak treba regionalizacija?


  – To ne isključuje jedno drugo. Gradovi, općine i županije potrebne su Hrvatskoj. Samouprava je opravdala svoje postojanje unatoč ograničenjima koja proizlaze iz, prije svega, nedorečenih zakona. Važno ju je ojačati i fiskalno i upravljački, a brojčano smanjiti, odnosno okrupniti, kaže Komadina. Naime, dodaje, decentralizacija i regionalni razvoj mjerilo su razvitka svake demokracije, a veliki broj jedinica regionalne i lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj sam po sebi ne jamči veliku razinu decentralizaciju države i javnih poslova.




  – Postojeća razina centralizacije u Hrvatskoj je značajna i neodrživa i vodi daljnjem rastu disproporcije i slabljenju ukupne gospodarske moći zemlje. Po udjelu regionalne i lokalne vlasti u javnim financijama od ispod 10 posto, Hrvatska je među europskim zemljama bila i ostala pri samom dnu. Fiskalni kapacitet jedinica lokalne i regionalne samouprave vrlo je neujednačen u pogledu visine, ali i vrste prihoda kao i rashoda i njihove raspodjele u proračunu. BDP u hrvatskim županijama ukazuje na velike regionalne razlike u gospodarskoj razvijenosti Hrvatske i tendenciju rasta te nerazvijenosti na štetu slabije razvijenih hrvatskih regija. Da bi se provela istinska decentralizacija i regionalizacija Hrvatske potreban je konsenzus struke i politike, odnosno svih relevantnih političkih opcija u Hrvatskoj – upozorava on.


Najmanji potrošač


Župan Komadina je jedan od onih koji tvrdi da su županije, sa svim svojim nedostacima, od zakonskih do izvršnih, ipak još uvijek mnogo efikasnije od državne uprave:


  – Od 2002. godine, kada je Hrvatska decentralizirala djelomično školstvo i zdravstvo, više u smislu materijalnih troškova i upravljanja objektima, županije su opravdale svoje postojanje pokazujući da mogu i znaju uspješno upravljati. Sve što smo kroz nove ovlasti dobili, unaprijedili smo. Pogledajte naše ustanove, nema minusa – samo investicije. Uz to, županije u RH predstavljaju najmanji trošak za građane. Naime, sve županije zajedno imaju 2.000 zaposlenih i raspolažu sa 3,3 milijardi kuna prihoda. Samo Grad Zagreb ima 2.700 zaposlenih, a sve ostale općine i gradovi 9.000 zaposlenih te ukupne prihode od 19 milijardi kuna, dok centralna država ima proračun od 140 milijardi kuna i 50.000 zaposlenih samo u državnoj upravi. Što se troškova za plaće tiče, najveće rashode u tom smislu ima državni proračun, što je i logično jer alimentira plaće u zdravstvu, školstvu, vojsci, policiji te drugih državnih službenika i namještenika te dijelom mirovine. Ali – najmanji potrošač za plaće je upravo samouprava, jer zakonski ne smije trošiti više od 20 posto izvornih prihoda za tu namjenu, a u što su uključene pored plaća službenika i plaće svih djelatnika u ustanovama kojih su npr. županije osnivači, kao što su muzeji, zavodi za prostorno planiranje, ustanove za zaštitu prirode itd. U praksi to znači da oko 10 posto ukupnih proračuna ide na plaće, npr. službenika za izdavanje građevinskih dozvola itd., dok se 90 posto proračunskih prihoda vraća u projekte i programe na podruju samouprave – tvrdi primorsko-goranski župan.


Neadekvatni zakoni


Ističe podatak koji možda nije šire poznat, da je PGŽ primjerice osnivač preko 100 pravnih osoba, škola, zdravstvenih i kulturnih ustanova, trgovačkih društava, itd. »Po razini opremljenosti i uređenosti prostora u kojem se djelatnosti ustanova obavljaju i zavidnoj razinu pružanja usluge te su institucije primjer najbolje prakse u Hrvatskoj. Primjerice, thallasotherapije u Opatiji i Crikvenici, Nastavni zavod za javno zdravstvo, Ljekarna Jadran, lječilište Veli Lošinj… Isto tako, Županija je izgradila i deset školskih sportskih dvorana, tri škole te uredila većinu objekata osnovnog i srednjeg školstva, učeničkih domova za koje smo nadležni. A ne treba zaboraviti niti na činjenicu da smo, od kada su nam predani poslovi, a samim time i zaposlenici državne uprave, ali ne i prihodi u poslovima izdavanja građevinskih dozvola i legalizacije, među najefikasnijim županijama u Hrvatskoj. Isto je i s pomorskim dorom: PGŽ gradi nove trajektne luke, uređuje pristaništa, lukobrane itd.«, kaže župan.


  Nažalost, dodaje, ono što stoji u Ustavu RH, da je županija zadužena za gospodarski razvoj i prometnu infrastrukturu, nije ozakonjeno adekvatnim zakonima – taj dio poslova vode državna ministarstva. Komadina misli da se pritom, kao i u drugim segmentima poslovanja, vidi starateljska uloga ministarstva kroz razne suglasnosti koje ograničavaju izravno djelovanje lokalne samouprave, kao i to da lokalna samouprava nema ni jedan svoj izvorni prihod, nego su svi državni prihodi zakonima raspodjeljeni kao prihodi lokalnim i regionalne samoupravama, odnosno gradovima, općinama i županijama.


  »Meni je žao da ljudi koji odu u državnu vlast, pa oni iz Rijeke, često već na Banskim vratima zaborave odakle su došli i iz Banskih dvora onda više ne vide dalje od Ilice«, govori župan. Evo, prilika je bila, primjerice, kada su prijavljivane u Bruxellesu statističke NUTS 2 regije kao projektne regije da Hrvatska ide sa tadašnjih tri na pet NUTS 2 regija, međutim završila je na dvije, objašnjava on.


Dug proces


Stoga se postavlja ključno pitanje: treba li Hrvatsku regionalizirati, i kada?



Što se tiče SDP-a i Kukuriku koalicije, taj je stav jasno objavljen u Planu 21, a SDP je jedina stranka koja je dosad imala i posebnu tematsku konvenciju na temu samouprave. Naime, ne postoji model ustroja RH koji jedan vrijedi za lijevi centar, a jedan za desni. Primjerice, nije održiv stav po kojem je HDZ protiv smanjenja županija zato jer je na vlasti u većini njih, a SDP je za ukidanje zato jer je na vlasti u samo dvije. To ne može biti rezon. Razvoj države ne može se temeljiti na onome što HDZ ili SDP očekuju ili žele za sebe, nego na korist građana, poruka je Zlatka Komadine svima koji se ovim temama u Hrvatskoj ozbiljno bave.



  – Osobno mislim da Hrvatska može imati pet regija ili pak sedam, uz uvažavanje specifičnosti Istarske, Dubrovačko-neretvanske i Međimurske županije. Danas je također evidentno da je od 555 gradova i općina koliko ih ima sada u Hrvatskoj, stotinjak neodrživih, s obzirom na to da bez dotacija države jednostavno ne bi postojali. Međutim, netočna je činjenica, s kojom ide HDZ, da regionalna razina ne bi trebala postojati jer sva moderna Europa ima tri razine vlasti – državnu, regionalnu i lokalnu, s time da ta regionalna mora biti krupnija u smislu prostora i ljudskih resursa. Znači – manji broj jačih regija na koje u pravilu treba decentralizirati poslove države, a sve ostale funkcije koje mogu obavljati gradovi i općine spustiti na njihovu razinu kao osnovno školstvo ili primarno zdravstvo, dakle provesti u praksi načelo supsidijarnosti. Plan lijevoga centra je i bio da se udio lokalne i regionalne samouprave, sa sadašnjih 10 posto poveća na 20-25 posto od javnih prihoda, samim time i rashoda. Logika je zapravo jednostavna: kvantiteta rađa kvalitetu, dakle regije od milijun stanovnika sigurno su održivije od manjih jedinica. To je više ljudskih resursa, više zajedničkih i integriranih prirodnih i infrastrukturnih resursa, koji će dati veću korist. Zato je sada vrijeme za regije. Doista nema smisla da imamo 20 sveučilišta ili 20 općih bolnica. Pa Hrvatska jednostavno nema dovoljno stručnjaka za sve to – kaže Komadina.


  A zašto to sadašnja Vlada nije učinila, jedino je logično pitanje. Po Komadini, riječ je o jako dugom procesu, ako će biti proveden kvalitetno. Nekim državama, poput Danske trebalo je 6-7 godina za cijelu tu reformu, a kako se parlamentarni i lokalni izbori u Hrvatskoj ne poklapaju, jasno je da nova vlast može 2016. eventualno krenuti u takvu reformu, ali da bi je sustav podnio, implementacija ne može biti već 2017. godini. Realnije je – tek 2021. godine.


»To je i vrijeme nove europske perspektive, dakle novog EU proračuna, i to je realnost. Sve prije toga bilo bi kontraproduktivno za sustav«, kaže.