Može li se ostvariti politički i društveni dogovor: Nacionalni konsenzus, znanstvena fantastika ili?

Pitali smo neovisne stručnjake za pojedina društvena i financijsko-ekonomska područja, što bi trebalo napraviti da Hrvatska ide naprijed i oko čega bi se, nakon izbora, možda mogla i trebala složiti dva dominantna politička bloka

Birači u Hrvatskoj ne opredjeljuju se na izborima prema ponuđenim programima, ne vode se debate oko ključnih pitanja razvoja i budućnosti Hrvatske jer takve projekcije stranke zapravo i nemaju, ili barem nisu poznate široj javnosti. To nisu »seksi« teme, a u preizbornoj kampanji koja je počela opet će populizam igrati ključnu ulogu i birači neće moći znati što ih čeka poslije izbora. Stranke vladajuće koalicije, osim što će isticati da su  pokrenuli rast gospodarstva, izvoz i smanjili broj nezaposlenih, podilazit će biračima, čak s najavama daljnjeg snižavanja poreza na dohodak i rasta neto plaća. Ne znamo što od HDZ-a možemo očekivati jer će navodno ekonomski program otkriti kad se bude znao datum održavanja izbora.

Pitali smo neovisne stručnjake što bi trebalo napraviti da Hrvatska ide naprijed i oko čega bi se, nakon izbora, možda mogla i trebala složiti dva dominantna politička bloka. To su financije, državna uprava i lokalna samouprava, zdravstvo, obrazovanje i energetika.

Hladan tuš

Ekonomski analitičar Damir Novotny ističe da zemlje s kojima se možemo uspoređivati – Slovačka, Češka, baltičke zemlje – imaju daleko niži javni dug nego što kriteriji Maastrichta propisuju.

– Teza naše političke elite da javni dug nije problem, da je trebalo trošiti, a ne štedjeti je pogrešna teza. Sada je razina javnog duga vrlo ozbiljno opterećenje rastu i razvoju. U vezi javnog duga, ne bi bio dovoljan samo politički konsenzus, to bi trebao biti novi društveni dogovor, dakle i sindikati bi u njega bili uključeni – kaže.

Mirovinski sustav

Naravno, osim ovih pet značajnih društvenih i ekonomskih područja u kojima bi trebalo tražiti trajnija politička, socijalna i ekonomska rješenja – još je tu i mirovinski sustav koji neće moći dugo izdržati bez promjena, a Hrvatska je zemlja s najviše prijevremenih umirovljenika u Europi.

On spominje istraživanje Instituta »Ivo Pilar«, prema kojem je glasačko tijelo nakon grčke krize sklonije politici proračunske štednje u odnosu na proračunsku potrošnju, ako bi ona dala rezultat ekonomski rast i zapošljavanje. Novotny govori o »hladnom tušu«, poslije kojeg bi se razina javne potrošnje smanjila za 8-10 posto BDP-a u roku od dvije godine. Objašnjava da su to provele baltičke zemlje, naglo su smanjile javnu potrošnju, Estonija za 7 posto, Latvija za 17 posto u dvije godine. Javni sektor se smanjio, a povećao se prostor za investicije privatnog sektora. Povećao se rejting države, snizile su se kamatne stope i općenito troškovi financiranja nacionalne ekonomije. Iz tog se primjera da vidjeti, kaže Novotny, da se to isplati učiniti.On bi privatizirao javna poduzeća jer se postavlja pitanje zašto bi Vlada bila dioničar u Podravci, ili zašto bi bila vlasnik Jadrolinije? Ne zna ni jednu europsku zemlju koja je vlasnik neke brodarske kuće. Možda država može biti suvlasnik Hrvatske pošte, ali ne treba biti vlasnik. Novotny misli da od državnog suvlasništva u Ini, hrvatski građani nemaju nikakve koristi. A za razliku od Grčke, kaže on, naša Vlada ima oko 30 milijardi eura u dionicama i nekretninama. Privatizacija ide ekstremno sporo – imamo imovinu koje se ne želimo riještiti, plaćamo skupe kredite, a na drugoj strani govorimo o državnome sektoru koji je stalno sve skuplji.

Navodi kao primjer da su austrijske željeznice sklone investirati u Hrvatske željeznice, osobito za prugu prema Rijeci. To je ono što se može i mora napraviti, kao što je potrebna tzv. monetizacija autocesta jer Hrvatske ceste godišnje mogu zaraditi dvije milijarde kuna, a na plaće potroše 1,8 milijardi i tako se ne mogu vraćati krediti – kaže nam Damir Novotny.

Uzrok nevolja

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  Zvonimir Kusić smatra da je kod nas vrlo teško postići konsenzus o bilo čemu i predlaže što učiniti u obrazovanju.

– Važan je kontinuitet, a u Hrvatskoj ne samo da nema kontinuiteta kad se mijenja vlast, nego nema kontinuiteta čak niti unutar iste vlasti. Ako se promijeni ministar, opet se mijenjaju skoro svi ljudi, a strategije se pišu ispočetka. To je jedan od glavnih uzroka naših nevolja. Stručni ljudi trebali bi ostati isti, kaže.

On smatra da naše obrazovanje nije prilagođeno današnjem kompetitivnom svijetu i globalizaciji.

– Obrazovni sustav omogućuje i gospodarski razvoj. Primjećujemo sada da smo slabi u matematici, fizici, tehničkim znanostima. Prije 20-30 godina inženjeri su zauzimali i važne funkcije u društvu, sada imamo deficit inženjera. Mi se nećemo moći snaći  u tehnološki ovisnom društvu. Obrazujemo u društvenim znanostima 70-80 posto studenata, misli Kusić.

Kaže da nismo spremni za kompetitivno društvo.

– Bolonjski sustav dobro je zamišljen, ali je izvitoperen. Pravna je nesigurnost najveća boljka ovog društva. Imamo zakone koji proturiječe jedni drugima, pa su neprovedivi. Prepisali smo 150.000 stranica europske pravne stečevine, tako da se ni suci ni odvjetnici u tome ne snalaze. Potreban je veliki konsenzus. Jer, oporba uvijek samo osporava, pa i ono što su oni prije radili. Onda su tu mediji, civilno društvo, sindikati. Nađe se netko da svaku akciju blokira i da se ona ne može provesti – kaže Kusić.  

Što spaja, a ne razdvaja

 Nikica Gabrić, koji je svojedobno ušao u politiku kao predsjednik Nacionalnog foruma, kaže da bi bilo nužno govoriti o onome što spaja, a ne razdvaja. Zdravstvo je jedna od takvih djelatnosti. U zdravstvu je premalo novaca da bi brinuli o hladnom pogonu. Treba prodati lječilišta strancima, a ona mogu ostati i lječilišta za zdravstvene osiguranike. Ali, smanjuju se troškovi. Priča je da imamo premalo liječnika. No, mogao bi se posao obaviti i s manje ljudi, ali da su bolje plaćeni.

– Treba definirati status liječnika koji rade ujutro u bolnicama, a popodne privatno. Treba omogućiti i privatne bolnice koje će konkurirati za HZZO. Privatnik može naplatiti uslugu samo ako ju je i izvršio. Treba reformirati osiguranje. Mi za 650 eura, koliko izdvajamo po glavi osiguranika, imamo ista prava kao austrijski osiguranici za 3000 eura. Za 650 eura se ne može osigurati ono što je obećano. Oni koji imaju više, trebali bi plaćati više – pita Gabrić.   

Preustroj samouprave

Što se tiče ustroja lokalne samouprave, sada se u predizborno vrijeme i HDZ i SDP oko toga slažu – ne treba ukidati 21 županiju. Sada je i premijer Milanović prihvatio HDZ-ovu tezu da bi regionalizacija zemlje narušavala jedinstvo Hrvatske. U SDP-u i u Ministarstvu uprave govorilo se o 5-7 regija, ali će se to barem u predizbornoj utakmici zaboraviti. Hrvatska uz 21 županiju, ima 128 gradova i 428 općina! Iako su se u prethodnoj predizbornoj kampanji zalagali za decentralizaciju i teritorijalni preustroj, danas Milanović govori da to nije osobit problem. HDZ nikad neće ukidati županije jer u nekoliko županije on vlada već 25 godina.

Ivan Koprić, predstojnik katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu, komentira premijerovu izjavu da bi nas regije podijelile, a »pitam ga kako to da bi nas pet regija podijelilo, a 21 županija nas ne dijeli«.

Koprić kaže da je krajnje vrijeme za preustroj lokalne samouprave. Bez regija se danas ne može doći niti do novca iz europskih fondova i bez smanjenja nema kapaciteta za razvoj. Na razini regija bi trebalo upravljati kriznim situacijama, kod poplava, na primjer. Zatim – obrazovanjem, zdravstvom, šumama, vodama. Državna uprava se organizirala po istom županijskom principu, kaže Koprić, a ministar Bauk sada pokušava razdvojiti lokalnu samoupravu od dekoncentrirane državne uprave. No, u Hrvatskoj imamo čak 301 izdvojeno matičarsko područje.  Koprić kaže da 70 posto od sadašnjih 576 lokalnih i regionalnih jedinica ima manje od 5.000 stanovnika, što se u EU smatra donjom granicom za pružanje minimuma usluga i da bi u Hrvatskoj trebalo opstati samo 120 lokalnih jedinica.

Po njemu, zastario je način na koji se formiraju javne politike, a u upravu treba zapošljavati ljude koji su obrazovani za rad u upravi. Na nekih 250.000 ljudi koji rade u javnoj upravi, po prilici 230.000 ljudi radi u javnim poduzećima, od toga oko 45.000 u lokalnim javnim poduzećima.

Strateški značaj

Primarna privredna grana je energetika. HDZ je sada protiv istraživanja Jadrana, iako je prije koju godinu bio za eksploataciju morskog dna.

Igor Dekanić, redoviti profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu, smatra da je energetika i pitanje javnog duga od iznimnog strateškog značenja za zemlju i da je nužna neka vrsta konsenzusa. Europa nema dovoljno fosilne energije, uvozi se 90 posto i više, tehnologija obnovljivih izvora energije je još daleko na vidiku. Hrvatska danas po prilici polovinu energije dobiva iz vlastitih izvora, uvozi četiri petina nafte, ima još uvijek tri četvrtine prirodnog plina i otprilike 30-50 posto struje proizvodi iz vlastitih izvora.

Mi imamo pad potrošnje energije, ali ne zbog tehnološkog unapređenja, nego zbog smanjenja industrije i stagnacije gospodarstva. Hrvatska u energetici ima znanja, ima gotovo stogodišnje tehnološko iskustvo, tada su sagrađene naše prve hidroelektrane, naftna ležišta su eksploatirana prije 70 godina, itd.

Dekanić kaže da se u eksploataciju Jadrana ulaže već 70 godina a nije bilo niti jedne ekološke katastrofe. Treba podići ekološke standarde na najstrože europske ekološke uvjete i onda pokušati dobiti što je više plina moguće jer će taj plin biti za 10-15 godina jako skup. Ako doista prestanemo ulagati u energetske kapacitete, što se događa već desetak godina, uništit ćemo i tragove industrijski obrazovanog potencijala u Hrvatskoj koji još imamo, kaže on.

Dekanićev prioritet za hrvatsku energetiku je nekoliko energetskih projekata o kojima se već dugo govori. LNG-terminal, obnova rafinerije, makar i samo jedne, istraživanje i proizvodnje nafte i plina i na kopnu i moru, te izgradnja novih kapaciteta za proizvodnju električne energije.

Kad bi se sagradio LNG-terminal i realizirao projekt jadransko-jonskog plinovoda, dakle, diverzifikacija opskrbe i rješavanje ovisnosti isključivo u Rusiji, ako se to napravi – to znači i razvoj energetike u sljedećih nekoliko godina – smatra on.

– Vrijeme je za novu energetsku strategiju. Strategija iz 2009. donesena je bila uz pretpostavku da će se pozitivni ekonomski trend nastaviti, ali to se nije dogodilo. Da uključi te nove projekte – LNG-terminal, diversifikaciju opskrbe plinom i nove kapacitete opskrbe električne energije i obnovu rafinerija – rekao nam je Dekanić.

Treba pričekati izbore, a onda, možda još i one iza njih.