Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. studenoga 2019.
Uskočila državna tvrtka

POLITIČKI TERMINAL NA KRKU Zašto se HEP mora zadužiti za nešto što uopće nema kupaca?

Zakupci terminala kojeg želi i EU i SAD zasad su samo državni HEP i poludržavna INA, zainteresirana za simbolični dio kapaciteta  / Snimio Sergej DRECHSLER / Arhiva NL
Zakupci terminala kojeg želi i EU i SAD zasad su samo državni HEP i poludržavna INA, zainteresirana za simbolični dio kapaciteta / Snimio Sergej DRECHSLER / Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 23. prosinac 2018. u 16:58 2018-12-23T16:58:55+01:00

HEP će se, pojašnjavaju stručnjaci, prije svega morati nemalo zadužiti da bi investicija na Krku uopće bila realizirana, a onda je pitanje kome će LNG – tridesetak posto skuplji plin od kopnenog, dalje prodavati, odnosno kako će, ne budu li ga prodavali, vlastitu potrošnju tog skupljeg plina opravdati

ZAGREB Da bi plutajući terminal na Krku radio bez gubitaka, potrebno je preko njega godišnje regasificirati, odnosno iz tekućeg vratiti u plinovito stanje najmanje 600 milijuna kubika plina, pojašnjavaju za naš list upućeni stručnjaci.

Sve manje od toga znači veću potrošnju goriva na samom brodu za uplinjavanje (FSRU), dakle gubitak – komentiraju činjenicu da je »interes« za zakup kapaciteta u zadnji čas pokazao samo HEP, i to za oko 400 milijuna kubika, te još otprije INA, zainteresirana za, u odnosu na ukupni kapacitet terminala od 2,6 milijarde kubika, simboličnih oko sto milijuna kubika. Ukupno, riječ je o 520 milijuna kubika godišnje, što je nedovoljno za održavanje tehničkog minimuma na brodu, upozoravaju naši sugovornici.

Osim tog gubitka, napominju, najveći će gubitak bilježiti HEP, državna tvrtka koja se u zadnji čas javila na poziv za zakup kapaciteta kako bi ovaj, po svemu sudeći samo politički projekt, bio spašen. No što taj »spas« dugoročno znači? HEP će se, pojašnjavaju stručnjaci, prije svega morati nemalo zadužiti da bi investicija na Krku uopće bila realizirana, a onda je pitanje kome će LNG – tridesetak posto skuplji plin od kopnenog, dalje prodavati, odnosno kako će, ne budu li ga prodavali, vlastitu potrošnju tog skupljeg plina opravdati.

Natjerani u posao?

– HEP je natjeran u ovaj posao bez obzira na to što je za odluku o ulasku u investiciju potreban minimalni zakup od 1,5 milijardi kubika plina godišnje. To će značajno oslabljeti HEP-ovo zdravo tkivo, ionako već nagriženo i kad su u pitanju plinski, i biznis s električnom energijom. Smanjene su distributivne marže, čime se pokušava smanjiti pritisak na gospodarstvo, što je dobro, ali to za HEP znači gubitak. Cijene plina i struje su na tržištu značajno porasle, a HEP ih mora prodavati po nižoj cijeni. Sad kad mu se još nametne zakup LNG terminala i, vjerojatno, ulazak u tu investiciju vlastitim kreditima, to će za njega značiti još koji čavao u lijes – upozoravaju naši sugovornici.

Ulazak HEP-a se, nastavljaju, opravdava kao njegovo strateško ulaganje, a zapravo je u posao natjeran kako politički projekt LNG terminala ne bi bio proglašen propalim. Ako je, kako se tvrdi, ulazak na LNG terminal za HEP od strateške važnosti, zbog čega se, kao INA, za zakup nije prijavio u prethodnim pozivima na dostavu ponude? Jednako tako, ako je ulazak na terminal, kako tvrdi HEP, važan dodatni dobavni pravac za sigurnu opskrbu dostatnim količinama plina za vlastite potrebe u razdoblju do 2030. godine, postavlja se pitanje zašto barem mali dio kapaciteta iz tog razloga nisu zakupili i drugi, poput PPD-a, Croduxa i ostali?

Terminal neće prije 2022.

Bude li novih problema u Ukrajini, odnosno embarga prema Rusiji, Hrvatska s terminalom kapaciteta 2,6 milijardi kubika, koliko otprilike iznosi i sva naša potražnja za plinom, može u potpunosti »otkvačiti« ruski plin, zaključuje dio naših sugovornika. To je, zasad, jedino opravdanje za gradnju državnog LNG terminala, i ulazak u kredite. Terminal, napominju, ne treba očekivati prije 2022. godine, otkad će u pogonu biti i nova, treća generacija sustava za uplinjavanje, s nižim cijenama, dok nakon 2020. godine nastupaju i nova ekološka pravila u pomorskom prometu, zbog kojih bi mogla biti povećana potrošnja LNG-a, pa tako i od strane naših brodara, kao i kruzera. Za otprilike četiri godine će, međutim, i ruski Gazprom na Baltiku već imati svoj izvozni LNG terminal, koji će svakako konkurirati hrvatskom.

Zakupci terminala kojeg želi i EU i SAD zasad su, dakle, samo državni HEP i poludržavna INA, zainteresirana za simbolični dio kapaciteta. Ni za tih simboličnih sto milijuna kubika godišnje, napominju naši sugovornici, sve ostale, privatne plinske kompanije u Hrvatskoj zajedno, nisu zainteresirane, što ne znači da ne brinu o diversifikaciji svojih dobavnih pravaca, i energetskoj budućnosti.

Amerikance ne zanima

Prema mišljenju stručnjaka, podbacila je i država, koja je među potencijalnim zakupcima trebala lobirati za dolazak na Krk, organizirati »roadshow« u Sloveniji, Srbiji, Slovačkoj, Americi i drugdje. Iako terminal podržavaju i Amerikanci koji Europi žele izvoziti svoj plin, za zakup se nije javila niti jedna američka tvrtka. Kako je u svibnju ove godine za Euractiv kazao Fred H. Hutchison, predsjednik i CEO LNG Alliesa, udruženja koje se bavi ubrzanjem i povećanjem izvoza američkog ukapljenog prirodnog plina, u Hrvatskoj potražnja za plinom nije dovoljna da bi podržala uvozni terminal.

»Tko god će terminal graditi, financirati i voditi ga, nadam se i ostvariti profit, mora razumjeti gdje se može osigurati potražnja za plinom«, odgovorio je na pitanje kolike su šanse za gradnju terminala u Hrvatskoj u kratkome roku. Vlada, sad i HEP, očito, ne misle tako. Proizvođači LNG-a u SAD-u, dodao je Hutchison, trenutno nisu zainteresirani za odlazak u Hrvatsku, kako bi time pojačali potražnju, i učinili terminal profitabilnim. To mogu napraviti, dodao je, samo regionalne plinske kompanije. Velike količine LNG-a, zaključio je, mogu u Europu doći preko Poljske.
EU je za krčki terminal osigurala 104 milijuna eura, nedostaje još »samo« oko 150 milijuna, za koje bi se u velikoj mjeri mogao zadužiti i HEP. Kome će pak kasnije on prodavati plin s terminala, ako će, nije jasno.

»Po cijeni kakva je sada, nikome. Uložit će ogroman novac u nešto što kupaca nema«, kažu naši sugovornici iz plinskog biznisa. Podsjećaju i na spor koji se vodi u Washingtonu na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova, kojim mađarski MOL od Hrvatske traži odštetu jer od Ine nije preuzela plinski biznis. Završetak tog spora očekuje se u prvom kvartalu iduće godine, i Hrvatsku bi, izgubi li ga, mogao koštati oko tri i pol milijarde kuna.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.