Novo suđenje za mučenja u Kerestincu: Krivotvoreni dokument skriva krivce?

Ulaz gdje je nekad bilo Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Sudski vještak još je na prvom suđenju 2012. utvrdio da su dva dokumenta VSOA-e krivotvorine s potpisom Josipa Perkovića, ali to nije pomoglo Stjepanu Klariću i stražarima, ali moguće je da će zaključak s potpisom Miroslava Tuđmana pomoći da se utvrdi jesu li stražari žrtvovani, jer su najslabija karika

Miroslav Tuđman: »Postoji opravdana sumnja da je Vojna sigurnosno obavještajna agencija (VSOA) prekoračila svoje ovlasti u predmetu Stjepana Klarića. O utvrđenom će se izvjestiti predsjednica RH, predsjednik Sabora, predsjednik Vlade i Glavni državni odvjetnik«. Zaključak je to, otprije samo dvadesetak dana, sa zajedničke sjednice Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i njenog predsjednika, saborskog zastupnika HDZ-a Miroslava Tuđmana, te Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

  Saborski odbor se očitovao na Predstavku koju mu je prije pola godine uputio Stjepan Klarić – krajem 1991. i početkom 1992. zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika Kerestinec. Zajedno s još četvoricom stražara osuđen je 2012. zbog djela protivnih odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, no nakon što je Vrhovni sud poništio presudu, novo suđenje nastavlja se ovog utorka.  

 Nema originala

Zaključkom saborskog Odbora i Vijeća za građanski nadzor potvrđuje se kao vjerodostojan nalaz stalnog sudskog vještaka za dokumente i rukopise prof. Ivana Jelovca. Po tom nalazu, dva dokumenta SIS-a s potpisom Josipa Perkovića (sada na suđenju u Njemačkoj zbog ubojstva Stjepana Đurekovića), kojim se odgovornost za maltretiranja u Keresetincu prebacuje na optužene Klarića i stražare – potpuna su krivotvorina! Vještak je, naime, utvrdio da ne postoje originalni dokumenti Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane od 16. i 21. travnja 1992., a od kojih su preslikavanjem nastale fotokopije koje je VSOA uputila sudu. Iako je nalaz stalnog sudskog vještaka bio dostupan i 2012., sud ga iz tko zna kojih razloga nije uzeo u obzir. Sada se, međutim, može očekivati da će u nastavku procesa zaključak saborskog Odbora i Vijeća za građanski nadzor dati dodatnu snagu nalazu vještaka te da se to neće ignorirati kao dosad.

  Na prvom suđenju zapovjednik Kerestinca Stjepan Klarić dobio je tri i pol, a ostali vojnici godinu ili dvije godine zatvora. Na teret im se stavljalo da su dopuštali drugim stražarima i pripadnicima HV-a da se zatočene ratne zarobljenike, teroriste, obavještajce i pripadnike srpskih parapostrojbi, od prosinca ’91. do svibnja ’92. fizički i psihički zlostavlja.  

 Zarobljenici – svjedoci

Suđenje se sada nastavlja svjedočenjem bivših ratnih zarobljenika koji dolaze iz Srbije. Treba navesti kako u Kerestincu, unatoč ispitivanju ratnih zarobljenika koje se po prvoj presudi pretvaralo i u maltretiranja, nitko nije ubijen. Klarić i ostali stražari osuđeni su temeljem iskaza svjedoka, bivših zatvorenika Kerestinca čija je vjerodostojnost, ispostavit će se iz istraživanja koje je proveo naš list, krajnje upitna. Koliko god to nije prihvatljivo, razumljivo je kako neprijateljska strana, u cilju izjednačavanja »naših« i »njihovih« logora, priprema svjedoke iz Srbije koji će s više ili manje dokaza teretiti hrvatske vojnike. Začuđuje, međutim, kad u tome sudjeluje i hrvatska, državno-odvjetnička strana, za što postoje snažne indicije pa i sami dokazi kroz iskaze svjedoka iz Srbije. U kolopletu čudnih događaja koji prate suđenje za Kerestinec još je manje razumljivo da je nepoznat netko izradio i sudu u ime VSOA-e plasirao falsificirane dokumente SIS-a koji terete zapovjednika Kerestinca Klarića i stražare. Pritom, što je još nevjerojatnije, ni DORH ni Županijski sud u Zagrebu zasad nisu poduzeli ništa protiv onih koju su im iz VSOA-e podvalili lažno izvješće SIS-a iz 1992. No nakon što su saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija utvrdili »opravdanu sumnju kako je VSOA prekoračila svoje zakonske ovlasti u slučaju Stjepana Klarića«, postoji obveza reakcije svih kojima je proslijeđen zaključak Odbora i Vijeća, a to su vrh države i Glavni državni odvjetnik.  

 Žrtvovanje stražara?

U samom Izvješću, koje je stvoreno u nekom od laboratorija laži najvjerojatnije s jedinim ciljem prebacivanja odgovornosti na unaprijed žrtvovane Stjepana Klarića i njegove stražare, piše da su »inicijatori i neposredni izvršitelji maltretiranja zarobljenika bili nadzornici G.Š. i V.I., dok se zapovjednik Klarić uključivao samo u nekim slučajevima te su na taj način kršili međunarodne propise o tretmanu ratnih zarobljenika«.

  »U tu svrhu korištena je zasebna prostorija, bivši fotolaboratorij, opremljen: izrezbarenim drvenim štapom, drvenom držalicom sjekire, vojnim kožnim remenom prebačenim preko cijevi za ventilaciju, improviziranom električnom palicom s dvije šiljate elektrode i umjetnim gumenim penisom«.

»Usred bela dana su me vodili k’o kera po Šibeniku, na uzdi, a žene su me gađale saksijama« – riječi su to Vojkana Živkovića, srpskog vojnika koji je također završio u Kerestincu. Živković je uhićen nakon hrvatskog oslobađanja okupiranog područja Nos Kalika. Tijekom oslobađajuće akcije poginula su dva pripadnika 4. bojne 113. brigade HV-a. Živković, kojeg se prema nekim izvorima dovodi u vezu s likvidacijom jednog hrvatskog vojnika, prebačen je u zatvor u Lori. Potom i u Kerestinec, gdje je primljen u dosta lošem fizičkom stanju pa je odmah završio u bolnici u Svetošimunskoj. Prema našoj rekonstrukciji baziranoj na određenim iskazima i dokumentaciji, Živković uopće, osim par sati, nije boravio u Kerestincu. No hrvatskim je istražiteljima dao iskaz iz kojeg proizlazi da je ne samo boravio u Kerestincu, već da je prvu noć kad je tamo prebačen morao sudjelovati u boks meču sa zarobljenim Litvancem, kako ga je on nazvao. U tom meču, kazao je, neki hrvatski stražari kladili su se za, a neki protiv njega. Tijekom dva saslušanja u Srbiji tijekom devedesetih Vojkan Živković, zanimljivo, srpskim istražiteljima to nije spominjao. No zato im je tvrdio kako je u Kerestincu i osobno svjedočio silovanjima zarobljenih žena. Iako tvrdi da je u Kerestincu maltretiran te da svjedočio mučenjima, o tome ne postoje dokazi. Vojkan Živković bi za dva dana na Županijskom sudu u Zagrebu po prvi put osobno trebao svjedočiti o slučaju Kerestinec. Dosad je o tome samo davao razne iskaze, a sada će se po prvi put morati suočiti s osobama za koje kaže da su ga mučile, iako o tome nema nikakvih dokaza, a posebno da je u tome na bilo koji način sudjelovao zapovjednik Kerestinca Stjepan Klarić. Vojkan Živković dosad je izbjegavao pristupiti na svjedočenje pred sud u Zagrebu.

  Tko je i zašto na lažirano Izvješće SIS-a potpisao upravo tadašanjeg šefa SIS-a i pomoćnika ministra obrane Josipa Perkovića, može se samo nagađati. Isto kao što se može samo nagađati zašto je Perković na suđenju zapovjedniku kerestinečkog logora Klariću i njegovim stražarima potvrdio autentičnost dokumenta koji je dokazano lažiran! Pojava lažiranog dokumenta upućuje na pokušaj manipulacije tijekom suđenja i prebacivanje odgovornosti na najslabije karike u lancu, Stjepana Klarića i njegove stražare. Kao takvi trebali su biti žrtvovani, ali nakon zaključka saborskog Odbora i Vijeća, kockice pred nastavak suđenja su drugačije posložene. Sud treba utvrditi jesu li zarobljenici zlostavljani i ako jesu, tko ih je zlostavljao i je li za to odgovorna neka – paralelna linija zapovijedanja. Dosad je suđenje za Kerestinec bilo uspješno skretanje pozornosti s onih koji su realno ispitivali zarobljenike, na one koji su ih uglavnom samo čuvali, a to bi upravo trebalo utvrditi novo suđenje. To nije samo prilika za razotkrivanje prave istine o Kerestincu, ali ne samo o tome tko je maltretirao zarobljenike, nego i o tome tko su oni stvarno bili, što su radili protiv Hrvatske ’91. godine i može li im se sada vjerovati.    

Jedno u Zagrebu, drugo u Nizozemskoj

Pomalo je začuđujuće kako je sud gotovo pa a priori računao na vjerodostojnost i objektivnost u iskazivanju svjedoka koji su se prije 20 godina borili na strani agresora u napadu na Hrvatsku. Jedan od najzanimljivijih zarobljenika Kerestinca bio je Dobroslav Gračanin, svjedok DORH-a protiv zapovjednika Stjepana Klarića i ostalih stražara. Navodno je kao zatvorenik morao sudjelovati i na fingiranim suđenjima u Kerestincu, a u tim je suđenjima sudjelovao i zapovjednik logora Klarić. Prema Gračaninovom svjedočenju, na fingiranim suđenjima donosile su se odluke da se zarobljenici međusobno moraju tući. Iako je Gračanin na suđenju tvrdio kako je u Kerestincu nekoliko puta pretučen, kad je po nalogu hrvatskog suda ispitivan u Nizozemskoj 2. prosinca 2009. rekao je sasvim suprotno – da u Kerestincu nikoga nije morao tući niti ga je bilo tko tukao. Desetljeće prije u jednom hrvatskom tjedniku rekao je da su u Kerestincu srpskim zarobljenicima odsijecali prste i dijelove tijela, a srpskim ženama i bradavice na grudima. Takvu svoju izjavu poslije je stavio u kontekst novinarske mašte. Unatoč tome što je nepouzdan i nevjerodostojan, Gračanin je kod tužiteljstva RH i suda ipak imao poziciju svjedoka.

  Naš list istražio je zašto je Gračanin uopće završio u Kerestincu. Prema optužnici Vojnog tužiteljstva u Zagrebu od 6. listopada 1992. Dobroslav Gračanin je »kao oficir JNA u rujnu, listopadu pa sve do 10. prosinca ’91. u Vojarni Črnomerec postavljao u njenom krugu protupješadijske mine, a na ulazna vrata centra protutenkovske mine te osobno s naoružanjem stražario u objektu Centra i čuvao ga za sve vrijeme obrambenog rata nametnutog RH od strane JNA i Srbije«. Stavlja mu se na teret, dakle, da je kao građanin RH za vrijeme rata služio neprijateljskoj vojsci, i to tako što je minirao Vojarnu Črnomerec. Zbog toga je i uhićen.    

»Paranoičan i opasan«

Priznao je postavljanje mina, kao i da je dobio ponudu za prelaz u HV što je odbio. Utvrđeno je da je njegovo ponašanje postavljanjem mina izazvalo uznemirenost stanovnika i veliku opasnost za okolicu centra grada, jer se radi o gusto naseljenom području. Zbog visoke predviđene kazne zatvora za ova kaznena djela tražilo se određivanje daljnjeg pritvora. U jednoj službenoj bilješci Uprave Vojne policije-odjela za suzbijanje kriminaliteta navodi se razgovor Dobroslava Gračanina s bivšim kolegom. Ta osoba potvrđuje da se »Gračanin hvalio da je osobno stavio 50 kilograma trotila u štampariju u Časničkom centru«. U tom dokumentu, koji je završio u Državnom arhivu u Zagrebu, sugovornik Vojne policije navodi kako su »Gračaninova politička uvjerenja čudna, da zagovara jugoslavensku ideologiju, da je psihijatrijski slučaj, čudan, osvetoljubiv, inteligentan, ali i paranoičan i opasan«. Njemu je pak Gračanin poručio da »manje priča jer mu se svašta može dogoditi«. Na kraju ispitivanja sugovornik Vojne policije zaključuje kako bi »Gračanin mogao biti suradnik KOS-a«.  

Vrhovni sud poništio je osuđujuću presudu Županijskog suda u Zagrebu protiv Stjepana Klarića i četvorice stražara te naložio ponovno suđenje. Formalno je tako odlučeno zato što je sudac Marjan Garac presudio kako su se zlostavljanja ratnih zarobljenika u Kerestincu odvijala u uvjetima sukoba Hrvatske vojske i paravojnih snaga, odnosno da je sukob bio unutarnjeg, a ne međunarodnog karaktera. Takve je kvalifikacije Domovinskog rata kao unutarnjeg sukoba Vrhovni sud u nekim dosadašnjim presudama za ratne zločine potvrđivao, usklađujući ih sa stavovima haških tužitelja.

  Slijedom Zakona o oprostu protiv Gračanina je nedugo nakon toga obustavljen krivični postupak. Razdoblje od 1992. do 1994. Gračanin je proveo, kako sam kaže, »vozeći kamion na relaciji Zagreb-Beograd, što je analogno vožnji kamiona od 1941. do 1945. na relaciji Berlin-Moskva! Na prvom suđenju Gračanin je na upit odvjetnika optuženih odakle mu dokumentacija tužiteljstva na koju se često precizno poziva navodeći čak i što na kojoj stranici piše, izjavio da se pripremao u Gajevoj 30a. Radi se, naime, o sjedištu DORH-a!    

Slučaj Nade Grab

Zapovjednika Kerestinca Stjepana Klarića po zapovjednoj odgovornosti tereti se za slučaj Nade Grab koja je u Kerestincu navodno pobacila dijete uslijed zastrašivanja nepoznatog hrvatskog vojnika. U sudskom postupku, po nalogu suda istraženo je da li u zagrebačkim bolnicama postoje dokazi o njenoj trudnoći i o nasilnom prekidu trudnoće. Utvrđeno je da ne postoji medicinska dokumentacija koja potvrđuje da je bila trudna i da je pobacila, nakon čega je po logici morala biti medicinski zbrinuta. Dodatno, za vrijeme posjeta predstavnika Međunarodnog Crvenog križa, Nada Grab imala je priliku istaknuti činjenicu da je trudna. Da je to kojim slučajem rekla te da je ta činjenica točna, isti trenutak bila bi puštena na slobodu, temeljem uobičajenog postupanja Međunarodnog Crvenog križa u takvim situacijama. Priča o njenoj trudnoći i pobačaju kao posljedici traume i stresa kojima je navodno bila izložena u Kerestincu, pojavljuje se tek nakon njenog oslobođenja i prebacivanja na neprijateljsku stranu. Nada Grab i njen muž Ljuban uhićeni su negdje oko linije razgraničenja u okolici Siska. Iako u vojnoj odori i naoružan, njen suprug predstavio ih je kao berače kukuruza! Završili su u Kerestincu.

  Istraživanjem Nade Grab i njenog muža Ljube Graba naš list došao je do raznih dokumenata, među kojima i »Službene zabilješke« Vojne policije 17. brigade Vojske Republike Srpske Krajine od 20. travnja ’93. Naziv dokumenta je »Prebacivanje četvero muslimana iz Bosanskog Novog preko Graduše na teritorij Hrvatske«. Iz tog dokumenta može se zaključiti kako su srpskoj strani Nada i Ljuban Grab bili itekako važni. Čak toliko da se za njihovo izvlačenje iz Kerestinca na područje RSK otelo četiri muslimana koje su trebali razmijeniti za supružnike Grab! Navodimo samo dio srpskog vojnog dokumenta.  

 Razmjena za muslimane

»Dana 16. lipnja 1992. Vojna policija 17. brigade iz Graduše dobila je zadatak da u Bosanskom Novom (sada Novigradu) izvrši kidnapovanje četvero muslimana i nakon toga ih dovedu u Gradušu. Naredbu za izvršenje kidnapovanja izdao je tadašnji komandant Štaba Sisak-Caprag Milan Kiković. Na zadatak je upućeno odelenje ljudi s dva vozila. Zadatak je trebalo izvršiti za vrijeme policijskog sata. Komandir Kiković je rekao da je s odgovornim ljudima u Bosanskom Novom izvršio dogovor: oni znaju da ćemo mi obaviti neki zadatak na tom području i u kojoj ulici te da s te strane neće biti problema… Bez suvišnih problema lišili smo slobode Ferida Jašarevića i Hasana Jašarevića. Poslije smo lišili slobode i Nadu i Mustafu Taukovića. Četvero muslimana koje smo lišili slobode smjestili smo u jednu vikendicu, čuvao ih je vod vojne policije. Komandir Kiković je rekao da ih se sprema za razmjenu. Dao je objašnjenje da će biti razmjenjeni za Nadu i Ljubana Graba. U međuvremenu je stigao podatak da je obitelj Grab razmijenjena. Inače, imamo podatke da je bliža rodbina ili od obitelji Tauković ili od Jašarević u rukovodstvu SDA Hrvatske, te da su im sinovi u sastavu hrvatske vojske«, napisano je u službenoj bilješci Vojne policije srpske vojske. Po svemu sudeći, supružnici Grab, zatvoreni u Kerestincu kao ratni zarobljenici, unatoč tome što su se hrvatskoj vojsci naivno predstavili kao obični berači kukuruza, srpskoj su strani očito bili toliko važni da su u razmjenu za njih oteli dvije muslimanske obitelji bliske čelništvu SDA u Hrvatskoj!