Živimo u vrijeme svekolike krize. Možemo prvo navesti gospodarsku krizu s njezinim drastičnim posljedicama na socijalnom planu, s posljedicama po dostojanstvo ljudi. U kakvom svijetu to živimo? Tako je glasilo naše prvo pitanje riječkom nadbiskupu mons. dr. Ivanu Devčiću u razgovoru u povodu Drugog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji će se sutra održati u Trsatskom svetištu. 

  – Svijet oduvijek prolazi kroz krizu. Dosta je samo površno poznavati povijest da bismo se u to uvjerili. U tom smislu današnja planetarna kriza nije ništa novo. Ali nove su mogućnosti širenja i percipiranja krize. Zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije, fizičke i virtualne, svijet je danas postao »globalno selo«, u kojemu se kriza, kao i sve drugo, brzo prenosi s jednog kraja planeta na drugi. Danas je međuovisnost naroda i država veća nego ikada, tako da nitko ne može reći da ga se ne tiče što se negdje drugdje u svijetu događa. Možda je posebnost današnje krize njezina sveobuhvatnost, jer gotovo da nema područja života koje nije njome zahvaćeno. 

  Ipak, kad pomislimo na krizu, prvo što će nam pasti na pamet jest ekonomska kriza, jer ona je istovremeno posljedica i uzrok mnogih drugih kriza i ljudi ju više nego druge osobno doživljavaju. Ona je danas zahvatila u većoj ili manjoj mjeri cijeli svijet. Dakako, ne pogađa sve jednako, ali svi je na ovaj ili onaj način osjećaju. Njome su, očito, mnogo teže pogođene zemlje s nerazvijenim ekonomijama nego one druge. Neki bi narodi bili sretni kada bi mogli u razdobljima svoga ekonomskog prosperiteta imati uvjete života barem donekle usporedive s uvjetima što ih zapadne zemlje imaju u doba svoje ekonomske krize. A o nečemu još boljem jedva mogu sanjati. Naravno, najgore je kad je ekonomska kriza takva da lišava ljude osnovnih uvjeta za život te oni postaju posve ovisni o tuđoj pomoći. Takvih je danas u svijetu i u nas nepregledno mnoštvo. Materijalna nesigurnost ugrožava svima takvima njihovo ljudsko dostojanstvo, njihovu sadašnjost i budućnost. Posebno je tragično kad se u takvom stanju nađu obitelji s djecom i mladi, koje besperspektivnost ubija. Upravo zbog toga mnogi, u nadi da će u bogatijim zemljama naći sigurniju budućnost, napuštaju svoje zemlje, ali tamo kamo se zapute često ne stižu, a ako i stignu, čeka ih mukotrpan i neizvjestan put do ispunjenja svojih snova. Na to tragično stanje papa Franjo od početka svoga pontifikata uporno upozorava. Sjetimo se da je njegov prvi posjet izvan Vatikana bio na otok Lampedusu, na susret s ljudima koji su zbog ratnih sukoba i bijede morali napustiti svoje zemlje i domove. 

 Kako ste rekli, ekonomska kriza nije jedina koja potresa današnji svijet. Tu je, u nekim dijelovima zapadnog svijeta i demografska kriza.

  – Ekonomska kriza je jedan od uzroka demografske krize koja, paradoksalno, najviše pogađa zapadni svijet, pa tako i našu zemlju. Zašto paradoksalno? Zato jer bi se očekivalo da će sigurniji i bolji materijalni uvjeti pogodovati otvorenosti novom životu, tj. povećanom natalitetu. A vidimo da se događa suprotno, da su siromašne zemlje vitalnije od bogatih, što znači da će dugoročno bogate biti sve ovisnije o siromašnima, puno više nego što su ove sada ovisne o njima. Nije li to dokaz kako bogatstvo ne donosi čovjeku osjećaj prave sigurnosti, nego u njemu čak povećava strah od budućnosti, umjesto da ga umanjuje? Umjesto da ga otvara životu i drugom čovjeku, ono ga zatvara u vlastiti egoizam. 

 Konstatirate da se svijet istovremeno suočava i s krizom kulture, pa nije li ta kriza možda uzrok svim društvenim krizama?

  – Tehnološke promjene i uvjeti rada mijenjaju se tolikom brzinom da poput bujice ruše pred sobom kulturne, zakonske i socijalne brane koje su stvorene da se zaštiti zajedničko dobro, pojedinci, obitelji i posrednička tijela. Sjetimo se samo kako je nama ukradena nedjelja. Umjesto toga stvara se globalni društveni-ekonomski sustav i kultura koja nameće vlastite vrijednosti i etičke kriterije. To ima za posljedicu još dublju krizu, krizu vrijednosti i istine. Tim trendovima treba, kako je isticao Ivan Pavao II., odlučno suprotstaviti primat osobe i ljudske zajednice, u prvom redu obiteljske zajednice koja je temelj svakog društva. Isti je papa bio uvjeren da je u korijenu suvremene krize duboka »kriza istine«, objašnjavajući to, u svojem Pismu obiteljima iz 1994., ovim riječima: »Tko može nijekati da živimo u doba velike krize koja se osobito izražava kao duboka ‘kriza istine’? Kriza istine ponajprije znači krizu pojmova. Izrazi kao što su ‘ljubav’, ‘sloboda’, ‘iskreni dar’, i čak oni kao ‘osoba’, ‘osobna prava’ – znače li u stvarnosti ono što po svojoj naravi sadrže?« Prema njemu, suština problema je upravo u tome što je značenje tih i sličnih pojmova danas zatamnjeno, i to ga je potaknulo da napiše svoju poznatu encikliku »Sjaj istine«, koja do danas nije ništa izgubila na značenju. 

 Obitelj nije otok

Sve te različite krize prelamaju se na obitelji, koja je danas možda više nego druge društvene stvarnosti u krizi. Kako to komentirate?

  – Obitelj nije otok. Ona je kao sve ljudsko također u neprestanoj mijeni i krizi. I danas postoje u svijetu različiti oblici obitelji, kao što su postojali i u prošlosti. U svim tim mijenama i krizama obitelj se dosad ipak uspjela održati. Danas se, pak, čini da su pritisci na nju takvi da joj prijeti uništenje ili barem izopačenje. Tako je već govorio Ivan Pavao II., koji je u svojoj pobudnici »Obiteljska zajednica« rekao i ovo: »Nerijetko su muškarcima i ženama današnjice, koji iskreno i ozbiljno traže odgovor na svakidašnje i teške probleme svoga bračnog i obiteljskog života, ponuđeni dosta zavodljivi pogledi i prijedlozi, ali koji više ili manje ugrožavaju istinu i dostojanstvo ljudske osobe. Ta ponuda je često podržavana moćnim i posvuda raširenim sustavom sredstava društvenog priopćavanja koja profinjeno dovode u opasnost slobodu i sposobnost objektivnog rasuđivanja.« Ali on ni na što, pa tako ni na stanje današnje obitelji, nije gledao samo crno ili bijelo. Stoga je u već spomenutoj pobudnici zaključio kako se položaj u kojem obitelj danas živi pokazuje kao mješavina sjena i svjetla. Na svijetloj strani nalaze se: “življa svijest o osobnoj slobodi i veća pozornost za vrednotu međusobnih odnosa u ženidbi, za promicanje dostojanstva žene, za odgovorno rađanje, za odgoj djece; tome pridodajemo svijest o nužnosti razvijanja veza između pojedinih obitelji radi uzajamne duhovne i materijalne pomoći, ponovno otkrivanje crkvenog poslanja svojstvena obitelji i otkrivanje njezine odgovornosti u izgradnji pravednijeg društva«. Na drugoj, tamnoj strani su: »Pogrešno teorijsko i praktično poimanje neovisnosti supružnika međusobno; kobna nejasnoća s obzirom na odnos autoriteta između roditelja i djece; stvarne poteškoće u prenošenju vrednota što ih osjećaju brojne obitelji; sve veći broj razvoda; rana pobačaja; sve češće pritjecanje sterilizaciji; uvođenje jednostranog kontraceptivnog načina gledanja«. Tu je još i činjenica da u zemljama Trećeg svijeta obiteljima često nedostaju osnovna sredstva za život, dok u bogatijim zemljama pretjerano blagostanje i potrošački mentalitet ubijaju kod supružnika velikodušnost i hrabrost za rađanje novih ljudskih života, tako da se često »život više ne poima kao blagoslov, već kao opasnost od koje se valja braniti«. 

 Zašto je naša zemlja Hrvatska i dalje tako loše uređena – gospodarski, socijalno, pravno – jer gdje god se okrenemo vidimo nelogičnosti, nepravde, zakidanje i nezadovoljstvo? Sve to konkretno utječe na život građana, na ozračje nepovjerenja, obeshrabrenosti i apatije u društvu, i s druge strane na povećanje raznih egoizama. Kako na to gledate?

  – U nekoliko ste riječi saželi sav naš jad i čemer. Kad o tome razmišljam, često se sjetim da se Njemačka nakon Drugog svjetskog rata u istom razdoblju, dakle dvadesetak godina po završetku te svjetske katastrofe, poput feniksa digla iz pepela, a mi kao da se vrtimo u začaranom krugu. Sjetim se također kako su neki tijekom Domovinskog rata i nakon njega govorili kako je država samo okvir, a sliku za nj treba tek nacrtati. Danas, dvadeset godina kasnije, kakvu sliku uokviruje taj okvir koji se zove Hrvatska? Mislim da bi o tome trebalo više argumentirano i nepristrano raspravljati i razgovarati, da bi naše znanstvene ustanove trebale napraviti duboku analizu stanja nacije i države nakon dva desetljeća slobodne države, da bi javni mediji o tome trebali više govoriti, da bi svi trebali skupiti glave i zajednički, bez obzira na ove ili one svjetonazorske ili političke opcije, tražiti istinska rješenja i odgovore. Teme kao što su: demografsko propadanje, brzi nestanak sela, odlazak mladih visoko kvalificiranih ljudi kao i čitavih obitelji, ekonomska stagnacija, korupcija, strančarenje, opća apatija i razočaranje, podijeljenost na temelju prošlosti, nespremnost za dogovor i kompromis, i slične teme ne bi se smjele više gurati pod tepih. Previše je toga negativnoga što pritišće pleća tako malog i biološki i ekonomski iscrpljenog naroda. 

 Najsigurnija investicija

Gdje bi moglo biti rješenje?

  – Čini mi se da svi trebamo ozbiljno uzeti Isusovu riječ: »Ako se ne obratite, svi ćete propasti!« (Lk 13, 3). Obratiti se komu? Bogu, istini, ljubavi, poštenju, radinosti, zajedništvu, životu itd. Obratiti se zajedničkim strateškim promišljanjima, istinskom služenju općem dobru, a ne privatnim i stranačkim interesima; obratiti se traženju ozbiljnih i dugoročnih rješenja, a ne improvizacijama; obratiti se pitanjima o budućnosti Hrvatske s opustošenom Likom i Gorskim kotarom, s pustom Dalmatinskom zagorom i Slavonijom, našom nekadašnjom žitnicom, s tolikim pustim mjestima koja su donedavno vrvjela životom, a danas u njima caruje mrtvilo. O odgovorima na takva i slična pitanja, ovise naše obitelji, ovisi naša budućnost, naše biti ili ne biti kao naroda. A njih ne možemo naći bez »obraćenja«! 

 U tom ozračju Crkva u Hrvatskoj priređuje Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, 19. travnja u Trsatskom svetištu. Što se njime želi poručiti, pokrenuti, osvijestiti?

  – Poruka je sadržana u geslu susreta: »Obitelj! Nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske«. Poruka je, dakle, da je obitelj nositeljica života, a time i naša nada i budućnost. Zbog toga ju treba pomagati, dati joj povlašteno mjesto. Za Crkvu to znači da u središte svog pastorala treba odlučnije i dosljednije staviti pastoral obitelji, kako bi ju se tako osposobilo da od objekta postane subjekt pastorala, odnosno prenošenja života vjere. Tijekom dvije tisuće godina Crkve kršćanska obitelj je uvijek bila ne samo prenositeljica biološkog života nego i posrednica vjere odnosno nadnaravnog života koji od Krista po vjeri primamo. Danas, međutim, roditelji sve više zakazuju u svojoj zadaći prvih vjeroučitelja i odgojitelja u vjeri, što stvara prazninu koju teško mogu popuniti drugi vjeroučitelji i svećenici. Upravo zbog izostanka primjerene vjerske pouke u roditeljskom domu kasniji katehetski napori ne donose željeni rezultat. Zato po ovakvim susretima Crkva želi, pored ostaloga, potaknuti roditelje da se sami više angažiraju u prenošenju vjere svojoj djeci, a to mogu samo ako sami žive u skladu s njom. 

  No, suvremena obitelj zakazuje ne samo u prenošenju nadnaravnog, nego i biološkog života, što ima za posljedicu demografsko slabljenje naroda. U današnjim teškim ekonomskim i društvenim uvjetima bračni se drugovi boje preuzeti odgovornost za djecu, pogotovo za više djece. Zbog toga im je potrebna materijalna pomoć i svakovrsno ohrabrenje šire društvene zajednice. Ovim susretom na Trsatu, kao i raznim drugim inicijativama, Crkva želi upravo na to potaknuti društvo i vlast na svim razinama. Naime, stvarajući povoljnije ozračje za obitelj s djecom, pomažući i štiteći tu osnovnu stanicu društva i naroda, svaka vlast na najbolji način služi i pomaže cijelom društvu. To je najsigurnija investicija u budućnost. 

 Određivanje priorieta

Svi znamo da je obitelj od temeljne važnosti za razvoj i život pojedinca. Želim Vas pitati o značenju temelja u ljudskom životu?

  – Ljudski život je poput građevine, koja je čvrsta ako su joj čvrsti temelji. Ako su temelji slabi, ona je nestabilna i urušava se. U tom smislu Isus je pridavao veliku važnost temeljima. Sjetimo se njegove prispodobe o kući na stijeni i kući na pijesku, u kojoj čovjeka koji sluša njegove riječi i izvršava ih uspoređuje s graditeljem koji gradi na stijeni, a onoga koji ih ne sluša s onim koji gradi na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Mnogi su ljudi danas nesigurni i traže sigurnost na pogrešnim mjestima, jer nisu imali sreću da se rode i odrastu u stabilnoj obitelji, zbog čega cijeli život žive bez čvrstih uporišta. Stoga, ako želimo dobro djeci, a posredno i cijelom društvu i narodu, pomognimo da se rode i odrastu u čvrstoj obitelji, čija se čvrstina temelji na bezuvjetnoj ljubavi roditelja i ostalih članova uže i šire obitelji. Crkva upravo na to misli kad ističe nerazrješivost ženidbe, prema Isusovoj riječi: »Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10, 9). Uvijek je bilo teško ispuniti taj zahtjev. Ali žrtva se traži za sve vrijedno što želimo u životu postići. Isus nas uči da postoji »dragocjeni biser« za koji vrijedi sve žrtvovati kako bismo ga stekli. Ljubav među bračnim drugovima sigurno je takav biser, koji ne mogu imati ako se mnogo toga ne odreknu. Ali, mnogi će supružnici posvjedočiti da su odricanjem radi tog »bisera« neizmjerno više dobili nego što su žrtvovali.