Ovo ipak nije 2011. godina. Nismo pred izborima koji su unaprijed odlučeni, na kojima se čeka samo egzekucija i smjena u Banskim dvorima. Nije, međutim, ni proljeće 2007. godine, u kojem su dvije vodeće stranke bile gotovo izjednačene i u kojima se tek nekoliko tjedana nakon izbora sa sigurnošću znalo tko će sastaviti Vladu.

   Danas je prednost desne koalicije solidna, anketnih 5-6 do 11 posto glasova. Veliki je to razmak nekoliko mjeseci prije izbora (po svoj prilici pet do devet, ovisi o datumu kad će se na birališta), ali savršeno nedovoljan za bilo kakve sigurne prognoze. Jer, osim pitanja o dinamici popularnosti dvije najjače stranke, veliko je pitanje što će biti sa 7-14 posto koliko u anketama dobija Živi zid koji de facto ni ne djeluje kao politička organizacija i kojeg bi mogle prožderati moćne kampanje iskusnih igrača bipolarizma. Slična sudbina prijeti i ozbiljnom političkom projektu Oraha (oko sedam posto), potencijalnoj konzervativnoj koaliciji Markić-Tomašić, kao i za još bezimenoj stranci u(s)pornog Ive Josipovića, koja će se, valjda, uspjeti osnovati prije izbora.

Loša sreća Zorana M.

Previše je, dakle, upitnika i kladionice bi, da smiju, svakako rado stavile u svoju ponudu ishod narednih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Jasno je, međutim, da je prednost na strani Tomislava Karamarka i da u pokušaju oslikavanja Hrvatske u narednih četiri-pet godina prije svega treba korisititi boje koje njegova mega koalicija od osam stranaka (plus potajni deveti putnik u vidu U-ltradesnog HČSP-a) koristi govoreći u budućnosti. Ako vam se ne da, ili ne stignete čitati tekst do kraja, dovoljna je i samo jedna riječ: strepite.    

   Dođe li doista do pada od ove godine probuđenog i skoro pa u pozitivnom smislu neprepoznatljivog Zorana Milanovića, jedan od glavnih razloga bit će ekonomija. Ovdje se valja ipak malo osvrnuti na godine koje su prošle; ekonomski neuspjeh, naime, teško da bi mogao biti veliki, a kamoli glavni krimen aktualnog hrvatskog premijera.

   Muke po hrvatskoj ekonomiji jednostavno nisu krivnja samo Vlada koje su vodile ovu zemlju od izbijanja svjetske gospodarske krize. Štoviše, zasigurno je najmanje krivnja Milanovićeve tek rubno spretne ekipe u Banskim dvorima. Pred samo preuzimanje vlasti, naime, Europu je pogodio drugi val krize (a Hrvatska se ni od prvog nije oporavila) i svi ključni gospodarski pokazatelji su, u trenutku kad je Milanović ušao u svoj ured, bili u ozbiljnom padu. Uostalom, analitičari su i prije izbora 2011. godine za 2012. predviđali ozbiljan pad BDP-a. Grijeh aktualne Vlade je što nije uspjela jače plivati protiv opće struje, ali to bi bio ekstremno težak zadatak i za mnogo, mnogo jače igrače. Kad se tlo prestalo tresti, a potezi Europske centralne banke izvukli gospodarstvo Starog kontinenta iz crvenog, Hrvatska je, avaj, ušla u EU. Genijalna stvar – dugoročno. Kratkoročno i ne toliko – državni proračun došao je pod superviziju Bruxellesa, koji odavno zabrinjava cijeli svijet inzistiranjem na ekonomskoj politici štednje koja se pokazala pogrešnim odgovorom na prvu veliku gospodarsku krizu 21. stoljeća. Eno Lalovac i ekipa i dok čitate ovaj tekst traže na čemu će odrezati (još) dvije milijarde kuna pred svibanjsku presudu Europske komisije.

   Bez puno priče, dovoljno je ovdje citirati MMF koji je još 2012. godine izjavio kako su masivno podcijenili štetu koju rezanje troškova može nanijeti slaboj ekonomiji.

   Zvuči poznato?

   Uglavnom, nekakav slabašan plus BDP-a je ipak tu, a gospodarski pokazatelji govore suprotno od narativa hrvatske desne opozicije, koja uporno priča o tome da vlast praktički namjerno uništava ovdašnje gospodarstvo. U stvarnom svijetu (izvoz, industrijska porizvodnja, osobna potrošnja… sve u plusu već duže vrijeme), međutim, čini se da je Rubikon prijeđen i da je makar slabašan oporavak – neizbježan.

Karamarkova bejzbol palica

Jasno, uvijek može bolje. U Hrvatskoj, pače, i mora bolje. Dvojka iz ekonomije, koju će do kraja mandata možda zaslužiti Milanovićeva ekipa i nije neka ocjena. Ali, kako može bolje, može i gore. Mnogo gore.

   A sva je prilika da nas upravo na te tračnice kani vratiti tzv. Domoljubna koalicija, predvođena HDZ-om. Sva je prilika da ta ekipa, uz pomoć njemačkih stručnjaka (da pitamo Grke što misle o njihovim receptima?), priprema Hrvatskoj koja je tek zinula u plus, klasičan gorki lijek.

   Riječ ima Tomislav Karamarko, čovjek koji je trenutno nabolja opklada za budućeg premijera: »Možda će u početku prve dvije godine biti loše, ali kuda ćete lošije od ovoga, ali samo ti teški zahvati, prolazak kroz dolinu suza mogu nas izvesti iz ovog stanja i da nam bude bolje«, kazao je Kramarko gostujući u ponedjeljak na Hrvatskom radiju, dodajući da je svjestan da spomenute reforme ne mogu biti popularne.

   Znate onu sliku Karamarka u društvu sa šatorašima odjevenim u crne majice s križevima i kapuljačama? E ova maloprije citirana izjava je stotinama puta više zastrašujuća.

   Iako HDZ krije sadržaj »bolnih rezova« pažljivije nego nekadašnja računovotkinja te stranke knjižicu s isplatama iz crne blagajne, jasno je da se spremaju gadne stvari. Mali uvid u njih možda može pružiti predizborni program HSLS-a za izbore 2011. godine, u kojem su se založili da se proračun smanji za deset milijardi kuna; između ostalog da se dvije »recnu« na mirovinama, dvije na plaćama, a tri na zdravstvu.

   Ukratko, sprema nam se ekonomska receptura kakva Grčku godinama drži na rubu bankrota i sveopćeg društvenog kaosa i kakva je spriječila bilo kakav značajniji ekonomski oporavak Europske unije. Hoće li nakon dvije godine stezanja remena možda biti bolje?

   Hoće.

   I to na način koji često koristi ekonomist i nobelovac Paul Krugman, kad se izruguje politici štednje; kad se neko vrijeme (recimo dvije godine) lupate bejzbol palicom po glavi, pa odjednom prestanete, naravno da se osjećate bolje.

Jao »indijancima«

Nakon šest godina recesije (koja bi mogla doći kraju 29. svibnja kad Državni zavod za statistiku objavi prvu procjenu BDP-a za prvo tromjesečje), međutim, još dvije godine »lupanja bejzbol palicom po glavi« mogle bi do kraja razoriti društveno tkivo ove zemlje. Još otkaza? Još smanjenja plaća? Smanjenje mirovina? Sve to bi moglo doliti dodatnog ulja na već dobro razgorjelu vatru društvenih razlika u Hrvatskoj.

   No, ukoliko u Karamarkovom potencijalnom novom mandatu »indijanci« iziđu na ulice, teško da će biti nekog velikog razumijevanja za demokratsko pravo na njihovo prosvjedovanje. Teško da će im država plaćati struju, ili kemijske WC-e. Koga zanima kako je pravo na prosvjed izgledalo kad je Karamarko vodio MUP, neka baci oko na snimke policijske intervencije u Radićevoj ulici u Zagrebu u veljači 2011. godine (te davne godine se, zamislite, nije smjelo doći na prosvjed pred prozore Vladi i Saboru!). Upozorenje: potreban je čvrst želudac.

   Pitanje je, također, koliko će o zbivanjima u Hrvatskoj javnost uopće biti izviještena za koju godinu. HDZ već sad, iz opozicije, ima solidan utjecaj na hrvatske medije, a za očekivati je da ga neće smanjivati ako doista preuzmu vlast. Pritom Karamarko vrlo otvoreno najavljuje kako se neće smjeti javno dovoditi u pitanje djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška, a HDZ-u vrlo blizak šef Zagrebačkog županijskog suda Ivan Turudić prijeti zatvorom onima koji bi dovodili u pitanje karakter Domovinskog rata. Kad dečki dođu na vlast, mogli bi se sjetiti i još neke teme o kojoj će se, kako je to Karamarko rekao za Franju i Gojka, moći pričati što god tko hoće – ali samo u svoja četiri zida.

   Svoju porciju, nema sumnje, dobit će i SDP, njima je šef HDZ-a već najavio da će ih kad dođe na vlast svesti na pet-šest posto. Niste čuli? A zamislite što bi bilo da Milanović izjavi da mu je cilj u narednom mandatu HDZ srušiti na sam rub prolaska praga na izborima. E, o tome se radi u onih nekoliko prethodnih nekoliko rečenica o stanju u medijima – već danas.

   Sumrak je, dakle, tu. Koliko god izgledalo da je posljednjih nekoliko godina uludo potrošeno, sva je prilika da bi se one uskoro mogle spominjati kao povijesno razdoblje u kojem je svijetla bilo neuobičajeno mnogo.

   Dakako, samo u svoja četiri zida. I bolje ne pretjerano glasno.