Zanimljivo je i do sada nezabilježeno da su operativci hrvatske ispostave Službe državne sigurnosti s Đurekovićevim ubojstvom povezali jedan događaj koji se odvio godinu dana nakon što je ovaj emigrant ubijen u garaži u njemačkom Wolfratshausenu. Godine 1984., naime, Služba je zaplijenila 23 eksplozivne naprave, a ljudi koji su ih u Hrvatsku unijeli osuđeni su pred sudom u Varaždinu. Zvali su se Stjepan Deglin i Filip Bajić. Eksplozivne naprave bile su namijenjene terorističkim akcijama, iza kojih su, smatralo se, stajali pripadnici Hrvatskog državotvornog pokreta. Jedna od eksplozivnih naprava već je bila postavljena u rubnu kuću Nama, a pronađena je igrom slučaja, u jednom kauču na odjelu namještaja. Eksploziv u napravama bio je njemačke proizvodnje, a bio je izrađen za potrebe njemačke vojske. U Službi su tumačili da je teroristima eksploziv doturila njemačka obavještajna služba te da je u pitanju bila osveta zbog ubojstva njihovog suradnika – Stjepana Đurekovića. Usput rečeno, zanimljivo je da je jedan od osuđenih za tu terorističku akciju, Stjepan Bagić, u samostalnoj Hrvatskoj postao zamjenik ministra uprave i pravosuđa.

  – Sve počiva na iskazu svjedoka Vinka Sindičića i ako njega eliminiramo – eliminirali smo 90 posto optužnice. Taj je Sindičić na suđenju Pratesu svjedočio tako da sam ja protiv njega podnio kaznenu prijavu pred riječkim državnim odvjetništvo zbog davanja lažnog iskaza. DORH je odlučio provesti istragu, ali Sindičića nije mogao saslušati, jer je ovaj pobjegao iz zemlje. Na suđenju Pratesu on je prodao apsolutnu laž. Tvrdio je da je bio član tajne službe pri Izvršnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. Njegov odjel, tvrdio je, filtrirao je izvještaje koje je slala Služba državne sigurnosti i davao svoje analize. Tvrdio je da je taj odjel radio i likvidacije po nalogu Saveza komunista Hrvatske, kaže Nobilo. Također, napominje Perkovićev odvjetnik, na suđenju Pratesu Sindičić je tvrdio i da je bio član posebne komisije Izvršnog komiteta koja je saslušavala Mustaća i Perkovića zbog slučaja Đureković te da su oni tom prilikom priznali pripremu ubojstva. Sve ove navode Perkovićevi odvjetnici pokušat će rušiti, a u jednom dijelu sigurno će u tom i uspjeti. Izvršni komitet SKH, recimo, ukinut je pet godina prije Đurekovićevog ubojstva, tako da Sindičić nije mogao biti član njegove komisije. Nadalje, nitko nikad – pa ni njemački BND, koji se pomno bavio radom jugoslavenskih obavještajnih službi – nije utvrdio da je postojala neformalna tajna služba, mimo onih službenih, a Sindičić tvrdi da je takvoj pripadao. Svjedok kojeg će Nobilo nastojati prikazati nevjerodostojnim naprosto je bio jedan od brojnih suradnika Službe državne sigurnosti.

 

 Udar na Inu, udar na Hrvatsku

Osim svjedoka, Perkovićevi odvjetnici rušit će i navodni motiv Đurekovićevog ubojstva. U optužnici stoji da je likvidaciju emigranta, bivšeg direktora u jednom od poduzeća Saveza organizacija udruženog rada INA, »inicirao Mika Špiljak, visokorangirani jugoslavenski političar, koji je htio spriječiti da Đureković da podatke o umiješanosti njegovog sina Vanje Špiljka u ilegalne poslove naftnog koncerna INA«.

  Osim s Perkovićevim odvjetnikom, za potrebe ovog teksta razgovarali smo s ljudima iz prve ruke upućenim u rad ondašnje Službe državne sigurnosti. Zbog prirode posla kojim se bave, odnosno kojim su se bavili, oni su željeli ostati neimenovani. Njihov uvid u slučaj Đureković dragocjen je jer će po svemu sudeći informacije kojima raspolažu također biti korištene u obrani Josipa Perkovića. Sudeći prema iskazima naših sugovornika, ondašnja Služba državne sigurnosti Stjepana Đurekovića smatrala je suradnikom njemačke obavještajne službe – BND-a. Do takvog zaključka jugoslavenska Služba je došla naknadno, nakon što je Đureković ubijen. Podsjetimo, preko granice, u Austriju, Đureković je prešao s legalnom putovnicom, u vrijeme kad se zahuktavala prva predistraga u slučaju INA. Ta istraga ticala se uvoza cijevi za Radnu organizaciju INA Naftaplin. Rukovoditelji Ina-Commerca, kako smo već objavili u Novom listu od 21. siječnja ove godine, »poništili su jedan ugovor s inozemnim proizvođačima cijevi, tvrtkama Dalmina i Petroltubi, da bi za istu nabavu sklopili pet novih ugovora s posredničkom tvrtkom Bemex-trade iz Milana, iza koje je stajao bivši INA-in direktor Vojko Santrić«. Santrić se spominje i u Perkovićevoj optužnici. Istragu je vodila Savezna državna inspekcija, potpomognuta zagrebačkim Gradskim Sekretarijatom unutarnjih poslova (GSUP). Savezna devizna inspekcija smatrala je da je INA u tom poslu oštećena za oko dva milijuna dolara. Kasnije će se pokazati da Đureković u inozemstvo nije pobjegao zbog predistražnih radnji oko uvoza cijevi, nego zbog drugog kraka istrage Savezne državne inspekcije, koja je taj posao odrađivala bez znanja Službe državne sigurnosti. Tu je pak istragu inicirala informacija da u INA-u u svojim radnim stolovima drže dokumentaciju koja nije knjižena, a koja je mogla ukazivati na kriminal velikih razmjera. U sklopu te akcije sumnja je pala i na Vanju Špiljaka, ali konkretni dokazi protiv njega nisu pronađeni. Slučaj za Špiljka možda ne bi završio tako povoljno, da je istraga provedena temeljito i do kraja. Međutim, nastojanja Savezne devizne inspekcije da istraži INA-u u Hrvatskoj su protumačena kao paravan iza kojeg se igrala krupnija igra. Sumnjalo se, naime, da INA-u žele destabilizirati iz drugih federalnih jedinica, iz Slovenije i Srbije. Udar na INA-u smatrao se udarom na Hrvatsku. Stjepan Đureković, međutim, nije vidio rasplet situacije. I sam umiješan u kriminalne radnje u INA-i, on je, rekosmo, pobjegao preko granice, a u Službi državne sigurnosti vjerovali su da mu je mig za bijeg dao jedan zagrebački poduzetnik koji je baš u to vrijeme započinjao veliki posao uz pomoć njemačkog kapitala. I to će kasnije biti jedan od dijelića mozaika, koji je Službi – opravdano ili neopravdano – kazivao da je Đureković zavrbovan od strane BND-a.

  Služba je kasnije raspolagala i informacijom da su Đurekovića od Graza, gdje je deponirao novac i rukopise u kojima je kritizirao državu i njezine vodeće strukture, do Njemačke prebacili agenti BND-a. Operativci hrvatske ispostave Službe, tvrde naši izvori, Đurekovićem se službeno ozbiljnije nisu bavili sve do njegovog ubojstva. O eventualnim paralelnim linijama u Službi naši izvori ne žele suditi.

 

 Naredbe iz Beograda

Ukratko rečeno, Služba državne sigurnosti – barem tako tvrde sugovornici odlično upućeni u rad jugoslavenskih obavještajnih službi – u vrijeme dok je Đureković tiskao knjige i propagandne materijale intenzivnije se bavila INA-om, nego njegovom suradnjom s emigrantima. Iz dokumenata koje smo dobili na uvid razvidno je da su operativci Službe uistinu isljeđivali ljude koji su surađivali sa Saveznom državnom inspekcijom, kao i operativce zagrebačkog SUP-a, koji su saveznim inspektorima pomagali u poslu.

  Međutim, naši sugovornici, kao uostalom i Perkovićev odvjetnik Nobilo, ne obaraju tezu da su Đurekovića ubili jugoslavenski operativci. Njihova teza kaže da je Đureković likvidiran po nalogu i u organizaciji savezne Službe, koja je zadatke primala u Beogradu, a ne u Zagrebu. U ovu teoriju uklapa se i informacija da su Đurekovića ubili kriminalci na raspolaganju Službi, predvođeni Đorđem Božovićem Giškom, kasnije zapovjednikom paravojnih jedinica srpske vojske u Hrvatskoj. Na odgovornost »savezne Službe« na suđenju Perkoviću ukazivat će i njegov odvjetnik Nobilo.