Pitanje prisutnosti vjerskoga radikalizma i načina na koji mu se oduprijeti, u Europi je definitivno postalo aktualno nakon krvavih događaja u Parizu i onih najnovijih u Kopenhagenu. Mada je i prije toga bilo i razloga i povoda da se ono postavi. A kada ga postavljamo, moramo poći od konstatacije da u osnovi pitanja o sučeljavanju s vjerskim radikalizmom stoji jedno drugo, ključno pitanje, što ga se jedva tko usuđuje artikulirati – je li Huntington imao pravo kada je predviđao sukob civilizacija? Jer, na prvi pogled mnogo toga govori tome u prilog. Reklo bi se da smo svjedoci i – ne svojom voljom – sudionici i sukoba civilizacija, i sukoba vjera, i sukoba tradicija i različitih načina života. 

  Samo površni pogled na svijet u kojemu živimo navodi na zaključak da je taj svijet zaista poprište općeg sukoba što se različitim intenzitetom, pa i na različite načine odvija praktično svugdje, a u čijem korijenu leži . . . i tu dolazimo do onoga pravog pitanja: što leži u korijenu sukoba na Bliskome istoku, na Srednjem istoku, u dijelovima Evrope, u Africi, sukoba što tinjaju u cijelome svijetu? 

  Mislim da je odgovor koliko kratak, toliko i jednostavan, a do njega dolazimo, postanemo li svjesni da smo zaboravili tri ključne stvari. Prvo – koliko pogubna može biti trajna besperspektivnost. Drugo – što znači pojam sekularnosti. A treće – koliko su nezaobilazni razumijevanje za pravo na različitost i potreba prihvaćanja različitosti kao takve; s time da ta različitost, naravno, nikada ne smije postati nasilje nad drugim. Zaboravljajući te tri stvari, otvorili smo slobodan prostor za ekstremiste raznih boja, ali i one koji ih već desetljećima vješto koriste kako bi ostvarili svoje posve svjetovne interese, ističući vjeru i vjerske razlike u prvi plan i predstavljajući ih kao »lijek« za životnu besperspektivnost. 

  To nije površni dojam, to je zaključak, zasnovan na činjenicama. Tzv. islamska država sazdana je na ideji širenja islama ognjem i mačem, nešto slično križarskim pohodima kada se kršćanstvo također širilo ognjem i mačem. Naravno, ni islamska država nema veze s onime što je stvarno islam, kao što ni križarski ratovi nisu imali ama baš nikakve veze s onime što je bio nauk crkve. I ne samo nauk, nego i misija. 

  U britanskoj metropoli danas patroliraju muslimanske i kršćanske ophodnje, jedni čuvajući – navodno – svoju vjeru i vjerske običaje, drugi – braneći tradicionalnu vjeru većine Britanaca. Pa da se čovjek ne sjeti Huntingtona! U Njemačkoj jača pokret protiv islamizacije zemlje, uz parolu: mi smo narod. Znači: oni drugi, drugačji – nisu. Može li biti boljeg primjera za nedostatak razumijevanja za različitost? U svim previranjima koja su, danas je to evidentno, cinično nazvana arapskim proljećem, a koja nisu bila ništa drugo nego ukradene revolucije izmanipulirane, uz otvorene intervencije izvana, u borbu za ovladavanje energentima, kod svakog ispaljenoga hica ili granate mogao se čuti povik: Alah je velik! Pa da vam ne padnu na pamet vjerski ratovi!    

Opširnije u tiskanom izdanju