Pojavu tajkuna omogućili su mali dioničari koji nisu shvaćali važnost papira na kojima piše da su vlasnici malog dijela tvrtke. Bila su ratna vremena, a privatno vlasništvo još nije bilo usađeno u ljudske umove
Bila je 1990. godina, održani su prvi moderni parlamentarni izbori u Hrvatskoj, ovaj dio svijeta je potaknut promjenama diljem istočne Europe odlučio prijeći na tržišnu privredu. Nema više društvenog vlasništva, treba se provesti privatizacija.
No, kada se na stranu stavi populizam i vrela krv, koje na ovim prostorima ne manjka, ustanovi se kako su za mutnu privatizaciju te rasprodaju resursa najviše krivi – hrvatski građani. Ova rečenica svakako će izazvati nalet krvi u obraze prosječnog domaćeg galamdžije, ali stvar je jednostavno takva, kada se pogledaju dokumenti i materijali iz devedesetih.
Gledali kroz prste
Za ilustraciju možda najbolje može poslužiti čovjek koji je personifikacija svega nepravilnog i nepravednog što se događalo tijekom pretvorbe i privatizacije. Miroslav Kutle prošao je brojne sudske postupke, u jednom trenutku ih je imao i dvoznamenkast broj. Za makinacije u Gradskim podrumima je pravomoćno i osuđen. No, gotovo sve za što ga je državni aparat jedno vrijeme temeljito gonio manje-više se odnosilo na njegova poslovanja u tvrtkama nakon što ih je preuzeo. I u slučaju Tisak, i u Gradskim podrumima, kao i u nekim drugim postupcima, Kutlu se primarno teretilo za isisavanje novca iz poduzeća nakon što je postao vlasnik. Oko same pretvorbe i privatizacije teretilo ga se u slučaju Slobodne Dalmacije. No, i tu je dosta odgovornosti bilo na ljudima koji su željeli zaraditi neku kunu. Jer, Kutle, odnosno njegov Globus Holding i Globus Grupa su većinski paket dionica stekli na dva načina: javnom dražbom iz državnih fondova, gdje su bili najbolji ponuđač te direktnom kupnjom od drugih suvlasnika. Znači i zaposlenika i bivših zaposlenika. Tek nakon svega toga kreće agonija nekad velikog dalmatinskog poduzeća, koja će se završiti najprije državnom intervencijom i preuzimanjem Slobodne Dalmacije te na kraju još jednom mutnom prodajom EPH-u.
Niti jedan postupak privatizacije u istočnoj Europi nakon sloma komunizma nije prošao uspješno. Najeklatantniji slučaj svakako je Rusija, koja je svojim načinom privatizacije stvorila nekoliko oligarha, milijune bacila u siromaštvo te gotovo upropastila državu koja može živjeti gotovo samo i od prirodnih resursa. I u tom su slučaju ljudi po ulicama prodavali svoje privatizacijske vaučere njihovoj verziji tajkuna, koji su na kraju postajali gotovo vlasnici života i smrti. I u Rusiji i u drugim ex-komunističkim državama većina starih velikih komunističkih poduzeća na kraju je doživjela propast. Opstajali su samo u dva slučaja. Prvi su tvrtke zasnovane na iskorištavanju prirodnih resursa, prije svega naftne kompanije, primjerice ruski Gazprom, hrvatska Ina, mađarski Mol. Drugi su slučajevi bili kada bi neka renomirana zapadna tvrtka ušla na tržište i preuzela većinski paket firme koja se bavi sličnim poslom. Primjer je češka Škoda, koju je preuzela Wolkswagenova grupacija, ili u našem lokalnom primjeru »Nikola Tesla«, kojim od 1995. godine uspješno gospodari švedski Ericsson.
I tu je sadržan sav mit privatizacije. Pojavu tajkuna omogućili su sami mali dioničari, koji vjerojatno u to vrijeme nisu shvaćali niti važnost tih papira na kojima piše da su vlasnici malog dijela tvrtke. Bila su ratna vremena, teško se živjelo, a privatno vlasništvo još uvijek nije bilo usađeno u ljudske umove. Ono o čemu danas se može raspravljati je bi li država napravila pametniji potez da je samu privatizaciju odgodila par godina, bar do prestanka ratnih događanja. No, jedan primjer pokazuje da razlika ne bi bila velika. INA je u postupak privatizacije krenula tek 2006. godine. Rata se neki više niti ne sjećaju u to doba, gospodarstvo je u fazi napretka, novca se ima. Pa ipak, veliki broj ljudi koji su uzeli dionice domaće naftne tvrtke jedva je čekao da ih se riješi po povoljnoj cijeni, a to što je kupac bio mađarski, nije igralo neku ulogu. Pomalo licemjerno stoga djeluju naknadna pljuvanja po dvije Vlade, i HDZ-ovoj i SDP-ovoj, zbog predaje važne nacionalne firme strancima. Jer, veliku ulogu u predaji imali su i ti građani. Ljudska lakomost za novcem još je jednom prosječnom građaninu bila iznad tih famoznih nacionalnih interesa.
Ono što je neupitno je da kriminala u pretvorbi i privatizacije jeste bilo. No, isto je tako istina da ga nije bilo u postocima da bi se danas čitav taj proces označavalo jednoznačnom pljačkom. Istina, Kutlinom Globusu se znalo progledati kroz prste kada ne bi platio ratu za kupljene dionice državnim fondovima. No istina je i da se kroz prste progledavalo malim dioničarima kada ne bi u zakonskim rokovima otplaćivali svoje rate. Sve je to zabilježeno u dokumentima Državne revizije izdanima 2004. godine. Koja je utvrdila brojne nepravilnosti, koja je i podnijela 178 kaznenih prijava, što nije malo, ali nije ni mnogo kad se pogledaju iznosi i broj tvrtki koje su tih godina mjenjale načelo vlasništva. Gotovo 2.000 tvrtki je tada privatizirano, s ukupnom glavnicom od oko 80 milijardi kuna.
Uvodi se nezastarjevanje
Potraživanja vjerovnika koja su pretvorena u vlasničke pakete iznosila su nešto više od pet milijardi kuna. Za vlasnike nacionalizirane imovine rezervirano je gotovo četiri milijarde. Država je obveznicama preuzela nešto manje od milijardu kuna. Mirovinskim fondovima dodijeljeno je oko 12 milijardi kuna, a kuponskom privatizacijom otišlo je još oko 13 milijardi kuna. Direktnih prodaja bilo je samo u vrijednosti od oko milijardu kuna, a one su obavljene javnim natječajem. Fondu za privatizaciju i malim dioničarima dodijeljeno je tako oko 45 milijardi kuna vrijednih poduzeća, i to je ono gdje je nastao zapravo najveći džumbus. »Kokošari« s novcem su jednostavno iskoristili ljudsku želju za novcem, najčešće kupujući za male gotovinske iznose dionice od privatnih osoba. Kao što bi jedna pjesma kazala, »krivi smo mi«.
Državne institucije sada pokušavaju uvođenjem nezastarjevanja ratnog profiterstva i uključivanjem pretvorbenog kriminala u tu definiciju ispraviti neke »krive Drine«. Državnom odvjetništvu i sudovima dan je moćan alat na korištenje, a za sada su učinak pokazali samo na Ivi Sanaderu koji nije nepravomoćno osuđen za išta što je vezano uz privatizaciju. Krajem prošle godine na još jedanaest slučajeva ratnog profiterstva se ozbiljno radilo, a prema informacijama iz državnih institucija, ukupno je postojalo nešto preko 30 prijava. Za sada se samo može nagađati koliko od tih procesa se odnosi na privatizacijske makinacije. No, kada se pogledaju dokumenti iz devedesetih, nije sama privatizacija bila toliki problem, koliko naknada nesposobnost vlasnika, koji su dobar dio tih poduzeća odveli u propast. Izgleda da za privatizaciju i samo tržišno poslovanje nisu nespremni bili samo građani koji su svoje vlasničke udjele budzašto prodavali tajkunima i tajkunčićima. Ni ti vlasnici u velikom postotku naknadno se nisu pokazali uspješnim u vođenjima svojih poduzeća, na koji god način došli do njih.
