Norvežani su svoja nalazišta umalo za sitan novac prodali Amerikancima, ali su odluku prespavali, a onda polja dali u koncesiju stranim naftnim tvrtkama, koje nadgledaju, priča Jagoda Vukušić, bivša veleposlanica Hrvatske u Norveškoj
Popit ću svu naftu koja bude pronađena u Sjevernom moru!, govorio je ranih 60-tih godina prošlog stoljeća Percy Edward Kent, glavni geolog British Petroleuma, vrlo skeptičan nakon što su 1959. godine, baš kao sada u Hrvatskoj, u Sjevernom moru otkrivena potencijalna nalazišta nafte i plina.
Pravi je eldorado otkriven deset godina kasnije, na norveškom morskom polju Ekofisk, koje je nakon 45 godina iscrpljeno tek dopola, i zahvaljujući kojem se Norveška, stalno otkrivajući nova nalazišta, iz siromašne ribarske zemlje pretvorila u velikog izvoznika nafte i plina. Svojim se resursima disciplinirani Norvežani, međutim, ne rasipaju, svjesni činjenice da će nafte i plina jednom nestati. Od 70-ih godina, kad je krenula velika eksploatacija ugljikovodika u Sjevernom moru, pa do kraja prošle godine, u poseban su, Državni naftni mirovinski fond spremili nevjerojatnih 5.000 milijarda kruna, što je otprilike isto toliko kuna, odnosno milijun kuna po glavi stanovnika. S tim će novcem, čiji iznos i dalje raste, isplaćivati mirovine budućim generacijama, i o njima se brinuti kad presahnu izvori nafte i plina.
Norveška ima nešto malo manje od pet milijuna stanovnika, Hrvatska nešto manje od toga, i tu prestaje svaka sličnost. Ako naše bušotine na Jadranu otkriju i približne zalihe nafte – kojih Norveška dokazano ima još gotovo šest milijardi barela, plina pak dovoljno za nastavak izvoza do kraja ovog stoljeća – sličnost Hrvatske i Norveške bit će nešto veća, no i onda ostaje pitanje hoćemo li stvari uspjeti posložiti kao Norvežani – da svega bude dovoljno i za nas, i za one koji tek dolaze.
Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, vrlo optimističan kad su otkrića nafte i plina u Jadranu u pitanju, već najavljuje pojeftinjenje energenata domaćinstvima i industriji. Norvežani, koji na nafti i plinu temelje svoj izvoz, i zahvaljujući kojima su se obogatili, plaćaju najskuplje gorivo u Europi, 35 posto skuplje nego vozači u Hrvatskoj, i jedan od najskupljih »kubika« plina. Iako nevjerojatnih 97 posto električne energije proizvode iz vode, u svojih hidroelektranama, plaćaju i jednu od najskupljih struja u Europi, 40 posto skuplju nego u Hrvatskoj, a sve kako bi sami sebe odvratili od rasipanja energije.
»Nacija krumpira«
Norveška je najveći europski proizvođač nafte i, nakon Rusije i Katara, treći po redu svjetski izvoznik prirodnog plina. Od izvoza nafte i plina samo su lani imali prihod od 570 milijarda kuna, što je polovica ukupnog izvoza, i petnaest puta veći iznos od izvoza ribe, s kojim se također mogu podičiti. Statoil, tvrtka u većinskom vlasništvu države, kontrolira glavninu tamošnje proizvodnje nafte i plina, dok na pedesetak postojećih polja u norveškim morima rade mnogobrojne svjetske kompanije. U više od 40 godina u Norveškoj je u istraživanja i eksploataciju naftno-plinskih polja, tansport i opremu uloženo više od 2.000 milijarda kruna (kuna) sadašnje vrijednosti. U cijelom ovom sektoru zaposleno je tek oko tri posto od ukupnog broja zaposlenih, no zato njihove plaće prednjače u iznosima. Prosječan brutto mjesečni dohodak po zaposlenome u Norveškoj iznosi 32.500 kuna, bruto iznos zaposlenih u naftno-plinskom biznisu pak oko 65 tisuća kuna dok, primjerice, učitelji imaju oko 40 tisuća kuna.
Procijenjeno bogatstvo svakog kućanstva u Norveškoj iznosi u prosjeku gotovo dva milijuna kuna, a prosječna potrošnja kućanstva kreće se oko 36 tisuća kuna mjesečno, što je četrdeset puta više nego prije otkrića nafte i plina, odnosno četiri puta više ako se tadašnjim iznosima izračuna sadašnja vrijednost. I dok su susjedi Norvežane još 1958. zvali »nacijom krumpira«, zbog sirotinjske namirnice koju su najviše konzumirali, danas je to nacija čiji je BDP u prošloj godini bio za 90 posto viši od prosječnog BDP-a u zemljama EU-a, zajednice u koju Norveška odbija ući.
Ekološki aspekt
Na pitanje može li Hrvatska postati »malom Norveškom«, odgovara pak kako su u Norveškoj radišnost, jednostavnost i poslovnost dobro usklađene s tehnološkim zahtjevima i tržišnom ekonomijom. No nažalost, efikasnost Norveške zaostaje za efikasnošću Šveđana i Danaca, koji svoj razvoj nisu bazirali na nafti i plinu, već na inovativnim tehnološkim proizvodima. Skepticima u Hrvatskoj koji sumnjaju da će u Jadranu biti pronađene veće količine ugljikovodika odgovara pak kako nalazišta sigurno postoje, no koliko su ekonomična i pridobiva, stručnjaci tek trebaju ocijeniti. »Način organizacije i vođenja koncesija treba pratiti vladina udruga sa stručnjacima. Proizvodnja je u Norveškoj u njezinim vrhuncima bila oko 200.000 milijuna tona nafte godišnje, što znači da je tada u godini dana Norveška proizvela onoliko koliko INA proizvede u 40 godina. Zamislite Hrvatsku s godišnjim prihodom od prodaje nafte 40 puta većim!«, zaključuje Cvetković. Kako napominje, strahovito je bitno paziti i na ekološki aspekt priče i sigurnost zaštite na radu, u čemu, ističe, Norveška ima zavidno koncipirana rješenja. Menadžeri, među kojima je i sam, napominje Cvetković, u Skandinaviji ne voze službene automobile, nemaju na njih pravo, »no zato mogu, kad god im zatreba, uzeti bicikl i obaviti privatan, ili službeni posao, dok se taksi uzima samo u najvećoj žurbi!«.
Koncesionarima na norveškim naftnim poljima trebalo je stotinjak praznih, suhih bušotina prije negoli su došli do punih izvora, otkriva prof.dr.sc. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu. Tek je 1971., uoči značajnog poskupljenja nafte u svijetu, tamo otkriveno veliko nalazište, polje Ekofisk, krenula je proizvodnja te izvoz nafte i plina. »Norvežani se otad vode svojim, naši bi ga ljudi nazvali ‘dosadnim’, ‘preozbiljnim’ skandinavskim principom koji kaže da domaći resurs mora biti skup kako bi ga se očuvalo za više generacija. Zato, međutim, oni stimuliraju i nova istraživanja, kako bi se došlo do novih izvora. Ono što je najbolje, jest činjenica da su povezali istraživanje i eksploataciju s domaćom brodogradnjom, odnosno s domaćom industrijskom komponentom općenito, i iz ribarske se zemlje pretvorili u izvoznu silu. Istovremeno su oni ti koji sebi, a onda i svima ostalima, postavljaju najviše ekološke standarde kad je zaštita mora u pitanju«, zaključuje Dekanić, iznoseći i jedan naizgled trivijalan, ali zapravo detalj koji strahovito puno govori o Norvežanima. Tamo je, kaže, najmanje vlasnika Ferrarija u Europi. »Ali to su dosadni Skandinavci, a ne mi, uzbudljivi južnjaci!«, zaključuje sarkastično profesor.
Život i navike Norvežana dobro je upoznala i Jagoda Vukušić, bivša veleposlanica Hrvatske u Norveškoj. Teško je vjerovati, kaže nam, da će Hrvatska postati »malom Norveškom«, no nadati se smijemo. »Kad bih zanemarila vremensku dimenziju i sudila na osnovu naše svakodnevice, onda bih vjerojatno, s pravom, rekla da će otkriće zanimljivih naftnih i plinskih rezervi u našem podmorju imati iznimno opasne posljedice. I to u prvom redu po odnose u društvu. Za vjerovati je da neće nestati naše južnjačke temperamentnosti, ali bi se mogao pojaviti razum. Ako se dogodi da shvatimo da nam je umjesto politikanskog nadmetanja oko pitanja energetske politike potreban nacionalni konsenzus, onda za našu malu Norvešku možda još i ima šanse«, ističe Vukušić. Norvežani su, priča, po svojoj prirodi vrlo skeptični, pa se ni u što ne zalijeću, a kad odluče nešto raditi, onda to rade vrlo predano. Svoja su nalazišta davno, umalo za sitan novac prodali Amerikancima, ali su ipak odluku prespavali, a onda polja dali u koncesiju stranim naftnim tvrtkama, koje nadgledaju. Kako su ugovorili, međutim, i prijenos svoje tehnologije i znanja, danas imaju najsnažniju off-sfore industriju na svijetu, i nitko im nije ravan kad je u potanju podmorska tehnologija.
Teško ih impresionirati
Na pitanje jesu li Norvežani bili svjesni ekološkog rizika u koji ulaze davanjem koncesija za istraživanje i eksploataciju, Vukušić odgovara kako je i to tema na kojoj se, nažalost, s njima ne možemo uspoređivati. »Na početku možda i nisu morali znati ekološke repekusije svoje nove industrije, njihovo je more otvoreni ocean, gospodarski pojas valjda najveći na svijetu, i što je najvažnije, turizam kao industrija tamo ne postoji. No zanimljivo je da upravo zbog okoliša oni nikad nisu prešli na plin ili naftu u proizvodnji električne energije. Mi još nemamo studiju utjecaja na okoliš potencijale eksploatacije nafte, a već smo krenuli u posao. Pritom, i dalje postoji plan da se u Plominu gradi elektrana na ugljen!? Kako vjerovati da taj netko, tko donosi odluke o budućnosti Jadrana, odista zna što radi?«, zaključuje bivša veleposlanica.
Govoreći o fondu u kojeg Norvežani pak spremaju novac od nafte i plina i za buduće generacije, kaže kako su oni i inače vrlo racionalni s novcem, jer još uvijek pamte svoju beznadnu siromašnost. Vrlo uspješno ulažu, u čemu ih nije omela ni kriza, a fascinira i to što su i u »mračni svijet kapitala« uveli moralna načela. Razradili su kodeks koji fondu zabranuje ulaganje u tvrtke koje eksploatiraju radnike, zagađuju prirodu ili proizvode oružje. Novinari kao kobci vrebaju nad tim kodeksom i javljaju kad god nešto sumnjivo uoče, a norveška vlada uglavnom odmah reagira i pokreće mehanizme koji sumnjive tvrtke stavljaju pod nadzor. »Neke od njih dobiju uvjetnu presudu, druge se suspendira od bilo kakve suradnje s norveškim fondom, sve dok ne prestanu sa starom, nemoralnom, praksom. Da stvar bude zanimljivija, vrlo često su u pitanju velike svjetske kompanije, no Norvežane je općenito teško impresionirati«, zaključuje Vukušić.
