Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Otporna na sve

foto "Nitko ne bi brinuo o meni kao moja Nana": Životna priča žene koja će biti prva "doktorica" za LNG u Hrvatskoj

Uvijek s osmijehom - Andreja Ana Lopac / Foto Nenad REBERŠAK
Uvijek s osmijehom - Andreja Ana Lopac / Foto Nenad REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 19. listopad 2017. u 7:43 2017-10-19T07:43:00+02:00

Nana je već kad me uzela kao bebu imala 65 godina, no bila je hrabra i čvrsta, siromašna, ponosna Ličanka koja me voljela instinktivno, i tako o meni brinula. Njenu ranu smrt ne mogu preboljeti, i toliko bih željela da vidi tko sam postala, veli Andreja Ana Lopac. Kao beba ostavljena je u rodilištu, bez roditeljske skrbi. Sama od svoje 16. godine, Andreja je završila škole, radila svakojake poslove, da bi danas bila važan član tima koji radi na najvažnijem energetskom projektu u državi

Svaki je, ali baš svaki dan bitan, i svakom se novom danu ona veseli – jednostavan je, najiskreniji mogući, i prekrasan životni moto Andreje Ane Lopac, operativke LNG-a Hrvatska, tvrtke koja vodi projekt budućeg LNG terminala u Omišlju. Ovu smo 51-godišnju inženjerku koja će uskoro, kad doktorira, postati i prva »doktorica« za LNG u Hrvatskoj, upoznali na razgovoru o terminalu, no tada otkrili i da je promotorica udomiteljstva djece. Njena je životna priča počela teško, mučno, no danas gradu i svijetu, a pogotovo djeci o kojoj roditelji ne brinu, ili ih uopće nemaju, Andreja vlastitim primjerom pokazuje da su za uspjeh i zadovoljstvo – osim malo sreće i dobrih ljudi koji su spremni pomoći – najzaslužniji snaga volje, i upornost.

Ostavljena u rodilištu, bez roditeljske skrbi i sama od svoje 16. godine, Andreja je završila škole, radila svakojake poslove, da bi danas bila važan član tima koji radi na najvažnijem energetskom projektu u državi.

– Moj život nije počeo u prizemlju već, da budem slikovita, sa sedme podzemne etaže, tako mi je grah pao. Majka me ostavila u rodilištu u kojem sam provela prve mjesece života. Isto je učinila i s mojom sestrom, mlađom od mene, napustila je i devet godina starijeg brata kojeg je odgajala obitelj njegovog oca. Ja sam odrasla kod udomiteljice Pavice Majerović, moje drage Nane, koja je umrla, međutim, kad sam imala nepunih 17 godina. Uz tu lošu kartu koja me pratila od početka, ipak sam imala i puno sreće, a najveća je to što me socijalna skrb već iz rodilišta ipak nije poslala u dom, ni kasnije, kad je Nana preminula. Dom nije mjesto za sretno odrastanje, i iako su trud i predanost osoblja u ustanovama veliki, dijete mora živjeti s nekim, barem s jednom osobom čiju će pažnju imati – počinje svoju priču Andreja, izrazito vedra i optimistična žena, samohrana majka 23-godišnjeg Marka.

Nema predaje

Nikad se, kaže, nije predavala, ni onda kad je bilo najgore, a najgore je bilo više puta – kad ju je majka s devet godina uzela k sebi, na dvije godine batina i pakla; kad ju je, mladu i nespremnu, zadesila Nanina smrt; kad su joj prije šest godina dijagnosticirali tumor dojke, nakon kojeg su uslijedili i drugi zdravstveni problemi.

Andreja vlastitim primjerom pokazuje da su za uspjeh i zadovoljstvo – osim malo sreće i dobrih ljudi koji su spremni pomoći – najzaslužniji snaga volje, i upornost / Foto Nenad REBERŠAK

– Nije me sram moje povijesti, koju pričam svima koji me žele slušati i kako bi, nakon što je čuju, otvorili oči i srca za djecu čiji start izgleda poput mog. Djeci u domovima pričam o onome što znam iz vlastitog iskustva, i što im je najvažnije čuti – da vrijede jednako kao i bilo koje drugo dijete koje ima roditeljsku skrb, da su važni, najvažniji, i da se ne predaju i ne podaju za malo lažne pažnje i ljubavi, što često čine. Užasno je teško znati da vas je čak i rođena majka napustila, jer to stvara osjećaj bezvrijednosti. Kad vas ni majka ne želi, tko bi vas mogao željeti – pitanje je koje si postavljaju sva ostavljena djeca – priča Andreja. Godinama zato sudjeluje u UNICEF-ovom programu Svako dijete treba obitelj, koji zagovara udomiteljstvo djece bez roditeljske skrbi, umjesto smještanja u dom.

Andreja godinama zato sudjeluje u UNICEF-ovom programu Svako dijete treba obitelj, koji zagovara udomiteljstvo djece bez roditeljske skrbi, umjesto smještanja u dom / Foto Nenad REBERŠAK

U razgovoru s Andrejom pridružila nam se i zamjenica predstojnice Ureda UNICEF-a u Hrvatskoj Đurđica Ivković, Andrejina prijateljica, koja naglašava kako ustanova nije mjesto za odrastanje, već to može biti samo obitelj, ne nužno biološka.

– Djetetu treba barem jedna osoba koja će mu biti cijeli svijet – to ne mora nužno biti majka, ni biološka majka ili otac, to može biti bilo tko, ali osoba koja će se tom djetetu posvetiti u cijelosti. Domsko osoblje to ne stigne i ne može kraj tolikog broja djece i rada u smjenama. Neuroznanost pokazuje da, kad takve osobe u prvim godinama života djeteta nema, nema niti potpunog neurološkog razvoja djeteta – kaže Ivković.

Hrabra i čvrsta

Andreja je, srećom, takvu osobu koja joj se posvetila, imala – Nanu. Dok je još bila u rodilištu, ostavljena, njena je baka po majci, Silva, gospođu Pavicu zamolila da uzme dijete jer se ni baka, koja je tada još radila u dvije smjene, o Andreji nije mogla brinuti. Pavica je, nevjerojatan je dio Andrejine priče, čuvala i njenu majku za vrijeme rata jer je baka, udata za NOB-ovca kojeg su fašisti zatočili i strijeljali, također završila u logoru.

– Ne znam gdje je bila zatočena, sjećam se njenog logoraškog broja na ruci, ali o tome nikad nije željela pričati. Moju je majku, rođenu početkom rata, baka ostavila Pavici na čuvanje, i to u domu Anke Berus, poznate antifašistkinje, kod koje je Pavica radila. Tamo je moja mama provela rat, dok se baka nije vratila po nju – nastavlja Andreja.

Ostavljena u rodilištu, bez roditeljske skrbi i sama od svoje 16. godine, Andreja je završila škole, radila svakojake poslove, da bi danas bila važan član tima koji radi na najvažnijem energetskom projektu u državi

Dvadesetak godina kasnije, Pavica na zamolbu bake Silve iz rodilišta uzima i Andreju, što je tadašnji sustav socijalne skrbi dozvolio, iako Nana nije bila i službena udomiteljica, niti je imala uvjeta za udomiteljstvo. Živjele su u 23 kvadrata gradskog stana na zagrebačkoj Sigečici, gdje je s deset godina Andreja zajedno s Nanom već prala stubišta, radila kućanske poslove, nosila na sebi posuđenu staru odjeću i imala jedan par cipela koje bi zamijenila tek kad bi se stare raspale. Baka Silva je pomagala koliko je mogla, nju i brata bi vodila na more, kupovala im knjige, pokazala ljepotu kazališta i utjehu klasične glazbe, a kasnije joj je, sa 14 godina, u život ušao i otac. Majka je niti jednom nije posjetila prve tri godine, tek poslije, kako bi ponekad otišle u fotografsku radnju na slikanje. K sebi ju je uzela kad je imala devet godina, no bilo je neizdrživo – kaže Andreja, te se s 11 ponovno vratila Nani.

– Nana je već kad me uzela kao bebu imala 65 godina, no bila je hrabra i čvrsta, siromašna, ponosna Ličanka koja me voljela instinktivno, i tako o meni brinula – stalno me imala na rukama i pored sebe, pjevala mi je i pričala priče, kuhala najukusniju palentu na svijetu. Spavale smo u istom krevetu, tek sam kasnije u tih dvadesetak kvadrata dobila svoj otoman. Bila je brižna, voljela me kao vlastitu kćer koju nije imala. Niti jedna institucija ne bi o meni brinula kao što je ona, nepismena žena sa sela. Danas se od udomitelja traži, između ostalog, da za dijete imaju osiguranu odvojenu sobu, no upravo je bliskost koju je meni dala Nana ono što mi je kao djetetu trebalo – ističe Andreja.

Šansa za novi život

Nana joj je dala, kaže, sve ono što majka treba dati djetetu, a prije svega šansu za novi život. Učila ju je kako i planinu može žlicom prenijeti na drugu stranu, ako želi. »Njenu ranu smrt ne mogu preboljeti, i toliko bih željela da vidi tko sam postala«, kaže Andreja.

Nana joj je dala, kaže Andreja Ana Lopac, sve ono što majka treba dati djetetu, a prije svega šansu za novi život

Sa 14 godina baka joj je, nastavlja, otkrila tko bi mogao biti i gdje radi njezin otac. Otišla mu je u ured, i čim se pojavila na vratima, sličnost oca i kćeri bila je tolika da nikakve sumnje nije bilo. Nakon burnih početaka i uz velik trud njegove supruge, nakon nekoliko godina otac ju je prihvatio i postao dijelom njenog života, poživjevši toliko da dočeka i unuka Marka. Kod njega, međutim, Andreja nije živjela nego je ostala kod Nane, sve do njene smrti 1982. godine. Prije toga se o bolesnoj Nani i brinula, a sa samo 14 godina nekoliko mjeseci i o mlađoj sestri po majci, koju je majka isto ostavila u rodilištu. Nju je iz rodilišta uzeo njezin otac pa zamolio Andreju da isto brine o bebi.

Kvart »snalažljivih«

Spletom okolnosti, nakon Nanine smrti Andreja je ostala još neko vrijeme u istom stanu na Sigečici, brinući sama o sebi. Naninu je smrt, kaže, oplakala tek dva mjeseca poslije, dotad zbog emocionalne ograde koju je život oko nje podigao nije ni suzu ispustila, jer bolna tupost, grč i strah od toga što će s njom dalje biti nisu dali suzama da krenu. Sama je platila Nanin pogreb posuđenim novcem, ubrzo ga uspjela i vratiti. Velika joj je pomoć bila socijalna radnica Snježana Miheliček, koju, nažalost bezuspješno, Andreja ne uspijeva otad pronaći, a voljela bi joj zahvaliti na svemu što je za nju učinila. »Ona je moja Snježa, žena koja me posjećivala kod Nane, i zahvaljujući kojoj ni nakon Nanine smrti nisam završila u domu«, zaključuje Andreja. Prepozna li se Snježa u ovom tekstu, ili netko njen, voljela bi da joj se javi.

Nana je već kad me uzela kao bebu imala 65 godina, no bila je hrabra i čvrsta, siromašna, ponosna Ličanka koja me voljela instinktivno, i tako o meni brinula, kaže Andreja Ana Lopac

– Ako se usredotočiš samo na dobro, možeš napredovati. Kvart u kojem sam odrastala bio je »lopovski« kvart, prepun »snalažljivih« koji su se bavili kojekakvim mutnim poslovima. Ja sam radila kao konobarica, radila sam loše sendviče, ali ti su mi snalažljivci pošteno plaćali zarađeno, pokazali dobru stranu. Voljeli su me i pazili da ne upadnem u društvo njima sličnih. U školi sam uvijek bila odličan đak. Razrednik mi je bio poput oca, a vršnjaci su, makar sam bila »različita«, bila dobri prema meni – bila su to drugačija vremena, kad nitko zapravo nije imao puno, i kad se nije gledalo što koje dijete nosi na sebi. A »opasni dečki« iz kvarta držali su me kao kap vode na dlanu, ostavljali mi više tringelta kad bi vidjeli da su mi se cipele raspale, kitili bor u kafiću kako bi mi ispod njega mogli ostaviti poklon, jedan topli obrok dnevno imala sam kod susjeda. Nitko me nije iskorištavao, svi su mi stajali iza leđa kad je trebalo. Vidjeli su da propalitet ne namjeravam postati, da volim knjigu pa su me onda i čuvali – priča Andreja.

Godinama volontira u domovima za djecu ne bi li im pokazala da loš start ne mora biti i loš završetak.

– Iskreno im pričam i o svojim pogreškama – o preranoj prvoj udaji, na primjer, o tome da ne treba prerano nekome reći »da« samo za malo pažnje zauzvrat. Sva se ta djeca pitaju koliko vrijede, odnosno vrijede li išta. Ja sam prešla 50-tu, no i dalje gladujem za roditeljskim krilom, za obitelji, makar imam vlastitu. S tom ću gladi i umrijeti. Ona se najviše manifestirala kad sam rodila Marka kojeg, u strahu od odvajanja, nisam ispuštala iz ruku. Njemu je taj fizički kontakt bio osnova za odrastanje, a meni lijek – iskreno kaže Andreja.

Dok je Marko bio mali, zaposlila se kao tajnica u Naftaplinu u Šubićevoj te malo po malo postala i jedna od tajnica u uredu generalnog direktora Ine. Kad su do izražaja došle njene sposobnosti, tvrtka joj je platila izvanredni studij, zahvaljujući čemu je Andreja diplomirala te je na putu da s doktoratom o tehnologiji LNG-a, postane »doktorica za LNG«. U Ini je provela više od dvadeset godina, ovoga proljeća prešla je pak u LNG Hrvatska. Kad se terminal izgradi, kako je planirano, do kraja 2019. godine, Andreja namjerava preseliti u Omišalj te tamo nastaviti život.

Uvijek s osmijehom

– Ja sam k'o kopriva – otporna na sve, smije se dok razgovaramo. Smije se, zapravo, stalno. Unatoč svemu kroz što je prošla – a zadnje što ju je zadesilo bio je karcinom, pa moždani udar izazvan vjerojatno kemoterapijom, nakon toga i operacija vratne kralježnice i zamjena diska – nikad nije dopustila patnji da je uništi.

– Dok sam bila dijete, nikome nisam dopuštala da mi priča o mami – digla sam ogradu koja nije dopuštala da ikakve emocije prema njoj dopru do mene. No ograde koje djeca u tolikoj tuzi i boli dignu kako bi preživjela, kasnije donose neke druge nevolje. Ožiljci ostaju. Za mene je, ipak, svaki novi dan bio nova radost. Oduvijek se budim puna snage i volje za životom. Svašta mi se na putu događalo – i omalovažavanja i vrijeđanja, ali onda bi se, kod kuće, pokrila poplunom preko glave, isplakala i krenula dalje. Sutra je, uvijek, novi dan, ohrabruje Andreja.

S prijateljicom, predstojnicom Ureda UNICEF-a u Hrvatskoj Đurđicom Ivković / Foto Nenad REBERŠAK

Gradi kuću u Zaprešiću i sigurno će, sa čim se i njen sin Marko slaže, kaže nam, udomiti neko dijete, brata i sestru još radije.

– Ne djecu koja zahvaljujući svom izgledu i stavu imaju veće izglede, nego djecu koja misle da ih nitko ne želi. Ja ih želim. I sad takvoj djeci, kad ih uzmem ponekad iz doma na izlet ili u kino, govorim kako je njihovo najveće oružje – mašta. Nek' maštaju o onome što žele biti. Ako neka djevojka želi biti frizerka, neka mašta da je najbolja frizerka na svijetu, neka zamišlja kako radi najljepši posao na svijetu... Bilo koji posao... Držeći maštu pod ruku, neka svom snagom krenu u tom smjeru. Kako u domovima nema prostora za samoću, kažem im da, kao što sam ja činila kod Nane, preko stola prebace plahtu ili deku i stvore samo svoj kutak mira, i u kojem će čuti svoje misli i nade. U tom svom kutu i ja sam čitala, maštala... Govorim djeci da će im se pet puta dogoditi nešto loše, ali šesti put sreća – završava svoju priču Andreja.

Gladni zaštite

Kako kaže za kraj, svojom bi pričom voljela ohrabriti makar jedan par malih očiju, da čuju kako si mogu pomoći, kako da sami podignu roletu da bi ugledali sunce. One koji pak imaju topli dom želi ohrabriti na udomljavanje djece bez adekvatne roditeljske skrbi, kojoj će tako poručiti da – itekako vrijede.

– To su djeca gladna vaših osmijeha i zaštite, čitanja knjige, toplog doma s mirisom kolača ispečenih samo za njih. Čak i jedna godina provedena izvan institucije, makar i u jednoroditeljskoj obitelji, čini ogromnu razliku za dijete. Posjetite domove, u njihovim ćete očima vidjeti sve što ovdje čitate, razmislite o mogućnosti da domskom djetetu pružite dom. Molim vas, i unaprijed vam zahvaljujem na tome – svima nam poručuje Andreja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.