Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
19. listopada 2017.
Bez zaštite Jamsina Klarića

Komentar Milanović predsjednik? Javnost sve manje odiozna prema njegovom vremenu

Snimio Denis LOVROVIĆ / Nl arhiva
Snimio Denis LOVROVIĆ / Nl arhiva
Autor:
Objavljeno: 30. srpanj 2017. u 18:29 2017-07-30T18:29:35+02:00

Bivši lider SDP-a i premijer trenutno se nalazi u zanimljivoj političkoj fazi. Iako je potpuno izvan aktivne politike, javnost se sve manje na njegovo vrijeme osvrće s nekad karakterističnim odiumom

Situacija u zemlji se ipak lagano prigodno ljetnje kiseli. Kako puki snimljeni pokušaj potplaćivanja novinara od strane HDZ-ovog visokog dužnosnika nije ništa za adrenalinske šokove na kojem smo navikli, padove Vlada i požare u ponajvećim gradovima, sve češće se pogled baca unaprijed. Izbori za Europski parlament koji će se održati u svibnju 2019. godine pritom većini medija nisu zasad pretjerano zanimljivi (mada bi trebali, jer će, između ostalog, biti prvi pravi i formativni test Davora Bernardića), nego se pogled baca još dalje, na sam početak 2020. Na predsjedničke izbore.

Kako je »groblje« donedavnih političkih teškaša dosta napučeno u posljednje vrijeme, što je logična posljedica padova Vlada, preslagivanja i izvanrednih izbora, jasno je da je prostor za špekulacije golem.

Još je jasnije da su one, dakle špekulacije, daleko, daleko preuranjene. U dvije i pol godine, koliko je još ostalo do predsjedničkih izbora, scena se može promijeniti na trenutno nezamislive načine. Recimo, tko bi na ljeto 2013. godine mogao misliti da će se čovjek koji će odlučivati o tome tko će biti na vlasti nakon parlamentarnih izbora 2015. zvati – Božo Petrov. Ili, da će premijer biti stanoviti Tihomir Tim Orešković?
No, jaka imena iz nedavne političke povijesti ipak su dovoljno zanimljiva da i ovako rano privuku pažnju.

Radi se, ukratko, prije svih o Zoranu Milanoviću.

Težak karakter

Bivši lider SDP-a i premijer, naime, trenutno se nalazi u zanimljivoj političkoj fazi. Iako je potpuno izvan aktivne politike, javnost se sve manje na njegovo vrijeme osvrće s nekad karakterističnim odiumom. Jer, radilo se o (do pred kraj mandata) vremenu krize, a često težak Milanovićev karakter odlikovao se sjajnim učinkom u stvaranju neprijatelja, kako u javnosti, tako i u politici.

No, kako zemlja ne ide baš u sjajnom smjeru pod vodstvom dvaju HDZ-ovih i Mostovih, a sad praktički samo HDZ-ovom Vladom, kako to obično biva, ocjene bivših se pomalo mijenjaju.

Štoviše, kad je u pitanju SDP, novi predsjednik je u javnom nastupu zasad uglavnom birokratski blijed i nemalo je onih koji u toj stranci uzdahnu kad se sjete Milanovićevih direktnih i jasnih poruka. Jasno, kako vrijeme prolazi, sve će se rjeđe sjećati toga koliko su strahovali da Milanović ne pretjera – što je također vrlo često (i veselo) činio.

U svojim aktualnim javnim istupima Milanović već neko vrijeme više nije izričit oko toga da se politikom više ne kani ozbiljnije baviti, niti je otklonio ideju o tome da se pokuša uspeti na Pantovčak.

Svatko tko se sjeća prvih godinu dana mandata Grabar-Kitarović i burnih sukoba s premijerom, može zamisliti kakav bi spektakl bila kampanja između njih dvoje.
No, doista, Milanović predsjednik?

Krv na slamku

Stavimo sad sa strane procjene o eventualnim izbornim izgledima, ionako će se glasovi brojati za preko 800 dana, za kojih se može na glavu izvrnuti cijeli svijet.

Bi li Milanović uopće mogao funkcionirati kao predsjednik države?

Dok je bio premijer, često je, sa zadovoljstvom se tako češući o Ivu Josipovića i, kasnije, Grabar-Kitarović, govorio o minornim ovlastima koju nosi ta funkcija. Tretirao ju je uglavnom kao potpuno suvišnu smetnju koju, možda, ne bi bilo loše jednostavno ukinuti i predsjednika birati u Saboru.

Ukoliko se odluči na ulazak u izbornu utrku, Milanovića će prvo bombardirati s njegovim vlastitim izjavama o toj funkciji.

Danas je, međutim, očito da o mjestu predsjednika države bivši premijer govori s većim respektom, što bi svakako moglo ukazivati na njegovu buduću ambiciju.

SDP-u bi, kad se stranka ne bi raspala oko same ideje da podrži Milanovića – a rat oko tog pitanja u trenutnoj konstelaciji snaga na Iblerovom trgu uopće nije isključen – pobjeda bivšeg premijera na početku 2020. godine došla kao fenomenalan zamah pred parlamentarne izbore koji se imaju održati krajem te godine.

Milanović bi Plenkoviću i cijeloj njegovoj koaliciji složenoj na zapanjujućoj količini kompromisa, prevare, ucjena i najprizemnije političke trgovine, sasvim sigurno »pio krv na slamku«.
No, problem nastaje nakon parlamentarnih izbora – ukoliko ih SDP dobije.

Milanović na Pantovčaku, a Bernardić (i Rajko Ostojić i Komadina...) na Markovom trgu?

Zvuči kao odličan uvod za četiri sezone brutalne političke drame.

Znajući Milanovićev karakter, teško je povjerovati da bi se zatvorio u usku ljušturu predsjedničkih ovlasti. Netrpeljivost koja se sve češće prelijeva u javne sukobe predsjednice i Plenkovića bi, vjerojatno, za eventualnu SDP-ovsku kohabitaciju bila zašećerena vodica.

Švicarac i izbjeglice

S druge strane, ljudi sazrijevaju. Možda bi Milanović na Pantovčaku uspio biti mnogo više državnik, a manje prgavi politički prvoborac, neizmjerno talentiran u stvaranju vlastitih neprijatelja.

Tu se ključno sjetiti posljednje trećine Milanovićevog premijerskog mandata, u kojoj njegov SDP uspio anulirati dvoznamenkasti minus u odnosu na oporbeni HDZ koji je vodio Tomislav Karamarko.

Sve analize se koncentriraju na ekstremizam tadašnjeg HDZ-a koji je prepao i homogenizirao biračko tijelo ljevice. No, to vjerojatno nije cijela priča.

Naime, počevši od svibnja 2014. godine, Vlada se u najmanje tri navrata našla pod udarom zbivanja za koja teško da se mogla pripremiti. Milanović je u svakom od tih teških izazova reagirao državnički.

Katastrofalnom poplavom poharana Gunja obnovljena je u rekordnom roku. Unatoč svim nebrušenim izjavama i upitnim cijenama obnove (koje su sigurno rasle i zbog hitnoće posla) – za stanovnike Gunje država se pobrinula na hvale vrijedan način.

Početkom 2015. godine, odjednom je opet poludio tečaj »švicarca« dovodeći do ruba egzistencije desetke tisuća hrvatskih obitelji sa stambenim kreditima u toj valuti. Milanović je prvo, uz burne prosvjede banaka i kapitalu uvijek bliskih glavnih domaćih medija, zamrznuo tečaj i poručio građanima s nacionalne televizije da ne brinu. Kasnije te godine donesen je zakon o konverziji kredita i »švicaraca« praktički više nema u Hrvatskoj. Iako se najavljivala propast bankarskog i financijskog sustava – ništa od toga se nije ostvarilo.

Naposlijetku, najesen te, izborne godine, na granice Hrvatske su nagrunule stotine tisuća izbjeglica. Milanović je tu odigrao vjerojatno najdržavničkiji potez u svojoj karijeri. Unatoč golemom pritisku Zapada da se protok izbjeglica uspori, Hrvatska je uredno transferirala sve migrante kroz svoj teritorij, a bilježila ih nešto manje uredno. Namjera Angele Merkel i osovine koja je dalje išla kroz Austriju i Sloveniju je očito bila da Hrvatska postane hot-spot, mjesto na kojem će boraviti stotine tisuća migranata, poput Grčke i Italije, odakle bi se, puževom brzinom, dalje transferirali po EU, ili natrag kućama.

HDZ NEĆE ODUSTATI OD PREDSJEDNICE

U ovom trenutku aktualna predsjednica izgleda sve osim sigurne oklade za pobjedu, tako da nije čudno da špekulacije o protukandidatima pale maštu. Grabar-Kitarović, naravno, nije pametno podcjenjivati, jer je prije tri godine potukla sva očekivanja i ankete, a ne samo Ivu Josipovića.
Špekulacije o tome da se HDZ dvoumi hoće li je podržati djeluju tek kao taktički manevar u odnosima »dvaju brda«, Pantovčaka i Markovog trga. Jer, kakav bi rezultat mogao postići HDZ da u isto vrijeme na izbore ide i njihov kandidat/kandidatkinja i Grabar-Kitarović?
Vjerojatno sličan onom iz 2010. godine, kad u drugom krugu nisu imali kandidata.
Tako da je listić s natpisom Kolinda Grabar-Kitarović i oznakom podrške HDZ-a, prilično sigurna oklada.

Jer, Hrvatska je bila službeno njihova prva zemlja ulaska (Grčka nema taj status zbog loših uvjeta u kampovima), pa bi baš Hrvatska bila prva koja bi morala odlučiti o njihovom pravu na azil, a u Hrvatsku bi se vraćali svi oni koji bi kasnije bili zatečeni na Zapadu bez potrebnih papira.

Da su, naravno, bili detaljno evidentirani. Kao što je zahtijevala i tadašnja oporba, predvođena predsjednicom države. Ali, Ranko Ostojić i Milanović su ipak odigrali lukavije (i humanije).

Bi li, dakle, Milanović predsjednik mogao biti više državnik, a manje prznica?

Teško pitanje.

No, izvjesno je da je i sama špekulacija o njegovoj kandidaturi (koju on očito podgrijava neodbijanjem takve ideje u samom startu) politički bitna tema.
Spektakl bi mogao tek uslijediti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka