Žene se obrazuju uglavnom u područjima humanističkih, društvenih i biotehnoloških znanosti, za koje na tržištu rada postoji jako mala potražnja. U isto vrijeme se većina muškaraca obrazuje u području tehničkih znanosti, takozvanom IT sektoru, u kojemu su radna mjesta masovno tražena i dobro plaćena. Shodno tome, događa se i feminizacija određene profesije, što znači da unutar neke profesije dominiraju žene (medicinske sestre, učiteljice, tete u vrtiću). Feminizaciji profesije imanentne su manje plaće i radna nesigurnost, što u konačnici znači da žene primaju i manje mirovine. Rodna razlika u plaćama u Hrvatskoj (gender wage gap) iznosi 18 posto, napominje Jagušt.

  – Istraživanu skupinu čine mladi od 18 do 30 godina koji su završili bilo koji oblik školovanja i trenutno su na tržištu rada. Ankete su se mogle ispuniti on-line, putem direktne poveznice na anketu. Upitnik je otvoren ukupno 3.024 puta, međutim, to nije konačna brojka ispunjenih anketa koje ulaze u analizu. Potrebno je pročistiti podatke od određenog broja anketa koje većim dijelom nisu ispunjene te, nažalost, od osoba koje su starije od 30 godina ili još uvijek studiraju, a svejedno su ispunile anketu. Vrlo je indikativno to što i osobe starije od 30 godina često sebe uvrštavaju u grupu mladih, napominje sociologinja i jedna od koordinatorica istraživanja inicijative »Za rad spremne« Anja Repalust. To je, po njoj, važan podatak koji neće zanemariti u rezultatima istraživanja jer mlade, nastavlja, ne definiraju kao dobnu već kao društvenu grupu koju ne određuje samo dob, već i društveni položaj. Pa je tako gornja dobna granica 30 godina nastala iz pretpostavke da se većina ljudi do 30 godine osamostali što u Hrvatskoj, znamo i nije realno očekivani scenarij.

 

 Heterogena grupa

Osim frekvencijske analize u smislu broja osoba u određenim kategorijama zaposlenja i opisa generalnog položaja mladih prema postavljenim pitanjima, položaj mladih će se uspoređivati i prema različitim karakteristikama – spolu, razini i vrsti obrazovanja i slično što je posebno važno jer skupine mladih različitih karakteristika imaju različite potrebe i probleme pa treba skrenuti pozornost na te razlike i na temelju njih ponuditi korisne alate za dopunu i izmjenu postojećih mjera.

  U kontekstu nedostatka kvalitetnih analiza tržišta rada i sustava obrazovanja, jasno je da ovaj istraživački podvig ima veliku potencijalnu važnost.

  – To je anketno istraživanje kvantitativnog tipa, u kojim želimo dobiti uvid u strukturu zaposlenosti mladih. Primjerice, zanima nas koliko su nezaposleni dugo bez posla i slično, dok zaposlene pitamo o vrsti ugovora na koji rade, koliko su dugo zaposleni, ali i koliko su zadovoljni različitim aspektima zaposlenja. Postavljena pitanja vezana su uz njihovu financijsku situaciju, zanima nas je li zaposlenima njihova plaća dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba, a kod nezaposlenih, kako uopće financiraju te potrebe. Također, propitujemo i koliko se nesigurna situacija na tržištu rada reflektira na opće zadovoljstvo, želje i strahove mladih kao i na njihove planove za odlazak u inozemstvo, navodi Repalust sadržaj istraživanja kojemu je cilj, ponavlja, upozoriti da mlade ne možemo tretirati kao homogenu skupinu, odnosno da moramo voditi računa različitim potrebama različitih skupina. 

  Opisujući konkretne probleme nezaposlenih mladih ljudi, članica inicijative i politologinja Marta Jagušt dolazi do problema raskoraka obrazovnog sustava i tržišta rada.

  – Najveći problem mladima predstavlja golema zavrzlama u kojoj se nađu po izlasku iz obrazovanja. Obrazuju se da bi se zaposlili, ali ih obrazovni sustav ne priprema adekvatno za rad. Suočavanje s birokratskom tromošću dodano obeshrabruje mlade. Zbog nezaposlenosti ovise o svojim roditeljima te su često skloni pasti u apatična stanja koja zovemo »depresijom srednjih dvadesetih«. Osjećaj odbačenosti i nemarnosti sustava dovodi do apatije u kojoj mladi često odustaju od potrage za poslom i pristaju na nesigurne oblike rada, poput rada na crno, rada tijekom sezone ili izvan vlastite struke. Sve su to čimbenici koji pojačavaju nezadovoljstvo, kako vlastitim neuspjehom, tako i neuspjehom sustava. S druge strane, imamo »brain drain«, velik broj visokoobrazovanih mladih odlazi u inozemstvo u potrazi za prosperitetom i radnim okruženjem gdje će se njihov rad i trud primjereno cijeniti i nagrađivati. Sve to dovodi do negativnih makroekonomskih trendova, gdje visokokvalitetnu radnu snagu »tjeramo« u inozemstvo a ostatak zatvaramo u začarani krug nezaposlenosti, što dovodi do preopterećenja zaposlenih ljudi, čiji je broj svake godine sve manji. Državna blagajna postaje tako izvor za krizne sanacije a sve manje resurs novih ulaganja i razvoja, tumači Jagušt kompliciranu situaciju.

  Komentirajući Vladinine poticaje, odnosno mjere stručnog osposobljavanja, Jagušt naglašava da su mjere dobro zamišljene, no u praksi ne funkcioniraju tako.

 

 Mjere stručnog osposobljavanja

– Stručno osposobljavanje je prvotno bilo namijenjeno onima koji nisu imali radnog iskustva a koji moraju položiti stručni ispit kako bi mogli samostalno raditi u svojoj struci. Ovakva je mjera nepromišljeno donesena jer su ju mogle koristiti samo firme u državnom sektoru i nije postojala obveza zaposlenja. Takav pristup rješavanju problema nezaposlenosti mladih je potpuno promašen jer se poslodavcu omogućava rotacija »besplatne« radne snage. Danas je stručno osposobljavanje za rad uređeno na način da poslodavac iz privatnog sektora mora zaposliti minimalno 50 posto osoba koje je uzeo na stručno osposobljavanje jer u protivnom ne može koristiti ovu mjeru iduće godine. Stručno osposobljavanje za rad je u načelu dobro zamišljena mjera kojom se mladima pruža prilika da steknu praktične vještine i znanja potrebna za rad na određenom radnom mjestu, a nakon čega ih poslodavac zapošljava prema ugovoru o radu. No, u praksi postoji problem koji se očituje u tome što poslodavci često ne pružaju adekvatno mentorstvo, a mjere se uglavnom odnose na visokoobrazovane osobe iako bi većinom trebale biti usmjerene na srednju stručnu spremu. Stručno osposobljavanje (SO) je klasičan primjer nesrazmjera u teoriji i praksi, mišljenja je Jagušt koja to ilustrira slučajem koji oslikava iskorištavanje korisnika.

  – Znamo slučaj diplomiranog ekonomista koji je dobio stručno osposobljavanje u državnoj instituciji s namjerom da stekne iskustvo u računovodstvu, no radno vrijeme mu se svodilo na poslove raznošenja pošte i seljenja stvari, opisuje Jagušt probleme korisnika mjera. Problem je, dodaje i to što te mjere dovode i do snižavanja cijene rada, nesigurnijih uvjeta rada i prekarizacije tržišta rada zbog čega se mladi ne mogu osloniti na sigurno radno mjesto te nisu u mogućnosti planirati vlastitu budućnost.

  Konačne rezultate (ne)uspješnosti tih mjera ipak ne znamo, priznaju aktivistice, jer još uvijek ne postoje analize i evaluacije za koje je potreban određeni vremenski odmak. U Hrvatskoj ne postoji ni kvalitetna analiza tržišta rada i mjera koje bi sustavno mogle smanjiti stopu sveukupne nezaposlenosti.

 

 Neadekvatno kvalificirani

– Na žalost, i dalje nema istraživanja kojima bi se moglo temeljito analizirati faktore koji su bitni za smanjenje nezaposlenosti. Najvažniji problem, koji inicijativa ističe, jest neusklađenost obrazovnog sustava s tržištem rada. Velik je broj mladih koji su završili određeni stupanj obrazovanja, a koji se ne mogu zaposliti. Važan faktor je, naravno, nedostatak (novih) radnih mjesta, no problem se krije i u neadekvatnoj kvalificiranosti mladih. Brojne osobe sa završenim strukovnim školama nisu osposobljene za rad u dinamičnom radnom okruženju i nisu u stanju prilagoditi se konstantnim tehnološkim inovacijama. Stoga, smatramo kako je važno prilagoditi kurikulume aktualnim potrebama svijeta rada. Također, velik broj visokoobrazovanih osoba suočava se s problemom nepostojećih radnih mjesta, sukladnih njihovom obrazovanju, što posebice pogađa magistre društveno-humanističkih usmjerenja, dok se prvostupnici/e gotovo nigdje ne mogu zaposliti. Zbog nedostatka novca režu se izdatci koji se izdvajaju za neprofitne sektore kao što su zdravstvo, kultura i obrazovanje kojima je potreban velik broj zaposlenih da bi se održala kvaliteta javne usluge. Time se dobiva privid da određena zanimanja nisu potrebna. Važno je istaknuti i veliki problem nemobilnosti mladih unutar Hrvatske te neravnomjernu regionalnu razvijenost.

  Prema mišljenju Marte Jagušt, uspješna dugoročna politika zapošljavanja neodvojiva od modernizacije obrazovnog sustava.

  – Dugoročno se trebamo osloniti na otvaranje novih radnih mjesta, jer ako nemamo gdje zaposliti ljude, onda uzalud ulažemo u njihovo obrazovanje. No, da bismo to postigli, potrebno je očekivati ekonomski rast, a u međuvremenu je potrebno mladima osigurati obrazovanje koje će ih učiniti konkurentnima na postojećem tržištu rada. Mora im se omogućiti pristup doškolovanju ili usavršavanju kako bi mogli prilikom ulaska u svijet rada imati vještine i kompetencije potrebne za rad. Potrebno je motivirati i poslodavce, kvalitetnim poticajnim mjerama da ulažu u mlade i računaju na njih dugoročno, naglašava Jagušt.

 

 Garancija za mlade

Nezaposlenost mladih nije samo hrvatski problem, već i jedan od gorućih problema Europske unije nastao kao posljedica krize iz 2008. Međutim i u sklopu EU je Hrvatska visoko rangirana na toj nepopularnoj ljestvici – treća je nakon Španjolske i Grčke.

  – Kao odgovor na zabrinjavajuće stanje nezaposlenosti mladih u Eurozoni (25 posto u 2013.) Europska komisija je donijela Inicijativu za zapošljavanje mladih. Ovom inicijativom će se u razdoblju od 2014. do 2020. osigurati 6 milijardi eura namijenjenih mladima koji nisu zaposleni, u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja (tzv. NEET skupina: not in employment, not education, not in training). Unutar te inicijative, svaka država članica mora provesti mjere u sklopu paketa »Garancije za mlade« kojima će se mladima omogućiti kvalitetna ponuda zapošljavanja, nastavak obrazovanja ili naukovanje unutar četiri mjeseca od nastupanja nezaposlenosti. EU mlade definira u dobnoj skupini od 15 do 25, no u Hrvatskoj je usvojena Garancija za mlade od 15 do 30, informira nas ona.

  Jagušt upozorava da je poseban problem u Hrvatskoj mali broj zaposlenih, pad BDP-a te sama činjenica da smo mlada članica EU koja još nema dovoljno iskustva u korištenju EU fondova, odnosno ograničeni su nam apsorpcijski kapaciteti. Ona dodaje da je »Garancija za mlade« iznimno pozitivan pomak po pitanju donošenja i implementacije politika u RH. Ponajprije zato što uključuje velik broj dionika, kako institucionalnih tako i izvaninstitucionalnih, a mjere su mogli predlagati brojni partneri i nevladine organizacije, među kojima je bila i Mreža mladih Hrvatske (MMH).

  – Brojne donesene mjere se tiču modernizacije obrazovnog sustava, poticajnih mjera za ugrožene skupine poput stipendiranja osoba s invaliditetom ili djece iz alternativne skrbi, osnaživanje poslodavaca za ponudu kvalitetnih shema učenja na radnom mjestu… A sada sve ovisi o tome na koji način će se te mjere provoditi i u kojoj mjeri će se iskoristiti novac iz Europskog socijalnog fonda, Inicijative za zapošljavanje mladih te koliko će se novca izdvojiti iz državnog proračuna. Bitno je napomenuti da se Plan implementacije »Garancije za mlade« može mijenjati i nadopunjavati sukladno zahtjevima tržišta rada i dinamici okruženja u kojem se provodi.