Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Film

Marx i Engels su u filmu nekako bliži indie rock zvijezdama koje se dive vlastitim rifovima

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 2. ožujak 2017. u 7:07 2017-03-02T07:07:42+01:00

Film naglašava da je ono što podrazumijevamo pod pojmom »marksistički« postojalo još i prije Marxa

Bivši haićanski ministar kulture i politički sineast/aktivist Raoul Peck koji trenutno živi na relaciji između New Jerseya i Pariza, gdje je direktor perstižne filmske škole La Femis, imao je na ovogodišnjem Berlinaleu čak dva filma – »Mladi Karl Marx« i »I Am Not Your Negro«.

Potonji je nominiran za Oscara u dokumentarnoj kategoriji i govori o političkom aktivizmu pisca Jamesa Baldwina kroz njegov nezavršeni tekst »Remember This House«, ali i njegova osobna sjećanja na ubojstvo njegovih prijatelja i boraca za ljudska prava – Malcolma X-a, Medgara Eversa i Martina Luthera Kinga, ali i njegova vlastita bolna iskustva u ispisivanju američke povijesti crnačkom rukom. Film govori i o Baldwinovu kompleksnom odnosu s pokretom Black Power, ali i o FBI paranojama vezanim za piščevu homoseksualnost. Iako taj ambiciozni komad priziva rigorozne estetske trajektorije Alexa Gibneya, ima u njemu nečeg krajnjeg osobnog, pri čemu se autor referira i na naprednu ulogu Sidneya Poitiera, i na bijelu propagandu Johna Waynea, i na američki način života koji utjelovljuje Doris Day.

Zato nije ni čudo da Peck završava »Mladog Karla Marxa« songom Boba Dylana (šifra: Like a Rolling Stone) uz pulsirajući footage koji prati socijalne i političke nemire iz svih mogućih epoha, s Cheom, berlinskim Zidom, Reaganom i Thatcher, Mandelom i Occupy pokretom. Zato je Peckov film o ranim Marxovim danima potrebniji nego ikad, iako ga je jedan kritičar ironično opisao kao »Marx For Dummies« (Marx za glupane). No upravo takav pogled na Marxa superstara (glumi ga autentični August Diehl), oslobođen od komplesknih filozofskih analiza, idealan je za školske matineje. Jer, Peckov film u stvari ne govori o mladom Marxu, već o njegovoj »bromansi« s mladim Friedrichom Engelsom, od kojeg se praktički ne odvaja tijekom čitavog filma, osim kad bi vodio ljubav sa svojom voljenom ženom Jenny von Westphalen, aristokratkinjom koja se udala za tog »vražjeg socijalističkog ateističkog Židova«, kako mu ona tepa u postkoitalnom zanosu. S druge strane, Engels baca oko na energičnu riđokosu Irkinju zaposlenu u očevoj tvornici.

Mozak Ulrike Meinhof

Uz feminstičku satiru »The Misandrists«, kultni kvir sineast Bruce LaBruce predstavio je u sklopu berlinskog »Foruma« i svoj sumanuti komad »Ulrikin mozak« koji se reflektira na trashy B-filmove iz šezdesetih a la »Spasili su Hitlerov mozak«. Film prati jednu liječnicu koja se ukazuje na simpoziju s kutijom u kojoj leži mozak teroristkinje Ulrike Meinhof kojeg su vlasti spasile nakon njene smrti u zatvoru Stammheim. Liječnica pokušava s njime telepatski komunicirati kako bi pokrenula novu feminističku revoluciju, tražeći idealnu ženu kojoj će on biti transplantiran. Istodobno, njen rival Detlev Schlesinger, ideolog ekstremne desnice, dolazi na isti simpozij s pepelom Michaela Kuhnena, bivšeg njemačkog neonacističkog lidera i homoseksualca koji je 1989. umro od AIDS-a. Što se događa kad se susretnu ta dva frankenšajnska monstruma ekstremne ljevice i ekstremne desnice? Pitajte LaBrucea.

Zadivljen čistoćomMarxova uma

Ima u Marxovu permanentnom blaženom osmijehu koji ne silazi s njegova lica nečeg krajnje čistog i nevinog. No dok se konflikt Marxa i Jenny svodi tek na njegovo neslaganje da zaposle sluškinju, onaj između Engelsa i njegova oca tvorničara, puno je dublji i žešći. Zato Engels napušta Manchester i seli se u Pariz, gdje upoznaje Marxa koji se u francusku metropolu preselio iz Triera. Jer, Peck svodi europsku revolucionarnu klimu na svojevrsni sukob alfa mužjaka - anarhista stare škole koje utjelovljuje Joseph Proudhon (Olivier Gourmet) i radikalnih mladoturaka koji su šarali Europom. Zato odnos na relaciji Marx-Engels-Jenny postaje nešto poput revolucionarne ljevičarske varijante Truffautova »Julesa i Jima«. Engels je zadivljen čistoćom Marxova uma. Marx je veliki fan njegove inovativne studije o engleskoj radničkoj klasi, čiji je položaj istraživao promatrajući njihovu eksploataciju u očevoj tvornici. No, Marx biva prognan iz Francuske i odlazi najprije u Belgiju, a potom u London, gdje se s Engelsom pridružuje Savezu pravednih, koji kasnije biva preimenovan u Savez komunista, kad im ubrzo biva povjerena izrada Manifesta komunističke partije.

To je dakle film koji pokazuje ljude u sukobu oko različitih teorija i pristupa. No film manje pripada Pecku, a više njegovu francuskom scenaristu Pascalu Bonitzeru, bivšem kritičaru etabliranog časopisa Cahiers du Cinema, koji je često surađivao s Jacquesom Rivetteom i Anne Fontaine, s potonjom i kao koscenarist njena najnovijeg filma »Nevine« koji smo ovih dana mogli vidjeti u riječkom Art-kinu. Postoji u filmu krajnje tenzična sekvenca u kojoj Marx i Engels susreću imućnog tvorničara, prijatelja Engelsova plutokratskog oca. Marx mu prigovara da bezočno eksploatira dječji rad i kaže mu da tržišna snaga koja se temelji na takvoj eksploataciji nije zakon prirode. No on mu hladnokrvno odgovara da mu ta fraza zvuči jako »židovski«.

Jeftine cigaretei fina čaša vina

I dok je Marx u filmu portretiran kao intelektualac koji puši jeftine cigare u uživa u finoj čaši vina, Engels (Stefan Konarske) bližu je dendiju Wertherova kalibra. 'Dosta mi je borbe s pribadačama. Treba mi malj', kaže Marx u jednoj od ključnih scena autorova komada. No to je u isti mah i film koji pokazuje da revolucija pripada mladeži u cilindrima. Bonitzer doduše ne objašnjava detaljnije zašto je njihov manifest izludio Hegela. Peck tek koristi njihova iskustva kako bi nam pokazao da je novac kredo svih odnosa i da se radom ne može kupiti sloboda. No on isto tako inzistira na tome da je »Kapital« ostao nedovršen jer su buržuji nastavili gušiti Marxove ideje. Ali film isto tako naglašava da je ono što podrazumijevamo pod pojmom »marksistički« postojalo još i prije Marxa, kao što Marx nije izmislio percepciju klasnog sistema, bunt protiv kapitalističkih predatora i svijet u kojem će radnici biti braća.

Što on dakle radi u Peckovu filmu? On se upušta s Proudhonom u prijateljske debate oko »novih strojeva iz pakla«. Govori kako ne želi biti »piskaralo koje potiče svjetsku revoluciju«. »Ti si najveći materijalistički filozof našeg doba«, tepa mu Engels. »Čisti genij«. No film odbija kompleksnije objasiti što je Engles time mislio. Iako su Marx i Engels u filmu nekako bliži indie rock zvijezdama koje se dive vlastitim rifovima. Jer, u razgovoru za berlinski »Taz«, Peck je rekao da je prvi put čitao Marxa kao 19-godišnji mladac tijekom berlinskih filmskih studija. Takav je njegov filmski tretman Marxa, iako između njega i Baldwina iz doksa »I Am Not Yor Negro« ima nečeg zajedničkog. Obojica su smatrali da se ljudski život mora paralelno razvijati na individualnom i kolektivnom planu. Obojica su se bavili stvarnošću, promatrajući apsurde i nepravde te iste stvarnosti, ali i gnjev koji ona izaziva. Zato je možda najljepšu i naiskreniju gestu koja priziva taj gnjev učinio umjetnički direktor Berlinalea Dieter Kosslick, kad je na svečanoj dodjeli nagrada dignuo u zrak stisnutu šaku protiv uhićenja turskog dopisnika dnevnika Die Welt Deniza Yucela, čija se fotografija snimljena na Bosporu pojavila na videozidu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.