Nema baš bezbroj stvari na koje bi se moglo uprti prstom kao u demokratske stečevine (ili, starogovorom, tekovine) na koje valja paziti kao na zjenicu oka svoga. Osim klasičnih i temeljnih sloboda, poput slobode okupljanja, izražavnja mišljenja, slobode medija i sličnih, postoje i one koje nisu ugravirane u Ustav, ali bi se, nekako, makar dobrog ukusa radi, valjale poštivati.

Sraz, a ne idila

Radi se o sučeljavanju kandidata za premijera. Funkcija predsjednika Vlade ključna je u sadašnjem okviru političkog sustava u Hrvatskoj. To je najodgovorniji (i najstresniji) posao u državi. Osoba koja sjedi u premijerskom uredu u Banskim dvorima s pravom se smatra najmoćnijim pojedincem u zemlji. Kako smo, zasad, još uvijek demokratska država, ne bi bilo loše poštujući najbolje običaje razvijenih zemalja, da se dva kandidata (ili dvije kandidatkinje, svejedno) najjačih političkih blokova u predizbornoj kampanji sučele pred državnim auditorijem – i to više puta. 

   Ne samo da ne bi bilo loše – izostanak sučeljavanja je uvreda pristojnosti i zdravom razumu hrvatskih birača. 

   Ovdje valja napomenuti kako predizborno sučeljavanje nije ista stvar kao i javna debata na koju trenutno Zoran Milanović draži Tomislava Karamarka. Da, svakako ne bi bilo loše da se i na redovnoj bazi premijer i šef oporbe javno sučele i razmjene argumente. Bila bi to ne samo gledana emisija, već i solidan putokaz biračima, ali i vrstan doprinos širenju demokratske kulture, argument tezi da je politička utakmica nešto što traje daleko duže i dublje od dva-tri tjedna zašećerena političkim propagandnim spotovima i obećanjima iz Disneylanda. 

Kratka povijest kukavičluka

Sve to je, nažalost, ipak tek korak dalje u demokratskoj kulturi u Hrvatskoj. Mi još, naime, nemamo ni osnovu. Dakle, sučeljavanje u kampanji. 

   Okej, devedesete ćemo staviti po strani. Mlada demokratura u ratnom periodu nije baš trpjela oporbene situacije i to je manje-više već poznata povijesna istina. Međutim, od trećeg siječnja naovamo, Hrvatska je imala ukupno četiri izborna ciklusa. Na samom početku, dakle 2003. godine, činilo se da je jedna demokratska kota osvojena i da nema natrag – pokojni Ivica Račan i utamničeni Ivo Sanader su se sučelili nekoliko puta u kampanji za parlamentarne izbore u medijima s nacionalnom koncesijom. 

   No, HDZ-ovim dolaskom na vlast, hrvatska zastava s ovog demokratskog položaja brzo je iščupana i spremljena za korištenje u isključivo svečarskim prigodama. 

   Sučeljavanja šefova najjačih političkih blokova u narednih 12 godina više nije bilo, a prilično je izvjesno da ga neće biti ni ove izborne godine. 

Sherlock Holmes nije potreban

Danas je odgovor Tomislava Karamarka na pitanje hoće li prihvatiti javnu debatu sa Zoranom Milanovićem vrlo slikovit. Doslovno: »Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne«. Njegov džoker je dimna zavjesa o sučeljavanju kad s jedne strane HDZ bude imao program, a Milanović popis ostvarenog u mandatu. Samo još nedostaje da pred kamere dođe sa scenarijem u kojem jasno piše o čemu bi – i što – Milanović smio govoriti. 

   Uglavnom, iako je zasad riječ samo o debati, nevezanoj za izbornu kampanju, s priličnom se sigurnošću može prognozirati da će javno sučeljavanje u kampanji Karamarko – eskivirati. Uostalom, Kosor i on su eskivirali čak i sučeljavanje unutar vlastite stranke, pa su se na proljeće 2012. godine javno sučeljavala samo dva preostala kandidata za šefa HDZ-a, Domagoj Ivan Milošević i Milan Kujundžić. Toliko o unutarstranačkoj demokraciji i demokratskoj kulturi. 

   No, od tog, prilično izvjesnog odgovora na pitanje hoće li se Karamarko usuditi stati nasuprot Zorana Milanovića (nema teorije) i prognoziranja ishoda tog sučeljavanja (koeficijent na pobjedu Milanovića ne bi natjerao ni najokorjelije kladioničare da trznu malim prstom) u ovom trenutku je važnija jedna druga stvar. 

   Zašto HDZ izbjegava sučeljavanja sa SDP-ovcima u najvažnijim izbornim ciklusima? 

   Je li doista razlog autokratska priroda cijelog tog pokreta koji od samog svog početka podozrivo gleda prema demokratskim detaljima kao folklornom ukrasu »narodne« vlasti i potencijalnom izdajničkom djelovanju? Ili se ipak radi o tome da HDZ nema toliki problem s demokracijom kao s nečim drugim? 

   Kad se pogleda popis HDZ-ovih bjegova od kamera i mikrofona u zadnjih nekoliko ciklusa, ne treba biti baš Sherlock Holmes da se pronađe još jedna sličnost svake od tih debata koje se nisu dogodile. 

   Ta sličnost ima nezgodnu osobinu da nema previše strpljenja, niti teret »istočnog grijeha« SDP-a – rada u komunističkom sustavu. Ta sličnost, pače, nema ni pretjerano razrađene kočnice, pa zna često i u korist vlastite štete političkog suparnika koji već ionako leži u prašini još nekoliko puta ritualno šutnuti nogom u rebra (naravno, na verbalnoj razini). 

   Ta sličnost je Zoran Milanović. 

   Uopće ne izgleda nevjerojatno teza da se HDZ ne boji toliko demokracije, koliko današnjeg šefa SDP-a. Dakle, i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko su se, jednostavno, bojali i boje sučeljavanja sa Zoranom Milanovićem. 

   Za njegovo vođenje te stranke (a pogotovo Vlade) dalo bi se naći milijun zamjerki. 

   Veće pohvale, međutim, i veće preporuke za nastavak političke karijere od ove impregnirane hladnim znojem šefova »stožerne stranke hrvatskog naroda«, međutim, ne može niti biti.