»Drugi put ove godine! Napišite, kuću sam osigurao, ali još su mi tad odbili isplatiti osiguranje. Prečesto poplavljuje, kažu...«, kaže Marijan Hrvoj dodajući da im, osim Caritasa i Gorske službe, nitko nije došao
Svi su ogorčeni u Žažini kod Siska. Voda je desetak metara od kuća. Selo spašava vojska; vatrogasci, mještani i dobrovoljci ne spavaju već drugu noć, pa opet nisu sigurni da će ostati na suhom. Poplavljeno je šezdesetak kuća sagrađenih s onu stranu nasipa koji čuva selo. Nekoliko obitelji ostalo je ondje.
Sad su na katovima i po tavanima, selom se kreću u čamcima, hranu i vodu gumenjacima im dostavlja gorska služba spašavanja, a mobitelima se služe uglavnom da nazovu familiju i da proklinju odgovorne. Marijan Hrvoj jedan je od tih ljudi. »Drugi put ove godine! Napišite, kuću sam osigurao, ali još su mi tad odbili isplatiti osiguranje. Prečesto poplavljuje, kažu…«, rekao je Hrvoj.
U kući je sam, supruga još radi u gradu, a on se u mirovini povukao u idilu pored Kupe. Idilu, da – dok je sunca i uobičajenog ljeta. Kad krene povodanj poput ovoga, Marijanovoj kući nema spasa – tik je uz rijeku. »Nitko nam nije došao, tek danas Caritas i Gorska služba… Nisam znao da Josipović dolazi na poplavljena područja, s njim sam u osnovnu išao…« Nije lako razabrati govori li čovjek iz očaja ili iz sentimenta. I dodaje kako je njemu još i najlakše: »Imam čamac, mogu se kretati, ribočuvar sam tu na Kupi. A i najmlađi sam među svima koji su ostali zarobljeni u bujici«, govori, a očaj mu izbija iz glasa: »U Švabiji sam bio bar auslender. A šta sam tu?!«
Državnome odvjetništvu moglo bi biti zanimljivo čuti jadanja mještana Žažine, koji s gorčinom tvrde kako privatni prijevoznici, koji za Hrvatske vode razvoze zemlju za nasipe, navodno mešetare i preprodaju zemlju. Prema tim neprovjerenim navodima, metode su raznolike: na kamione se tovari manje zemlje nego što se napiše u dokumente, a ostatak se prodaje tko zna kamo. Mještani tvrde da ni to ne bi bilo teško utvrditi, jer je zemlja navodno završila i u dvorištima nekih Žažinjana. Također, tvrde mještani, zemlja iskopana na području sela trebala je završiti u nasipima, ali oni nikad nisu sagrađeni. Gdje je, nitko ne zna. »Plakao sam kad sam gledao što se dogodilo u Gunji. A sad se mi bojimo slične sudbine«, kazao je našem listu jedan Žažinjanin.
S ovu stranu nasipa, u zasad spašenome dijelu sela, ljutiti su na ljude poput Marijana, jer su se odbili evakuirati. »Svi znaju da je to nebranjeno područje. Kuće iza nasipa koje su uz rijeku nitko ne može obraniti«, govore svi, od vatrogasaca do ugroženih mještana, pred Vatrogasnim domom u Žažini, pretvorenim u središte obrane sela. Iz razgovora s tim ljudima, opet se zaključuje da je kriva država: vlasnici tih kuća nisu smjeli dobiti građevinske dozvole. Marijan tvrdi da je građevinsku dozvolu dobio još 2003. »Debele sam novce platio. Samo sam Hrvatskim vodama platio nekoliko tisuća. I sad im plaćam doprinos. A za što? Za nešto čega nema«, jadikuje.
Prvi nasip udaljen je manje od pedeset metara od središta Žažine; površina razlivene Kupe desetak je centimetara od njegova vrha – toliko selo dijeli od katastrofe. »Vidite taj nasip?«, podiže ruku Ivica Pavičić, zapovjednik žažinskoga Dobrovoljnog vatrogasnog društva. »Cijelu noć smo s vojskom postavljali vreće s pijeskom, i to zato što su Hrvatske vode ljetos srušile nasip. Počeli su raditi novi oštećen od poplava u veljači, ali su samo srušili stari, i napustili gradilište. Tvrdili su da je vrijeme loše, pa da ne mogu raditi. Ali zašto onda nisu radili deset po deset metara, a ne da sruše nekoliko stotina metara nasipa odjednom? Svi bi danas plivali da nam vojska nije pomogla«, govori Pavičić.
