Ne moraju se bojati mene, jer ja sam uz to vezan više nego oni, sve je moje u pet koljena bilo u ribarstvu. Dobro je nedavno rekao jedan Talijan: Ne želimo ribarstvo bez ribara. Ne moraju se bojati ni znanosti, jer ona štiti ribu i ribarstvo. Moraju se bojati samo sebe, jer nitko nije u stanju više zla sebi napraviti nego sami ribari
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju svakim je danom bliži. Završne pripreme intenzivirane su na svim područjima života i rada.
Tako je i u ribarstvu, koje nikako ne spada u temeljne gospodarske djelatnosti, ali ima veliko značenje za nas i EU. Među naše ribare uvukli su se nemir i neizvjesnost.
Članstvo u velikoj europskoj asocijaciji neminovno donosi određene promjene, a ribari stalno ističu da o tome nisu dovoljno informirani.
Hrvatska se mora prilagoditi normama zajedničke ribarstvene politike, u tom cilju napravljeni su planovi upravljanja, temeljni dokumenti bez kojih u Europi nema ribarenja.
Dugo pamtim
Što naše ribarstvo i naše ribare očekuje u toj asocijaciji, prvo je i za ribare najvažnije pitanje.
– To je pitanje vrlo jednostavno i pravo. Zahtjeva, međutim, malo duži odgovor. Možda ne bi bio duži da ja imam malo godina iza sebe i malo iskustva. Budući da dugo pamtim, onda se moram vratiti natrag i reći da je EU sama u jednom velikom, ogromnom problemu zato što na vrijeme nije rješavala stvari. I ne samo ona, nego svi skupa nismo rješavali stvari po pitanju globalnog ribarstva. Tako se dogodilo da smo u četrdesetak godina došli sa 120 milijuna na 70 milijuna tona ulova divljih vrsta. Pokušavali smo to spašavati, i spašavamo još uvijek marikulturom koja je tada bila 14 milijuna tona, a sad se popela na 50 – 60 milijuna. Kada se ta dva parametra, ulov divljih vrsta i akvakultura, spoje negdje na, recimo, po 60 – 70 milijuna tona ulova i uzgoja, a pritom znajući da se sva ta riba iz uzgoja hrani ribljim brašnom koje je opet napravljeno od ribe, gdje je odnos utilizacije jedan prema pet, onda po mom mišljenju dolazimo do najveće entropije općenito u svjetskoj proizvodnji koja je neodrživa. Ako se ne nađe supstitucija za riblju hranu u akvakulturi, doći će do katastrofe.
– Mi smo za par dana domaćini najvećeg ribarskog skupa u Europi, to je generalna skupština GFSM-a u Splitu, na kojoj će biti prisutno 120 – 130 ljudi iz svih mediteranskih zemalja i EU. Na njoj će se donositi vrlo važne odluke po pitanju zajedničke politike i zajedničkog plana upravljanja. Nije jednostavno to napraviti za Mediteran. On je relativno mali, ali vrlo kompliciran, i to iz sto razloga. Postoji paradigma između Hrvatske i Europe, to je moje mišljenje i neće me nitko od njega odvratiti. Onoliko koliko je zapostavljen Jadran sa svime što je posjedovao u odnosu na Hrvatsku, toliko je Mediteran zapostavljen od Europe, i to u kontinuitetu 30 godina. Mi danas imamo Mediteran kojeg je žalosno pogledati, to je Mediteran ratova, Mediteran bolesti, Mediteran oružja, Mediteran nasilja, Mediteran terorizma, Mediteran u kojemu se više ne može govoriti o ljepoti življenja, o maslini, miru, o mirisima, o lavandi, nego Mediteran u kojemu moraš govoriti o mirisu baruta, eksplozijama, Mediteran u kojemu te strah živjeti i putovati. To je netko napravio, netko je kriv za to. Nije se to samo od sebe dogodilo, koliko god da je to trusno područje. Postoji majka Europa koja je trebala brinuti. Osobno tvrdim da je to ogromna greška i da će se ona kao bumerang vratiti natrag Europi.
Uništena mora
– S druge strane postoji niz organizacija i onih koji se bore za ono što se zove održivo ribarstvo. Neki dan sam na jednom skupu kod vas u Rijeci rekao da za mene nema neodrživog razvoja, da postoji samo razvoj, a da su riječ održivi razvoj izmislili oni koji su doveli do toga da je razvoj neodrživ. Za one koji su pazili da bude održiv, koji su pametno pristupali resursima, ta riječ nije ni potrebna. Predložili su mi da napišem par riječi na papirnati brodić od Greenpeacea, pa sam napisao da sam prije četrdeset godina bio crven iznutra a zelen izvana, a da sam sada zelen iznutra, a crven izvana od srama što smo svi skupa učinili od globalnog ribarstva. Sad se vraćam na pitanje o EU. Od dana kad je nastala ona je imala niz svojih politika, poljoprivrednu, industrijsku, između ostalih, i ribarstvenu. Moje je osobno mišljenje da je ribarstvena politika unije najgora od svih u posljednjih tridesetak godina. Tom lošom politikom doveli su se u situaciju da unište čitava mora, upropaste vrste, pa je danas nemoguće stanje bakalara u Baltiku, haringa na sjeveru, u Barentsovu moru, i redom dalje. Kad dovedeš sebe u takvu situaciju počneš puhati na hladno. S druge strane u Mediteranu, ma koliko god loša situacija bila, ona je još uvijek relativno dobra u odnosu na ono što se dogodilo na zapadnim i sjevernim obalama kontinenta. Sad se događa da bi GFCM – Generalna konferencija za ribarstvo Mediterana, trebao voditi ribarstvenu politiku, ali je ne vodi. Politiku ribarstva na Mediteranu vodi Europska komisija, odnosno EU. U njoj pretendiraju zemlje koje su jake, ili su bile jake u ribarstvu, a mahom su sa sjevera, kao što su Danska, Švedska, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija… Njihova je riječ ta koja se najviše sluša. Da bi stvar bila gora mi se nalazimo u vremenu kada moramo uvažavati pravne stečevine EU i usklađivati ih s našima. Ja to ne zovem usklađivanje, nego prihvaćanje, jer nije ni normalno da jedan posto stanovništva usklađuje, ili da govori o tome da će se uvažavati njegove pravne stečevine u pregovorima s nekim tko drži 99 posto.
Iz greške u grešku
Da li je ta obveza privedena kraju?
Udvostručili inspekciju
Takve dokumente hrvatsko ribarstvo dosad nije poznavalo?
– Imamo tri plana upravljanja, pelagičnim stokom, demerzalnim stokom i malim obalnim ribolovom. To je dovršeno i dostavljeno EU, sad se čeka njihovo mišljenje i odgovor. Mi smo u dosta teškoj situaciji zato što smo zemlja s vjerojatno najviše sudionika u ribolovu po glavi stanovnika, a vjerojatno smo isto tako zemlja s uopće najviše alata koji su u upotrebi u relativno malom moru, što ga ja običavam zvati apendiks Mediterana. Zemlja smo s ogromnom tradicijom i zemlja u kojoj je socioekonomski momenat vrlo bitan, za razliku od drugih zemalja Europe. Bez obzira koliko je to ribarstvo malo i bez obzira što ono u bruto nacionalnom dohotku predstavlja svega par postotaka, ono je iz drugih vrijednosti vrlo važno, geostrateški, geopolitički, socioekonomski problemi otoka… Imamo akvatorij od 50.000 četvornih kilometara, koliko i kopneni teritorij. Treba time vladati i treba to voditi. Da zaključim s EU, mi smo svu dokumentaciju priveli kraju, napravili smo strategijski program razvoja ribarstva, operativne programe, dovršili niz mjera što su bitne, kao što je prikupljanje podataka, VMS sustav praćenja. Najveća primjedba Europe bila je da nemamo dovoljno kadra u inspekcijama, pa smo i taj kadar povećali na dvostruko više ljudi nego prije. Zadržali smo inspekcijske brodove, još jednog izgradili, da bismo mogli udovoljiti zahtjevima EU po pitanju kontrole na moru i na kopnu vezano uz ribu.
Planovi upravljanja – kakve promjene donose hrvatskom ribarstvu?
– Oni moraju biti usklađeni sa zajedničkom ribarstvenom politikom. Ta je politika takva da oni u Europi praktički poznaju dvije vrste mreža, plivaricu i koću. Mi imamo na stotine malih alata i ljudi koji se time bave. Sa smrću tih ljudi i određeni će alati nestati. Postoji nekoliko vrsta mreža što ih ima par ljudi koji imaju po osamdeset godina. Borio sam se i nastojao zadržati to pod nazivom tradicionalni alati, ne samo kao ekonomsko dobro, nego više kao kulturološko nasljeđe, određenu tradiciju koju ne treba ubiti, nego da ona ostane na spomen nama i Europi. Međutim, tu nema sentimenta, niti razumijevanja. Birokracija funkcionira na način koji tebi i meni može biti stran, ali on je vrlo jednostavan. Oni imaju okvir zakona kojeg treba poštivati i time je gotova priča. S planovima upravljanja imamo dvije velike poteškoće. Za demerzalnu ribu neće biti velikih problema iz jednostavnog razloga što su uvjeti za koću točno precizirani, smiješ je potezati tri milje od kraja, veličina oka je usklađena s veličinom oka drugih zemalja prema GFSM-u, 40 milimetara. Što se tiče pelagičnog ulova, koji je nama jako bitan, tu je problem visina mreže. Mi ga pokušavamo riješiti na nekoliko razina, pokušavali smo neki dan u Bruxellesu tri dana, pa četiri dana u Rimu. Europska uredba 1966 od 2006. godine govori da visina mreže smije biti samo 30 posto veća od dubine. Sad dolazimo u problem jednog mora koje je geomorfološki vrlo specifično. U sjevernom dijelu, u Tršćanskom zaljevu i na zapadnoj obali Istre dubina je 20 – 30 metara. To znači da bi mreža trebala biti visoka 30 metara i po nekoj logici konstrukcije mreža, duga četiri puta u odnosu na visinu. Znači, bila bi duga 100 metara, što ne bi ni sličilo na pravu plivaricu. Slovenci se bore protiv toga i uputili su protest, pokušavaju dobiti derogaciju takve odredbe. S druge strane imamo južni dio Jadrana gdje je dubina preko 200 metara i gdje je nemoguće loviti s klasičnom takvom mrežom. Mreža visoka 120 metara ne može doći ni blizu dna, a s takvim mrežama rade naši ribari. Tražili smo derogaciju za to, ali je ona odbijena. Obrazloženje je da to moramo napraviti u sklopu zajedničkog management plana za Mediteran i to sada radimo. Koliko ćemo uspješni biti ja ne znam. Ne vjerujem da na kraju nećemo uspjeti u tome, jer bio bi užasan trošak te mreže mijenjati.
Velik utjecaj Italije
Spominjale su se i ulovne kvote, drastično ograničavanje broja radnih dana.
– Sad dolazimo na pitanje resursa. Mi nismo pristali na kvote za malu plavu ribu što se predlažu iz EU. Predložili su 80.000 tona za inćuna i 54.000 za srdelu, za čitav Jadran. Od tih 80.000 tona za nas se predlaže 24 posto, što nama u ovom trenutku odgovara. To je oko 19.000 tona, a to je 50 posto više nego što smo ikad ulovili. Postoji, međutim, opasnost da oni sljedeće godine to promijene, a nama procenat ostane isti. S druge strane, od ukupnog ulova srdele za nas je namijenjeno 80 posto, a europskoj zajednici 20 posto. Vidi se da je to rađeno s određenom namjerom u kojoj se pozicije postavljaju prema članicama EU, s jedne strane Italije, a s druge Hrvatske. Da je to rađeno prije 20 godina, kada je Italija imala 50 tvornica za preradu ribe, onda bi srdela sigurno bila raspoređena pola – pola. U ulovu ribe naši su interesi drugačiji, oni nisu za svježu prodaju, kao njihovi. Naš je interes preko 80 posto na strani proizvodnje, odnosno soljenja i konzerviranja. Njima je interes isključivo golo tržište, a nama uz proizvodnji i tržište. To je jako teško zadovoljiti. Moramo znati, Italija je članica EU a mi nismo. Osobno mislim, koliko god situacija bila teška, u momentu kad budemo za zajedničkim stolom i kad budemo suodlučivali, da ćemo biti u boljoj poziciji nego sada.
– Italija ima veliki utjecaj u donošenju odluka u EU, pa su predložili odluku po kojoj bi radni tjedan bio pet ili četiri dana. Oni najviše rade s pelagijskom koćom i ona praktički radi čitavu godinu. S pet radnih dana u 52 tjedna to je 250 radnih dana, ili 200 dana s četiri dana rada u tjednu. Nisu uzeli u obzir da plivarice rade isključivo za vrijeme mraka. Mi smo taj prijedlog odbacili kao neprihvatljiv. Ako budemo smanjivali broj radnih dana smanjivati ćemo ih na način da ćemo tražiti striktno poštivanje mraka, što se radilo desetljećima i stoljećima. Onda se neće početi loviti dva dana prije početka i završiti dva dana poslije završetka mraka, nego će se on poštivati. Na njihove prijedloge ne pristajemo, ali ćemo uvesti određene restrikcije. Od 1988. godine nije napravljena nijedna studija o prostoru, mjestu i vremenu mrijesta. Sad se to radi, prvi su izvještaji stigli i za srdelu i za inćuna. Kada budemo znali točno gdje se mrijeste i kada, onda ćemo uvesti lovostaje. Sad imamo lovostaj od 15. prosinca do 15. siječnja, ako bude potrebno to ćemo mijenjati. Ali će, isto tako, ljeti biti lovostaj za inćuna na prostoru gdje se mrijesti i u vrijeme kad se mrijesti. Lovostaj će se odrediti za prostor gdje se te vrste mrijeste.
Povlastica bez ulova
Vezano uz planove upravljanja, među ribarima se najviše bojazni izražava oko autorizaciji, tko će moći raditi, i s kojim alatima, kad uđemo u EU.
– Autorizacija je potrebna iz nekoliko razloga. Nije ona izmišljena bez veze. Ponavljam, u Hrvatskoj imamo ogroman broj sudionika u ribolovu. Da bi stvar bila gora, povlastice su se izdavale koliko je tko htio. Autorizacija se daje za plovilo. Mi smo, kao Uprava, dostavili Hrvatskoj obrtničkoj komori i Hrvatskoj gospodarskoj komori anketni listić za autorizaciju. Oni su to morali distribuirati svim svojim članovima. Tražili smo odgovor što misle o autorizaciji. Prijedlog je bio da autorizacija bude pravo na ulov 30 dana u godini, odnosno 150 dana u pet godina. To je, po mom mišljenju, skromno i preskromno i omogućava svakome da lovi, ako hoće. Ne možemo dozvoliti da netko ima povlasticu a nije ni jedan dan bio na moru i da onemogućava nekoga drugoga tko taj posao hoće raditi. Sad čekamo odgovor da bismo, kad dobijemo autorizaciju, mogli postići krajnji cilj, koji je puno bitniji od same autorizacije. Znamo da imamo preveliki broj sudionika u ribolovu, i koćarskom, i u malom obalnom i plivaričarskom. Smanjiti se može samo na dva načina. Jedan je čekati da ljudi umru prirodnom smrću, ili bankrotiraju i nestanu, što bi bilo nepošteno. Drugi je pokušati povlačiti brodove iz ulova na način da se čovjeka obešteti sredstvima što ćemo ih dobiti iz EU i naše države. Ne valja to činiti na način da se dobije milijun eura i to podijeli na njih sto, pa svaki dobije deset tisuća. Ribara treba obeštetiti relativno pravom cijenom, do 150 – 200 tisuća eura, da s tim novcem može početi novi život prenamjenom broda, ili njegovim uništavanjem. Da bi se to moglo učiniti, autorizacijom treba automatski smanjiti broj sudionika u ribolovu. Tko nije bio na moru nema prava na ribolov, pa nema prava ni na scraping.
Ribari se, dakle, ne bi trebali bojati velike Europe?
– Najveći strah ribari moraju osjećati od sebe samih! Ničega se ne moraju bojati, osim sebe. Ne moraju se bojati mene koji stojim na čelu ove institucije, jer ja sam uz to vezan više nego oni, sve je moje u pet koljena bilo u ribarstvu. Ne moraju se bojati Uprave koju ja vodim, jer će biti vođena na način da zaštiti i ribu i ribarski sektor. Dobro je nedavno rekao jedan Talijan: Ne želimo ribarstvo bez ribara. Ne moraju se ribari bojati ni znanosti, jer ona je usmjerena da radi upravo onako da bi zaštitila ribu i ribarstvo. Prema tome, moraju se bojati samo sebe, jer nitko nije u stanju više zla sebi napraviti nego sami ribari.
