Mladi u Hrvatskoj željeli bi biti Europljani, ali se često smatraju i Balkancima, odnosno imaju složene »mjesne« identitete, rezultati su istraživanja objavljenog u posljednjem broju znanstvenog časopisa Revija za sociologiju.

Rad se temelji na podacima prikupljenima u okviru fokusnih grupa u kojima je sudjelovalo 68 učenica i učenika osnovnih i srednjih škola u dobi između 11 i 17 godina u trima gradovima u Hrvatskoj: Rijeci, Zagrebu i Zadru. U radu se ispituje kako mladi u Hrvatskoj imenuju svoje identitete s obzirom na pripadnost mjestu ili pri­padnost društvenoj skupini koja sebe određuje mjestom.

Analiza je pokazala da učenici i učenice izražavaju snažan regionalni identitet u kojem značajno mjesto zauzimaju stereotipi koji se odnose na razlike između priobalja i unutrašnjosti, između ruralnih i urbanih po­dručja te između sjevera i juga, kaže se u članku koji potpisuju sociolozi Alistair Ross iz Velike Britanije te Saša Puzić i Karin Doolan iz Hrvatske.

Javne rasprave u Hrvatskoj o »prostornoj« pripadnosti često se svode na pitanja nacionalnog identiteta i imenovanje toga tko je Hrvat, a tko nije. No, nalazi našega istraživanja upućuju na kompleksnost »prostorne« pripadnosti kod mladih kod kojih do izražaja, uz nacionalni, dolaze i lokalni, regionalni i nadnacionalni identiteti, kazala je za Hinu izvanredna profesorica na Sveučilištu u Zadru Karin Doolan.

U tom pogledu, političko privilegiranje nacionalnog identiteta ne odražava iskustvenu, »življenu«, kompleksniju prostornu identifikaciju mladih, dodaje Karin Doolan.

Mladi obuhvaćeni istraživanjem izražavaju istodobno težnju k europejstvu, osjećaj nepotpunog odnosno još nedostignutoga europejstva, kao i osjećaj pripadnosti balkanskome kulturnom krugu, ističe se.

Također, analiza je pokazala i zajedničko razumijevanje podjele između Europe i Balkana. To je razdjelnica koja se uvijek nalazi sjeverozapadno od mjesta u kojem živi sudionik istraživanja. Iako po pravilu teže Europi, učenici nemaju osjećaj da su prešli europski »prag« te su još uvijek »nagnuti« prema Balkanu, koga opisuju kao nepristojan, svadljiv, nerazvijen i neuredan.

Istraživanje je podrazumijevalo otvorenu raspravu unutar fokusne skupine, koju su sociolozi potaknuli pitanjima: »Kako biste sebe opisali? Što biste rekli da je vaš identitet?«

Zatim su postavili pitanja: »Jeste li ikada sebe opisali na druge načine?«, »Da li to što ste u Europi utječe na način kako mislite o vašem identitetu i vašoj budućnosti?«, »Što posebno čini ili razlikuje osobe koji su Europljani?«.

Jedan je od isječaka kojim sociolozi ilustriraju odgovore mladih navodi se u članku: »Mislim da smo svi ponosni na Hrvatsku – ali opet nismo prijateljski prema Srbima i Slovencima – mrzimo Slovence – ali opet, mi se međusobno ne volimo u Hrvatskoj. Mi smo u Hrvatskoj, ali smo odvojeni na mnogo načina – ne volimo ljude iz Zagreba, jer su Purgeri, ili ljude iz Splita ili Dalmacije nazivamo Tovari. Ne podnosimo se međusobno i ne podnosimo druge ljude. Ne znam kako to tako živimo! Mislim da je to uglavnom zbog sporta«.

Zemljopisne granice raznih mjesta s kojima se identificiraju sudionici, djeluju kao simbolična razdvajanja i na njima se stvaraju etnički i drugi oblici stereotipa. Većina mladih artikulirala je prirodu onoga »biti Balkanac« kao stvarnosti koja se ne slaže s onim »biti Europljanin«. »Europska« Hrvatska izraženije se očitovala samo u odnosu na one s istočne granice Hrvatske, uglavnom na Srbiju, koja je kod mladih primjer »pravog« Balkana, ističe se u članku.

Autori naglašavaju da se radi o složenim i kaleidoskopskim identitetskim konstrukcijama mladih u Hrvatskoj, u kojima se suprotstav­ljene identitetske odrednice međusobno ne isključuju, nego se premrežuju na različite zanimljive načine.

Sociologinja Doolan zaključuje kako izrečene predrasude i stereotipi prema drugim ljudima u Hrvatskoj i šire, kao i kod nekih mladih preispitivanje toga od kuda dolaze takve predrasude, »idu u prilog uvođenju Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole koji se bavi i takvim temama«.