Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Suđenje

Održane završne riječi: Beogradski tužitelj za strašni ratni zločin u Lovasu traži četiri godine kazne zatvora

Foto Damir Glibušić
Foto Damir Glibušić
Autor:
Objavljeno: 29. siječanj 2019. u 12:42 2019-01-29T12:42:56+01:00

U završnim riječima tužitelj je protiv osmorice optuženika za ubojstva i mučenja u Lovasu u listopadu 1991. ustvrdio da su svi zločini dokazani. Ljude su ubijali zato da »očiste selo od simpatizera HDZ-a« i zato da im se osvete što su im rođaci u Zboru narodne garde

BEOGRAD Milan Krnjajić, zapovjednik srpske milicije u Tovarniku, zapovjedio je pucanje i bacanje bombi na kuće Hrvata u Lovasu. Milan Devčić, zapovjednik milicije u Lovasu, mlatio je i zlostavljao ljude, i zapovjedio im da nose bijele trake na rukavu. Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Saša Stojanović i Zoran Kosijer vodili su ljude u minsko polje.

Kazao je to jučer u Beogradu zamjenik tužitelja Srbije za ratne zločine Dušan Knežević iznoseći završne riječi na suđenju za zločine u Lovasu u listopadu 1991. godine i tražeći zatvorske kazne od četiri do deset godina za osmoricu optuženika. Ljudi čija je imena tužitelj izgovorio za to su vrijeme mirno sjedili u sudnici, neki od njih svađajući se sa sutkinjom, stigavši na suđenje sa slobode, da bi za vrijeme stanke mirno čavrljali u hodniku nekoliko metara od žrtava koje iz Lovasa već dvanaestu godinu dolaze na sud očekujući pravdu.

Pravosudna bizarnost

Riječ je o jedinome suđenju za ratne zločine u Hrvatskoj koje trenutno traje u Srbiji. Proces se odužio na dvanaestu godinu, prerastajući u stanovitim detaljima u pravosudnu bizarnost: jučerašnje završne riječi već su treće u postupku.

Sužena optužnica ne umanjuje zločin

Poslije tužitelja, govorila je punomoćnica žrtava Marina Kljajić, pravnica nevladine organizacije Fonda za humanitarno pravo (FHP) – »punomoćnik žrtava« proceduralna je mogućnost koju hrvatski pravni sustav ne poznaje. Kazala je kako je suđenje za Lovas najkompleksniji proces pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Podsjećajući kako je optužnica s godinama bitno sužena, ustvrdila je kako je to ne umanjuje zločin: od 10. do 18. listopada 1991. godine, u Lovasu je ubijeno 70 hrvatskih civila, »samo zato što su im rođaci bili na drugoj strani, ili zato što su bili simpatizeri HDZ-a«. Jednom čovjeku, Pavoševiću, zbog toga su ubijeni majka, supruga i kćer.

– Nitko od tih ljudi nije nosio uniformu, nitko nije bio naoružan, nitko nije sudjelovao u sukobu. Po svim konvencijama, bili su zaštićena skupina – kazala je Kljajić, koja je teško optužila JNA, rekavši kako je zdušno sudjelovala u zločinima, koristeći paravojne postrojbe za zlodjela i mučenja za koja je znala i svjedočila im, a nije ih zaustavila i spriječila.

– Bio je to ciljani obračun s civilima po vlastitom nahođenju – kazala je, zaključujući kako bi sudsko vijeće trebalo primjereno kazniti te zločine, jer krivicu smatra dokazanom.

Od početka procesa 2007. godine, optužnica je dramatično sužena: u prvoj se sudilo četrnaestorici optuženika, pripadnika JNA, Teritorijalne obrane i paravojne postrojbe »Dušan silni« za 69 ubijenih u Lovasu u listopadu i studenome 1991. godine. U međuvremenu su petorica osuđenika preminula, a za jednoga je proces izdvojen, pa se sada sudi osmorici, a broj žrtava spomenutih u optužnici smanjen je sa 69 na 28 ubijenih.

– To je tragedija ovog suđenja – izjavila je za naš list Nataša Kandić, beogradska aktivistica za ljudska prava koja od početka zastupa i podržava žrtve.

U završnim riječima tužitelj je ustvrdio kako su svi zločini dokazani. Ljude su ubijali zato da »očiste selo od simpatizera HDZ-a«, i zato da im se osvete što su im rođaci u Zboru narodne garde, ustvrdio je. U Lovasu nije bilo otpora, a svi ubijeni bili su civili, pri čemu nije važno što ih je Hrvatska naknadno sve proglasila braniteljima, ustvrdio je Knežević.

Dio optuženika sudjelovao je u masakru 18. listopada 1991. godine, kada su civile natjerali u minsko polje i tako ubili dvadeset ljudi, vodeći ih kroz selo da im služe kao živi štit. Nitko od optuženika nije se tome suprotstavio, niti odbio zapovijed da sudjeluje u tome.

U iščekivanju pravde

– Najmanje što su mogli učiniti bilo je da podređenima narede da se povuku kada su vidjeli da padaju prve žrtve. Nisu to učinili. Nastavili su sudjelovati, a neki su ubijali i dalje – kazao je tužitelj.
Nije iznio naročito oštru moralnu osudu takvih postupaka. Kazao je, istina, da su zločin počinili »s umišljajem«, ali su »podlegli ratnoj atmosferi« kada je »situacija izmakla kontroli«, pa su »pomislili da pravdu mogu uzeti u svoje ruke«.

– Rođaci i prijatelji žrtava očekuju pravdu. Hoće li je dobiti, pokazat će vrijeme – suzdržano je tužitelj okončao završnu riječ.

Milan Kosijer, optuženik koji se tereti da je sudjelovao u pokolju u minskome polju – mršav, koščat muškarac podrugljiva izraza lica u kasnim srednjim godinama – pobrinuo se da ročište poprimi obrise cirkusa. Svađao se i nadmudrivao s predsjednicom sudskog vijeća, sutkinjom Mirjanom Ilić, čija je mladost dramatično odudarala od zastrašujućeg izgleda goleme sudnice osigurane blindiranim staklima, sagrađene za potrebe suđenja ubojicama Zorana Đinđića. Naposljetku, nakon što joj je u jednom trenutku doviknuo čak »Nemojte me prekidati!«, sutkinja je Kosijera kaznila s 50 tisuća dinara kazne, što je nešto više od 400 eura – upućeni kažu, za njega ogroman novac.

Izostanak suosjećanja

Ročište je trajalo oko četiri sata, s jednom stankom. Više od polovine tog vremena potrošeno je na završne riječi samo dvije obrane, one Milana Devčića i Radovana Vlajkovića. Završne riječi treba iznijeti obrana još šestorice optuženika, a sljedeće ročište zakazano je za 28. veljače. Završni govori branitelja Devčića i Vlajkovića, dojam je izvjestitelja našeg lista, obilježeni su potpunim izostankom suosjećanja za žrtve i težinu zločina za koje se sudi.

Obrana: Bijele trake su nosili zbog sigurnosti i prepoznavanja

Taj argument čuli smo već u Prijedoru: braniteljica Mladena Devčića argumentirala je kako Hrvati u Lovasu bijele trake na rukavima nisu nosili kao znak diskriminacije po uzoru na nacističko obilježavanje Židova, nego obrnuto, kao oznaku koja im je jamčila sigurnost i »znak prepoznavanja«. Njenog branjenika Devčića tri su svjedoka optužila da je zapovijedao nošenje bijelih traka i isticanje bijelih plahti na prozore hrvatskih kuća. Osim što je sadržajno i proceduralno nastojala osporiti njihove iskaze, odvjetnica Brankica Majkić tvrdila da je da bijelu traku u Lovasu nosila i jedna Srpkinja – Lovašani tvrde da je riječ o Hrvatici udanoj za Srbina – te da je bijela plahta bila istaknuta i na mjesnoj ambulanti.

– Ako je netko i nosio bijelu traku, to nije bilo zbog diskriminatornih, nego sigurnosnih razloga i razloga prepoznavanja – tvrdi Majkić.

Identične razloge izvjestitelj našeg lista već je slušao u Prijedoru, gdje je rasistički način razdvajanja ljudi dosegnuo paroksizam, u likvidaciji nekoliko tisuća Bošnjaka u kasno proljeće 1992. godine. U tom je gradu, naime, zapovijed o nošenju bijelih traka na rukavu, te isticanju bijelih plahti na prozore, objavljena preko lokalnog radija. Na djelu je, čini se, ujednačena odvjetničko-propagandistička akcija da se tipična metoda apartheida, kao uvod u masovni zločin, naknadno izvrne i prikaže kao metoda zaštite od napada.

Pitanje je samo: napada od koga, kad su ih ubijali – »zaštitnici«.

Ma koliko bilo prirodno da branitelj nastoji osloboditi svojeg optuženog branjenika, to mu ne dopušta cinizam prema žrtvama: Boris Zorko, branitelj Radovana Vlajkovića kojeg se tereti da je ljude tjerao u minsko polje, u jurističkom je zanosu čak ustvrdio kako je njegov branjenik, rezervni poručnik JNA, bio u podjednakom strahu i opasnosti kao i ljudi koje su potjerali u minsko polje, koje i Zorko i ostali odvjetnici zovu – »livadom s djetelinom«.

Brankica Majkić, braniteljica Milana Devčića – koji je, inače, išao u školu s Goranom Baketom, nestalim braniteljem iz Lovasa čija je majka, 82-godišnja Jelena, jučer sjedila u sudnici – iznijela je dugu, minucioznu, pravno nesmiljenu obranu svojega branjenika, utemeljenu na osporavanju vjerodostojnosti iskaza svjedoka, što je argumentirala uspoređujući njihove iskaze tijekom višegodišnjeg suđenja.

No i njezin je iskaz skliznuo u neskriveni cinizam kada je, bez riječi suosjećanja, analizirala iskaze čovjeka koji kroz godine nije ujednačeno svjedočio je li mu Devčić bokserom slomio vilicu ili mu je metalnom šipkom razbio lice – odvjetnica je te iskaze uspoređivala algoritamskom ravnodušnošću, kao da je riječ o krađi čokolade u samoposluzi, a ne o monstruoznome etničkom nasilju nad nenaoružanim civilom, motiviranome čistom političkom osvetom.

Za to su vrijeme u publici, odvojenoj od sudnice s dva reda debelog blindiranog stakla, sjedile dvije žrtve iz Lovasa, a pored njih Nataša Kandić – Jelena Baketa, kojoj je jedan sin poginuo, a drugi nestao, te Petar Lemunović, kojemu su u Lovasu ubili majku Anu.

– Samo su došli u našu kuću i ubili je. Znam tko je to učinio – kasnije je poginuo negdje kod Sarajeva. Još je jedan bio s njim, svjedočio je u ovom postupku. Pitao sam ga, zašto su je ubili. Nije znao što da kaže – kazao je jučer za naš list Petar Lemunović. Kako komentira suđenje? »Ah… Valjda će netko ipak biti osuđen«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.