Okolnosti prije početka akcije

Martić do kraja nije vjerovao da je “Oluja” moguća: ‘Da oni mogu nešto napraviti, već bi napravili…’

Tihomir Ponoš

I u redovima hrvatske vlasti bilo je velike neizvjesnosti oko uspjeha Oluje. Jedan od visokih dužnosnika rekao je predsjedniku Tuđmanu »ako ne uspijemo osloboditi Knin, ne preostaje nam drugo nego metak u čelo«, izjavio nam je Pašalić



Nešto više od 15 sati prije početka Oluje predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić bio je uvjeren da Hrvatska vojska ništa ne može napraviti te da je situacija za njega i RSK dobra.


Točno u 14 sati i 42 minute 3. kolovoza 1995. godine započeo je telefonski razgovor između njega i šefa pregovaračkog izaslanstva pobunjenih Srba Ilije Prijića, inače ministra unutarnjih poslova RSK, a transkript toga razgovora objavio je Dušan Viro u knjizi »Slobodan Milošević – anatomija zločina«. Iz tog razgovora kojega su prisluškivale hrvatske obavještajne službe zaključuje se da Martić nije bio svjestan da su pregovori u Ženevi posljednja prilika za mirnu reintegraciju RSK u Hrvatsku, a u slučaju propasti pregovora slijedi hrvatska vojna akcija.


Prijić je, čini se, bio mnogo svjesniji što se zbiva i što slijedi. Na početku razgovora rekao je Martiću »imamo pred sobom jedan teški problem o ishodu ove situacije. On nije povoljan za nas, ja ću vam da ga izložim, pa vi…«.




Martić je odbio sve prijedloge o gospodarskoj integraciji i početku političke integracije iznesene u Ženevi i poručio Prijiću »nemoj da tu trtariš, stojimo dobro. Mi smo sada u boljoj poziciji, sada su oni u situaciji…«. Malo kasnije rekao je »oni da mogu nešto napraviti, oni bi napravili«, a ubrzo potom »situacija je dobra, nema nikakvi problema«.


Propali pregovori


Malo nakon toga pregovori u Ženevi su propali. Šef hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić, u to doba savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za unutarnju politiku, o tome je telefonski iz Ženeve izvijestio Tuđmana.


 


Kako nam je u pisanoj izjavi kazao Pašalić, nakon toga je donijeta odluka o pokretanju Oluje, oko 18 sati na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Ta je  sjednica bila sazvana za 18 sati, ali je, kako piše Hrvoje Šarinić, tadašnji predstojnik Ureda predsjednika u knjizi »Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993. – 95. (98.)« kasnije započela zbog Tuđmanovog sastanka s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom. Jedina točka dnevnog reda bilo je »razmatranje odluke o oslobađanju okupiranih teritorija«.


»Donio sam odluku o oslobađanju bivših sektora Sjever i Jug. Pritisnuti smo gotovo od svih čimbenika međunarodne zajednica da odustanemo od akcije. Jedino je Weisel (Horst, veleposlanik Njemačke, op.) izrazio stanovito razumijevanje za akciju. Pašalić se upravo javio iz Ženeve i rekao da Srbi nisu prihvatili hrvatske prijedloge. Prihvatili su Stoltenbergove (Thorvald, supredsjediatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, op. a.) o početku pregovora i prekidu vatre, no naši su stavovi jasni. Naše su prosudbe da će akcija trajati između četiri i osam dana. Istočni sektor ostavili bismo za pregovore«, navodi Tuđmanove riječi u svojoj knjizi Šarinić.


Odluci o pokretanju vojne akcije uslijedile su dugotrajne diplomatske, vojne i ekonomske pripreme, te pregovarački neuspjesi s predstavnicima pobunjenih Srba, odnosno RSK. Odluci je prethodilo i naglo pogoršanje stanja u BiH. Nakon osvajanja Srebrenice i tamo počinjenog genocida, Vojska Republike Srpske okrenula se prema Bihaću, a pad tog dijela Bosne i Hercegovine, osim što bi vjerojatno uslijedio masakr veći nego i u Srebrenici, bi prema Hrvatskoj pogurao novi golemi val prognanika.


Uzaludni gospodarski sporazum


U prosincu 1994. između Republike Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba dogovoren je gospodarski  sporazum. Potpisali su ga Šarinić i Borislav Mikelić, tada predsjednik vlade RSK. Taj je sporazum trebao biti okvir za otvaranje prometnica, posebno željezničke pruge Zagreb-Split i autoceste Zagreb-Lipovac, otvaranje naftovoda, obnovu i puštanje u pogon većeg broja vodovoda u Dalmaciji, Lici, Baniji, zapadnoj Slavoniji, obnovu visokonaponskih dalekovoda. Prvi korak u realizaciji tog sporazuma bilo je puštanje u promet autoceste kroz zapadnu Slavoniju


21. prosinca 1994. godine. No, provedba tog sporazuma brzo je zapala u slijepu ulicu.


– Od tog sporazuma ništa nije realizirano. Nekoliko puta dogovarano je otvaranje autoceste. To bi se dogovorilo, autocesta otvorila, a onda bi uslijedili incidenti. Jedan od incidenata bio je povod za Bljesak, kazala nam je Vesna Škare Ožbolt u to vrijeme zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i savjetnica predsjednika Tuđmana za politička pitanja. Tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić prisjetio se da »oni nisu proveli gospodarski sporazum, čak ni to, a o političkom nisu htjeli razgovarati«. Ubrzo nakon gospodarskog sporazuma uslijedio je plan Kontaktne skupine Z4. Na tom su planu radili veleposlanici SAD, Rusije, EU i UN-a, a predstavljen je u siječnju 1995. godine. Predviđao je reintegraciju okupiranih područja u Hrvatsku, ali i davanje vrlo široke autonomije tim područjima kojima bi praktično postala država u državi.


Šokantni Z4


– Z4 je bio velik šok za nas. Uveo je konfuziju, predviđao atipičnu autonomiju koja nigdje nije provedena. U siječnju 1995. taj je plan Galbraith donio Šariniću i meni, vidjeli smo Z4 prije predsjednika, upozorili ga na njega. Bio je strašno ljut. Galbraith ga je donio predsjedniku koji ga nije htio ni pogledati nego ga je dao na ustavnopravnu analizu Smiljku Sokolu, kazala nam je Škare Ožbolt. Sokol je zaključio da je plan neprihvatljiv s ustavnog stajališta, analizirao ga je i saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav i došao do istog zaključka. Tuđman je mišljenje o Z4 tražio i od Granića.


– Rekao sam da pregovarati moramo, a prihvatiti samo ako nam odgovara, a bilo je jasno da nam ne odgovara, kazao nam je Granić. Hrvatskim vlastima su situaciju s predloženim planom znatno olakšali pobunjeni Srbi. Martić je sporazum odbio i primiti u ruke.


– Njihovo »ne« je prethodilo našem »ne« i to je bila apsolutno velika sreća. Njihovo »ne« je bilo toliko tvrdo da nam je to bitno olakšalo situaciju. Mi smo imali određenu kontrolu njihovih komunikacija i znali smo otprilike kako razmišljaju. Rekli su »ne« jer uopće nisu htjeli povratak u Hrvatsku, na bilo kojoj osnovi, rekla je Škare Ožbolt. Plana Z4 u razgovor za naš list prisjetio se i tadašnji predsjednik Vlade Nikica Valentić.


– Z4 je bio pokušaj teritorijalne i političke autonomije, država u državi. Naš stav je bio jasan i  rekli smo ga Amerikancima: ukoliko Srbi ne prihvate takav plan, mi idemo. Međutim, bili su toliko politički nepametni da su odbili Z4 što je omogućilo da u najkraćem mogućem roku oslobodimo ta područja, navodi Valentić.


Z4 ostao je donekle aktualan sve do Oluje. Svjedoči o tome i spomenuti razgovor između Prijića i Martića u kojem Martić početkom kolovoza 1995. instruira svog pregovarača da ni u kojem slučaju ne prihvati Z4.


Otkaz UNPROFOR-u


Otprilike istodobno, sredinom siječnja 1995. godine, Tuđman je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija zatrražio okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj.


– Mandat UNPROFOR-u otkazan je s 31.ožujkom 1995. jer nije ispunio zadaće predviđene Vanceovim planom – demilitarizacija, povlačenje i povratak prognanika. Ništa se nije dogodilo, čak ni demilitarizacija. Hrvatska je putem svojih predstavnika opravdano prigovorila UN-u, a u UN-u nisu željeli da se misija povuče jer su strahovali od obnove sukoba i UNPROFOR je zamijenjen misijom UNCRO koji je trebao djelovati konkretnije, operativnije i imao je zadan rok do kojega može trajati, rekla je Škare Ožbolt. Boutros-Ghali je strahovao da bi povlačenje UNPROFOR-a izavalo obnovu sukoba i na to je ukazao podnoseći izvještaj Vijeću sigurnosti. Priznao je i da UNPROFOR nije u cjelini izvršio svoje zadatke u Hrvatskoj.


Američki diplomat i glavni pregovarač, pomoćnik državnoj tajnika SAD-a za Europu Richard Holbrooke u svojim sjećanjima »Završiti rat« prisjeća se da je Tuđman u ožujku 1995. inzistirao na tome da pobunjeni Srbi predaju kontrolu nad Krajinom te da je prisutnost međunarodnih snaga omogućila nastavak etničkog čišćenja tog područja.


»Ako Krajina ubrzo ne bude vraćena mirnim putem, upozorio je Tuđman, on će uskoro započeti napad, bez obzira na rizik«, piše Holbrooke.


Američka vojska i obavještajna služba u to su doba procjenjivali da bi u tom slučaju Hrvatska doživjela poraz i to su ministar obrane William Perry i zapovjednik združenog stožera general John Shalikashvili rekli hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku na sastanku u Münchenu u veljači 1995. U ožujku 1995. Holbrooke se u Zagrebu sastao s Tuđmanom i tražio od njega da odustane od napada. Tuđman je rekao da će postupiti tako, pa i da će to javno objaviti, ali je tražio da se 12. ožujka u Kopenhagenu na međunarodnoj konferenciji sastane s američkim potpredsjednikom Alom Goreom. Konferencija je održana u pomalo kaotičnoj atmosferi, Gore se u jednom trenutku skoro sudario s Fidelom Castrom, a nakon sastanka on i Tuđman objavili su da Hrvatska prihvaća daljnji boravak UN-a u Hrvatskoj, ali uz drugačiji, za hrvatsku stranu povoljniji i određeniji mandat. Taj novi mandat određen je Rezolucijom 981 Vijeća sigurnosti UN-a kojom je stvoren UNCRO.


Ubrzo nakon što je započeo mandat UNCRO zbog novih incidenata na autocesti Tuđman je odlučio vojnom akcijom reintegrirati okupirano područje zapadne Slavonije. Početkom svibnja 1995. to je učinjenom operacijom Bljesak. Škare Ožbolt navodi da su za Bljesak »znali neki ljudi u Washingtonu, ali nije znao Galbraith«.


Zadnja šansa mirnoj reintegraciji


– Bio je u Opatiji, nije znao za akciju, a kad je počela zvao me ljutit. Pitao je što se zbiva, rekla sam mu »dođi u Zagreb pa ćeš vidjeti«, rekla je Škare Ožbolt. Nakon Bljeska nastavljene su pripreme za reintegraciju okupiranih područja, odnosno nekadašnjih UNPA područja Sjever i Jug.


– U lipnju 1995. smo na vojnoj, obavještajnoj i diplomatskoj razini kazali Amerikancima da ćemo ići u operaciju, ako pobunjeni Srbi  ne prihvate mirnu reintegraciju. Dat ćemo im još jednu šansu da prihvate mirnu reintegraciju, rekao je Granić. Događaj koji je mnogo toga promijenio bio je napad Vojske Republike Srpske na Srebrenicu, zaštićenu zonu UN-a u Bosni i Hercegovini. Napad je započeo 6. srpnja. Granić je 10. srpnja vodio diplomatski zbor na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. Među diplomatima je bio i posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashi.


– Oko pet sati poslijepodne sjedio sam na terasi Hotela Argentina s Akashijem i suprugom. Akashija su zvali iz njegovog stožera iz Zagreba, obavještavaju ga da je situacija u Srebrenici teška. Odmah je nazvao Miloševića koji mu je rekao da je to napad samo iz jednog pravca, da je takvih napada bilo mnogo i da se neće ništa dogoditi. Rekao sam Akashiju da mu je pametnije da ode u Zagreb jer da nemam povjerenja u to što kaže Milošević, prisjeća se Granić i dodao »on se vratio, dogodilo se što se dogodilo, mi tada nismo znali razmjere«.


Ubrzo nakon toga u Hrvatsku je doputovao tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel. S Tuđmanom se sastao na Brijunima 16. i 17. srpnja.


– Plačući je molio predsjednika da pomogne Bošnjacima jer im nitko ne želi pomoći. Tuđman je obećao da će pomoći, kazao je Granić. Hrvatski ministar vanjskih poslova vratio se 18. srpnja u Zagreb i pijući svoj jutarnji čaj razmišljao kako da ispuni obećanje dano Demirelu. Palo mu je na pamet da bi bilo dobro organizirati sastanak Tuđmana i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića kojim bi se pokazala solidarnost, ali »i da se vojno koordiniramo«.


Splitska deklaracija


– Provjerim kod Šuška, pitam jesmo li vojno spremni, kaže »jesmo«. Nazovem na svoju ruku Izetbegovića, kažem mu da bi ga predsjednik Tuđman radio vidio. Jesi spreman doći u Hrvatsku? Jesam. Je li Split u redu? Je. Nazovem predsjednika Tuđmana i kažem da je Alija spreman doći u Hrvatsku i sastati se s njim. Odmah je prihvatio. Dogovorim sastanak za 22. srpnja i obavijestim o tome i Demirela, živopisno se prisjećao Granić diplomatskih akcija koje su rezultirale Splitskom deklaracijom dvojice predsjednika. Sljedećeg dana Granić je zaključio da ne smije sve ostati samo na sastanku, da »nešto mora ostati«. Pozvao je Hidu Bišćevića i izdiktirao mu nacrt deklaracije. Za njen je sadržaj najvažnije bilo da jasno omogući legitimno prisustvo Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini i pomoć Bosni i Hercegovini. Granić je obavijestio Tuđmana da će pripremiti dokument za sastanak. Na sastanku je prijedlog deklaracije dao dvojici predsjednika.


– Tuđman pogleda dokument, samo nešto minimalno tehnički korigira. Alija sve prihvati. Mi u roku od deset minuta to prepravimo i oni potpišu i tada nastavimo razgovor o detaljima, navodi Granić. Ubrzo nakon toga HV i HVO započeli su akciju Ljeto ’95 koja je potrajala od 25. do 30. srpnja. HV i HVO ušli su u Glamoč i Bosansko Grahovo, a područje RSK i Knina doveli su time u poluokruženje i strateški vrlo tešku poziciju.


Uvertira u Oluju


– Zajedničko vojno djelovanje i akciju »Ljeto ’95« omogućila je Splitska deklaracija. Niz mini akcija – Zima ’94, Skok 1, Skok 2 – bile su uvertira u Oluju. Hrvatska vojska spuštala se s Dinare, zauzimala strateške točke za Oluju. Neke od tih operacija trajale su samo nekoliko sati, prisjeća se Škare Ožbolt.


Važnost Srebrenice za odluke iz druge polovice srpnja i početka kolovoza naveo je i Pašalić.


– Nakon genocida u Srebrenici i neposredne iste opasnosti za Bihać, predsjednik je pokrenuo diplomatsku i vojnu inicijativu. S Alijom Izetbegovićem je u Splitu potpisao sporazum o vojnoj pomoći Bosni i Hercegovini, navodi Pašalić i dodaje da su akcije Ljeto ’95, Skok 1 i Skok 2 dovele »hrvatske snage u stratešku prednost koja se nije smjela propustiti«.


– Predsjednik je kao iskusan državnik i vojnik to vrlo jasno znao, te je usred godišnjih odmora donio odluke o okončanju okupacije Hrvatske. Dao je jasno do znanja međunarodnim predstavnicima da utječu na Srbe da prihvate mirno rješenje. Njih je sve to iznenadilo, no kako su oni »kumovali« Srebrenici, moj je dojam bio da se nisu snalazili u tim okolnostima. Sve se prebrzo događalo, a mentalno su svi bili na godišnjem odmoru i nisu mogli brzo odlučivati, prisjeća se Pašalić.


Nakon toga preostao je završni čin prije Oluje – posljednji pokušaj pronalaženja mirnog rješenja, odnosno pregovori u Ženevi od 1. do 3. kolovoza 1995. Tuđman je odlučio da će hrvatsko izaslanstvo u Ženevi voditi Ivić Pašalić, a uz njega su bili još Vesna Škare Ožbolt, general Petar Stipetić i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško Morić.


– Mogu reći da mi je odlazak na pregovore u Ženevu bila najteža zadaća koju mi je predsjednik ikada dao. Kada mi je na Brijunima rekao da ću voditi našu delegaciju na pregovore u Ženevu, zamolio sam ga do to učini netko drugi. Ja sam vrlo rijetko sudjelovao u takvim pregovorima. Predsjednik je rekao da je donio odluku i da se spremam za Ženevu, navodi Pašalić.


Da ili ne


Tuđman je pregovaračkom timu dao instrukciju da ishode jasan odgovor od srpskih pregovarača -»da« ili »ne«, odnosno da prihvate potpunu i bezuvjetnu mirnu reintegraciju okupiranih područja u ustavnopravni poredak uz jamčenje svih građanih i manjinskih prava. Ulogu glavnog međunarodnog posrednika u tim pregovorima imao je Thorvald Stoltenberg.


– Kad smo došli na razgovore nisu nas posjeli zajedno za stol. Mi se sa srpskom delegacijom nismo vidjeli. Rekla sam našima da ako se tako nastavi nećemo dobiti odgovor, rekla nam je Škare Ožbolt. Njen dojam dijeli i Pašalić. Međunarodni su posrednici »malo razgovarali s nama odvojeno, pa onda odvojeno sa Srbima. Prenosili su što koja delegacija misli i tako unedogled.


Međunarodni predstavnici su nastojali razvodniti i otezati razgovore. Stoltenberg nam je predlagao da odemo u Zagreb na dodatne konzultacije s Tuđmanom. Taj sam prijedlog odbio i rekao da imam puni mandat predsjednika za pregovaranje i odlučivanje.«. Međunarodni predstavnici bili su svjesni toga da je riječ o zadnjoj šansi za mirno rješenje. I Škare Ožbolt i Pašalić navode da su međunarodni predstavnici imali izvješća tajnih službi, znali su što se zbiva, ali nisu znali kada će se dogoditi. Hrvatsko je izaslanstvo odlučilo inzistirati kod međunarodnih posrednika da se dvije delegacije konačno dovedu za isti stol. Škare Ožbolt otišla je do Stoltenberga s tim zahtjevom, a isti je zahtjev iznosio i Pašalić.


– Stoltenberg mi je rekao »znam što spremate, zašto inzistiraš da sjednete za stol. Tome se ne mogu protiviti, ali Vesna ti znaš što to znači?«, prisjeća se Škare Ožbolt. U poslijepodnevnim satima 3. kolovoza dvije su delegacije konačno sučeljenje.


Razgovor je za nas završen


– Konačno smo se izborili da sa srpskim predstavnicima direktno pregovaramo. Iznio sam im naš zahtjev vrlo jasno i otvoreno. To je kod njih izavalo pravi šok. Rekao sam da se moraju danas, vrlo jasno, odrediti o prijedlogu, navodi Pašalić. Škare Ožbolt se prisjeća – »rekli su »ne«, a mi »u redu, za nas je razgovor završen««. Ona se prisjeća i da su srpski predstavnici shvaćali što se sprema i što znači njihov odgovor.


– Nisu oni bili uplašeni, ali bili su »stisnuti«. Nisu bili bahati, bili su mirni, spominje Škare Ožbolt. Nakon odgovora srpskog izaslanstva Pašalić je dao kratku izjavu za medije, telefonski obavijestio o ishodu razgovora predsjednika Tuđmana nakon čega se izaslanstvo vratilo u Zagreb.


Škare Ožbolt i Pašalić drugačije gledaju na to je li i koliko bilo zabrinutosti u hrvatskim redovima uoči početka Oluje i što u slučaju da zbivanja ne budu u skladu s planom. Škare Ožbolt prisjeća se da u Uredu predsjednika nije bilo zabrinutosti.


– Manjim akcijama zauzete su strateške točke, a praćenjem i nadzorom njihovih komunikacija shvatilo se da su dezorijentirani. U okviru gospodarskog sporazuma obvezali smo se da ćemo puštati kamione s humanitarnom pomoći koja se slana iz Beograda u Krajinu. Svaki dan sam na stol iz MUP-a dobivala izvještaj koliko komada banana, ne koliko kila, koliko voća, hrane, higijenskih potrepština, litara nafte se dostavlja Krajini. Iz toga se vidjelo u koliko su lošem stanju, kazala je Škare Ožbolt. Pašalićeva je izjava mnogo dramatičnija.


– I u redovima hrvatske vlasti bilo je velike neizvjesnosti oko uspjeha Oluje. Jedan od visokih dužnosnika rekao je predsjedniku Tuđmanu »ako ne uspijemo osloboditi Knin, ne preostaje nam drugo nego metak u čelo«, izjavio nam je Pašalić.


Za njega je Oluja, uz ostalo, »kruna uspjeha ratnog ministra obrane Gojka Šuška«, a »ako postoje nepravde u hrvatskoj politici, onda je jedna od najvećih nepravdi ona vezana uz Gojka Šuška. Nadam se da dolazi vrijeme kada će se njegove zasluge za stvaranje i oslobađanje Hrvatske javno i nedvojbeno javno izreći i odati mu priznanje«.


Prezreni Bildt


Tokom noći na 4. kolovoza 1995. obaviješteni su strani diplomati o tome da Hrvatska vojska rano ujutro kreće u ofenzivnu operaciju. Oluja je izazvala veliku međunarodnu pozornost, a pamte se dvije burne diplomatske reakcije.



Carl Bildt supredsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji dao je vrlo oštru izjavu u kojoj je Tuđmana usporedio s Martićem. U svojim sjećanjima »Zadatak mir« navodi da je izjavio da se »hrvatska ofenziva na srpska područja u Hrvatskoj mora osuditi najoštrijim mogućim riječima. Do nje dolazi nepotrebno, nakon početka pregovora i uz jasne znakove da su Srbi voljni napraviti znatne ustupke, kako u ekonomskim tako i u političkim pitanjima«. Bildta je posebno zabrinulo granatiranje Knina.


– Posebno je ozbiljno granatiranje civilnog stanovništva o čemu stižu izvještaji. Treba znati da je »predsjednik Krajine« Martić optužen za ratne zločine nakon što su Srbi raketirali Zagreb u svibnju. Teško je uočiti neku razliku između tog raketiranja i granatiranja Knina, za koje se predsjednika Tuđmana mora smatrati odgovornim, citira Bildt svoju izjavu. Zbog te je izjave Bildt postao persona non grata u Hrvaskoj, a u jednom slučaju Tuđman nije htio dopustiti slijetanje njegovog aviona u Hrvatsku i popustio je tek nakon što je za Bildta izravno intervenirao njemački kancelar Helmut Kohl. Drugi potez diplomata bilo je protestno priključenje srpskoj izbjegličkoj koloni američkog veleposlanika Petera Galbraitha u znak solidarnosti s tim ljudima.


– Taj je Galbraithov potez jako, užasno naljutio predsjednika. Sjećam se, gledao je to na televiziji, i užasno ga je pogodilo, prisjeća se Škare Ožbolt.


Nezaustavljiva operacija


Granić se s Bildtom, ali i drugim međunarodnim predstavnicima poput Javiera Solane tada glavnog tajnika NATO-a, sastao već u nedjelju 6. kolovoza u Ženevi.


– Pitaju me da li možemo zaustaviti operaciju. Kažem: ne možemo, i to je konačno. Trajat će još najviše 48 sati. Pitali su me hoću li se konzultirati s predsjednikom Tuđmanom. Zbog toga je napravljena kratka pauza, predsjednik mi je u telefonskom razgovoru potvrdio sve što sam rekao međunarodnim predstavnicima. Kad je završio sastanak vidio sam da su Solana i Hans van den Broek na našoj strani, Bildt baš i ne, kazao je Granić.


U svojim sjećanjima Bildt navodi da se Granićevo izlaganje »uglavnom sastojalo od karata koje su pokazivale vojne uspjehe koje su tada imali. Pokušavao je reći da će uskoro sve završiti, da ćemo se na taj način vratiti na normalnu situaciju i da se EU ne treba previše uzrujavati oko toga. Obećao je, naravno, da će se poštovati sva ljudska i građanska prava«.


Nakon sastanka održana je konferencija za novinre na kojoj je Bildt ustvrdio da je Hrvatska izabrala put rata, a ne mira i da očekuje da će »Haški tribunal prije ili kasnije ispitati tko je bio odgovoran za granatiranje Knina na isti način na koji je ispitao tko je bio odgovoran za ispaljivanje projektila na Zagreb«. Bildt u svojim sjećanjima na taj dan u Ženevi spominje i da je problem Zagreba bio i to što mu je »veoma stalo do odnosa s EU. Njihov vrlo važan cilj bio je da se sprječi zamrzavanje tih odnosa u talasanjima nakon Oluje«. Pašalić navodi da su europski faktori Hrvatskoj zamjerili pokretanje Oluje, »pa su nas odmah kaznili suspenzijom Phare programa.


 Rekli su: imate Oluju, ali nemate Phare. To je bio razlog zašto su odmah zakočeni svi odnosi i nastojali su nas međunarodno izolirati. Očito je bilo da su oni htjeli dugo držati Hrvatsku u stanju ni rata ni mira, odnosno dovesti do stvaranja srpske države u državi Hrvatskoj. Ta operacija je razlog za sve kasnije obračuna s predsjednikom Tuđmanom, za haške konstrukcije o udruženom zločinačkom pothvatu«.


Eksplozija rušilačkih emocija


No, osim same Oluje, međunarodna je zajednica Hrvatskoj zamjerila i masovno paljenje kuća na oslobođenom teritoriju i likvidaciju više stotina civila srpske nacionalnosti, među njima i staraca, nakon operacije Oluja. Škare Ožbolt se prisjeća da su ih ti događaji »na neki način malo iznenadili, iskreno ću reći«. Prije Oluje postavljeni su kriteriji za provedbu kao i za Bljesak.


– Isti princip je primijenjen nakon Oluje, ali to je daleko veće područje, nije se moglo sve kontrolirati, došlo je do eksplozije emocija. Policije nije bilo dovoljno i dogodilo se što se dogodilo. Tuđman je vrlo loše i negativno reagirao na sve te situacije. Nema čistog rata, bez obzira na čistoću cilja, svaki rat je prljav, kazala je Škare Ožbolt i dodala da su je i nakon što je postala ministrica pravosuđa u Sanaderovoj vladi  dočekale neriješene istrage o zločinima počinjenima nakon Oluje. Dodali bismo da toga ima i danas. Valentić je također kazao da je Bljesak bio manja akcija, manji prostor pri čemu nikoga ne brani od krivnje. Osobno ga je najviše pogodilo saznanje o zločinu počinjenom u Gruborima, ubojstvo starih ljudi. 


– Tada sam zatvorio sjednicu Vlade i prilično sam galamio na ministre. Rekao da je sramota ako je to točno. Takvih nekoliko mojih istupa, kao i to što sam obilazio teren i tražio da se pomogne ljudima i nakon Bljeska i nakon Oluje je mene, ali i druge iz Vlade,  spasilo Haaga, kazao nam je Valentić.


Pašalić navodi da su se »nesretni i žalosni događaji oko paljenja kuća i ubojstava civila« najviše događali nakon završetka vojnih operacija.


– Podignute su brojne kaznene prijave, veći dio neposrednih počinitelja je otkriven i sankcioniran. Iako se ništa od toga ne može i ne smije opravdati, treba reći da je u kratkom roku oslobođen ogroman teritorij, te da je bilo vrlo teško, gotovo nemoguće uspostaviti stanje reda i mira bez incidenata, navodi Pašalić. Granić je vijesti o zločinima nakon Oluje dobio od njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela. O tome što je čuo obavijestio je Tuđmana i rekao da je to »povijesno najgore što nam se može dogoditi«. Tuđman mu je odgovorio da to nije državna politika, ali da nije lako kontrolirati 200 tisuća ljudi u pokretu. Granić navodi i da je EU nakon toga blokirala pregovore s Hrvatskom.