Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
Stručnjakinja za oluje

foto Matuljka u lovu na uragane: Razgovarali smo s mladom geofizičarkom koja je u SAD-u postigla izniman uspjeh

Ana Juračić, privatna arhiva
Ana Juračić, privatna arhiva
Autor:
Objavljeno: 31. siječanj 2017. u 6:50 2017-01-31T06:50:47+01:00

Sjajno je biti dio tima u kojem su vrhunski znanstvenici. Najviše me se dojmio operativni centar i sama tehnologija, posebice bespilotne letjelice, a imala sam priliku svjedočiti izbliza i dvama lansiranjima NASA-inih raketa – oduševljeno se prisjeća Ana Juračić koja karijeru nastavlja u Irskoj

Prije otprilike sedam godina Matuljka Ana Juračić bila je tipični primjer najgorih okolnosti hrvatskog znanstvenog sustava – friška diplomantica na geofizičkom odsjeku PMF-a, jedna od dvoje najboljih studenata na svojoj godini, uzalud je 18 mjeseci sjedila kod kuće, strpljivo čekajući na ponuđeno i obećano mjesto znanstvenog novaka. Bilo je to, reći će joj godinama poslije neki profesori, najgore razdoblje na hrvatskim fakultetima – tadašnje Ministarstvo znanosti »zamrznulo« je nova zapošljavanja.

Teško je danas reći je li ova okolnost bila loša ili dobra po Anu, no sa sigurnošću možemo zaključiti da je na gubitku na kraju bila hrvatska znanost. Ana je, naime, kao i mnogi drugi mladi perspektivni znanstvenici prije nje naposlijetku otišla doktorat raditi u inozemstvo, gdje je – nije to bilo teško predvidjeti – njena karijera procvjetala. Ne samo da je postala stručnjak za uragane i druge vrste tropskih oluja, već je dobila priliku u dva navrata raditi ni manje ni više no za – NASA-u.

– Dok sam čekala da se te 2010. godine otvori mjesto za znanstvenog novaka na PMF-u otišla sam na međunarodnu radionicu u Split koje je organizirala profesorica Željka Fuchs i tamo sam upoznala Davida Raymonda s New Mexico Tech Sveučilišta u SAD-u. On me je zatim pitao da li sam zainteresirana doći kod njih na doktorat i već nakon desetak dana slala sam papire, a nakon tek malo više od dva mjeseca počela sam s radom na tom Sveučilištu u gradu Socorru, prisjeća se Ana. Prvi semestar odradila je kao asistent i predavala, a potom je kao istraživač radila na više projekata. Njeno polje rada i tema doktorata bilo je obrađivanje podataka iz uragana i drugih tropskih oluja.

Objavljena saznanja

– Radila sam najviše na podacima s tzv. »drop« sondi. To su uređaji koji se ispuštaju iz aviona u blizinu ili samo srce uragana i prikupljaju podatke cijelom njegovom »visinom«. Avioni se isto mogu dosta približiti centru uragana, no ove sonde mogu prići sasvim blizu i prikupiti veću količinu podataka. Pri tome bilježe temperaturu, tlak i relativnu vlažnost i imaju GPS preko kojeg se kasnije računa brzina vjetra. Sa svim tim podacima može se onda izračunati količina vode u stupu zraka i entropija – varijabla koja ovisi o tlaku, temperaturi i vlažnosti i iz koje se može prilično dobro vidjeti hoće li se i koliko taj određeni uragan razviti. Upravo je to bila tema mog rada. Osmišljavala sam metodu koja može iz te jedne varijable dati jako puno infomacija, pojasnila nam je Ana.

IMG_0434

Dobro se može predvidjeti put uragana, no ne i intenzitet

Iako je njeno područje rada u SAD-u spadalo pod meteorologiju, ne bi se baš moglo reći da je Ana »predviđala vrijeme«.

– Ne rade svi metorolozi prognozu vremena, iako sve ovo što radimo služi tome da bi bolje razumjeli prirodne procese u atmosferi, kako bi u konačnici mogli što bolje prognozirati vrijeme, pojašnjava nam ona.

No koliko je danas znanost zapravo odmakla u predviđanju jedne od najrazornijih sila prirode – uragana?

– Modeli dosta dobro ulove njegov put, tu se napravio veliki pomak posljednjih dvadeset godina. Drugim riječima, modeli vrlo precizno govore gdje će se uragan nalaziti za 24 sata. Problem je što su modeli i dalje relativno neprecizni što se tiče inteziteta, tu još ima dosta mjesta za napredak. Za predviđanje intenziteta, naime, treba uzeti u obzir razne parametre, od onih najvećih pa sve do mikrofizike, odnosno onog što se, primjerice, događa u oblacima. Još mjesta za napredak ima i po pitanju prognoze kad će se uragan stvoriti – to se s većom sigurnošću može prognozirati tek 24 sata unaprijed.

S obzirom da varijabla entropije ovisi o velikom broju podataka i često ju je stoga teško interpretirati u prognoziranju intenziteta uragana, nitko se dosad njome nije pozabavio na ovaj način. Ana je naposlijetku svoja saznanja objavila u časopisu »Journal of Geophysical Research«, uz zaključak da bi njena metoda s promjenom entropije mogla biti dobar indikator prema kojem se može ustanoviti da li će tropska oluja u idućih 24 sata jačati, slabiti ili će ostati ista, što je inače još uvijek dosta teško prognozirati.

P5200622

Priprema planova

Dok je odrađivala treću godinu na New Mexico Tech Sveučilištu otvorila joj se prilika da radi na projektu »Hurricane and severe storm sentinel« koji je raspisala NASA. U sklopu tog projekta NASA je iz svoje baze u Virginiji slala dvije bespilotne letjelice u potragu za uraganima i kad bi one »naletjele« na kakvu »zanimljiviju« tropsku oluju, na tu bi se lokaciju poslao i avion. Projekt je dobio Anin mentor David Raymond, pa je tako i ona imala priliku sudjelovati u izradi prognoza, te u analizama podataka.

– Ja sam konkretno radila na pripremanju planova leta. Naime, oni bi mi rekli gdje žele da bespilotna letjelica ide, a ja bi onda proračunala i potom slala točne koordinate na kojima se moraju spuštati sonde i brinula se za potencijalne promjene kursa. Rijetko se, naime, dogodilo da se letilo po prvotnom planu. Let bi obično trajao oko 24 sata, a uragan ili tropska oluja nisu se svaki put kretali prema prognoziranom modelu. Ako je u realnom vremenu trebalo mijenjati koordinate leta, to je bio moj posao, pojašnjava nam Ana. Na projektu je, nakon što su se u NASA-i rješili dileme da li ona kao strankinja može raditi »bez pratnje«, surađivala dvije godine po četrdesetak dana tijekom rujna i listopada, u periodu kad se na sjevernom Atlantiku stvara najviše uragana. Rad u znamenitoj NASA-inoj bazi u Virginiji opisuje kao ostvarenje snova.

Duga1

Odličan fakultet usred ničega

Iako je New Mexico Tech jedno od vodećih manjih sveučilišta u SAD-u, za kojeg se smatra da za prihvatljive školarine nudi odlično znanje, život u gradiću Socorru, kaže Ana, sve je prije nego zanimljiv.

– Grad se nalazi usred ničega, tako da je život izvan fakulteta i posla bio malo pust. U Socorru doslovno postoji jedan bar, pa bi se mi kolege s posla najčešće nalazili kod kuće i gledali zajedno serije. Išla sam često u prirodu, koja je tamo definitivno lijepa, no do prve šume – što je ono što najviše volim u prirodi – ima dosta sati vožnje.

– Sjajno je biti dio tima u kojem su vrhunski znanstvenici. Najviše me se dojmio operativni centar i sama tehnologija, posebice bespilotne letjelice, a imala sam priliku svjedočiti izbliza i dvama lansiranjima NASA-inih raketa – i dan danas se oduševljeno prisjeća Ana.

Savršena prilika

Prije šest mjeseci, a po dovršetku doktorata mlada se Matuljka, danas vjerojatno jedina hrvatska stručnjakinja za uragane, vratila u Hrvatsku. Od ovog tjedna, međutim, karijeru ponovo nastavlja u inozemstvu, ovog puta u Irskoj. Prijavila se i dobila posao u sveučilišnom start-upu u Dublinu, tvrtki »Parametar Space« koja se bavi razvijanjem platformi za primjenu satelitskih podataka, na način da se mogu koristiti u komercijalnim djelatnostima poput ribarstva ili poljoprivrede. Nije, kaže nam Ana, ovog puta bila riječ o razočarenju u hrvatski znanstveni sustav u koji bi se danas, da baš hoće, vjerojatno mogla »ubaciti«.

P3310012

U SAD-u naglasak na praktičnom iskustvu

Kao glavne razlike između uvjeta na jednom američkom Sveučilištu i na hrvatskim znanstvenim institucijama Ana navodi tehnološku opremljenost, no i tretman znanstvenih novaka.

– Primanja su uvijek osigurana, a točno se zna da li je netko predavač ili istraživač. Znanstveni novaci nisu preopterećeni poslom koji bi ih mogao ometati u izradi doktorata. Oni osim toga jako puno inzistiraju i na praktičnom iskustvu – da studenti puno rade u laboratorijama, da sami izrađuju instrumente, dok je kod nas čini mi se, često više naglasak na teoriji, reći će Ana.

– Javila sam se na taj natječaj u Dublinu jer ta tvrtka nudi točno ono što bih ja sad voljela raditi. Htjela bih, naime, mrvicu promijeniti karijeru prema primjeni satelitskih podataka, a ovaj posao je savršena prilika, baš kao da je pisan za mene, objašnjava nam ona entuzijastično.

Iako je Ana molila da se u razgovoru fokusiramo na znanost, a ne na pitanje znanstvenih prilika u Hrvatskoj, teško je ipak ne zaključiti da ova lijepa priča o uspješnoj mladoj znanstvenici sedam godina kasnije i dalje prilično dobro opisuje hrvatski problem odljeva mozgova – Hrvatska najperspektivnijim znanstvenicima naprosto rijetko kad ima išta kvalitetno za ponuditi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dobrovoljni mirovinski fondovi uz prinose donose i porezne olakšice te državna poticajna sredstva