MAJA SEVER 'Nevjerojatno je da u 2018. godini nemamo sustav koji štiti slobodno novinarstvo' / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 23° 26° 2
16. kolovoza 2018.
Novinarka godine

Intervju MAJA SEVER 'Nevjerojatno je da u 2018. godini nemamo sustav koji štiti slobodno novinarstvo'

Foto Nenad Reberšak
Foto Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 14. svibanj 2018. u 9:25 2018-05-14T09:25:01+02:00

 Ne snalazimo se u novim vremenima. Nedavno smo u kući kupili novi televizor i dok sam debatirala o tome da je prevelik, došla je moja starija kći i pitala oko čega mi uopće raspravljamo: »Čemu služi TV, tko to uopće gleda?«. Nažalost, odrastaju neki novi ljudi koji neće sjesti u 18.30, 19 ili 19.15 i gledati dnevnik

Zanimljiv je taj HRT. Primjerice, Maji Sever, novinarki koja je nedavno za svoj rad, prvenstveno na uređivanju i vođenju emisije »Hrvatska uživo« dobila novinarsku nagradu, istu tu emisiju su ukinuli i koriste je (tek) kao suradnicu u emisiji »Nedjeljom u dva«.

Sever, međutim, ne spada u kategoriju onih kojima je kukanje nad vlastitom sudbinom i nezgodnim okolnostima omiljena zabava. »A što bi trebali? Sjediti komotno kući, jesti i čekati da umremo«, kazat će nakon što smo završili sa službenim dijelom razgovora. Ta energija i nepomirljivost u odnosu na nepravde učinili su je, uostalom, prepoznatljivim televizijskim licem i logičnim izborom za novinarske nagrade.

U uvodniku Novog lista novog lista dan nakon što ste dobili nagradu, naš komentator Branko Mijić se retorički zapitao jeste li bar dobili cvijeće od nadređenih?

– Nisam.

Čestitku barem?

– Ne. Od kolega, međutim, jesam. Ja sam bila 14 godina u redakciji »Hrvatske uživo«, koja je zapravo i dobila tu nagradu i od tih mojih ljudi sam čestike i očekivala. Ali, kad sam došla u firmu nakon dodjele, kolege iz Informativnog programa su me pozvale k sebi na treći kat. I onak... dočekali su me s cvijećem i čokoladicama. Baš dirljivo. I tad sam rekla. »Ma ljudi, mi možemo sve«. Prije neki dan, naprimjer, kad sam išla kući me susrela cura koja radi u režiji, unosi podatke na tipkovnici i kaže mi da je gledala dodjelu nagrada HND-a s mamom i tatom i rekla im: »Evo, vidite, ona je tu nagradu dobila za sve nas. I za nas u režiji koji pošteno radimo taj posao«. To mi je, onak... Sve.

Lav koji spava 

Foto Nenad Reberšak

Ipak je malo čudno da se kuća u kojoj radite ni ne pokušava pohvaliti činjenicom da ima novinarku godine.

Ne bih glasala za Ivanu Petrović već za Natašu Ledić

Nagrada HND-a Ivani Petrović za izvještavanje iz Haaga izazvala je dosta nezadovoljstva, neki od kolega su demonstrativno vratili nagrade koje su dobili ranijih godina. Koji je vaš stav?

– Bila sam u žiriju za dodjelu nagrada HND-a prije dvije godine i svaku reportažu o kojoj smo trebali odlučiti smo dobro pogledali i dosta dugo o tome razgovarali. Iza svog stava o dodjeli te nagrade i danas stojim. No, mislim i da je svaka odluka žirija i za propitivanje i razumijem kolege koji imaju potrebu prosvjedovati zbog neslaganja s dodjelom neke nagrade. Ali, isto tako, svoju nagradu sam dobila glasovima više od 200 kolega koji su time nagradili rad cijele jedne ekipe koja je 14 godina radila nešto što je pokušavala biti javna televizija.

Koji je vaš osobni stav o odluci o nagradi Ivani Petrović? Biste li dali glas za nagradu za njeno izvještavanje iz Haaga?

– U konkurenciji je bio prilog Nataše Ledić o iseljavanju iz Slavonije koji je fenomenalan i sigurno bi dobio moj glas. O tome uopće ne bih imala dvojbi, jer se radilo o pravoj i sjajno snimljenoj reportaži o jednom od glavnih problema u 2017. godini.

– Možda me nagrade emisijom u jesenskoj shemi, ha-ha...

Prije nekoliko dana ste na Facebooku objavili fotografiju s ekipom iz »Hrvatske uživo«. Događa li se nešto?

– Samo to da mi uredno pišemo konceptualni plan. Inače, oko objave te slike... Jedan naš kolega ide u inozemstvo pa smo sjeli na kavu. Nakon što sam sliku s te kave stavila na Facebook počeli su me ljudi zvati jer su pomislili da smo dobili, ili ćemo uskoro dobiti emisiju. Čak me i moj otac zvao. Ali, ne. Ne događa se baš ništa. No, sukladno svim pravilima kuće, ja ću napisati ponudu za popodnevnu emisiju informativno-mozaičkog karaktera na Prvom programu u tom terminu.

Osjećate li se, pogotovo nakon nagrade, možda još više sklonjeni sa strane, obzirom da više niste urednica, nego tek novinarka koja surađuje u samo jednoj emisiji?

– Ma dobro, novinarka je uvijek novinarka, vi to najbolje znate. Meni je kod Ace dobro, ja to volim raditi. Imam prostora napraviti prilog od šest-sedam minuta koji stvarno mogu raditi novinarski, bez ikakvih ograničenja, cenzure. I to je dobro. Da bih mogla i htjela više – bih. Ne treba to biti urednički posao, nitko nije rođen na uredničkom mjestu, ali mislim da imam dovoljno iskustva i znanja da bih mogla i morala više. Za plaću koju primam bih morala raditi više i to sam već rekla, a reći ću i opet, na mjestima gdje sam to trebala reći.

Kako ukratko ocjenjujete stanje novinarskih sloboda u svojoj kući?

– Mogu reći kakve bi stvari trebale biti – mi bismo, kao javna televizija, trebali biti vodeći informativni medij u zemlji. Mi smo zaista puno zaštićeniji od novinara u privatnim medijima, imamo puno više prostora za izboriti slobodu. Da ne govorim o tome da je HRT stara kuća sa svom logistikom. Mi smo fakat lav koji spava i morali bismo mnogo više. Ima tu ljudi, ima snage. Od cure u režiji o kojoj sam pričala, do mojih kolega koje bi trebalo motivirati da rade svoj posao. Ja stvarno vjerujem da možemo biti prvi i zato sam još uvijek tu.

Jeste li ipak, otkad vam je emisija ukinuta, razmatrali odlazak negdje drugdje?

– Ma jesam. Mislila sam kako sve skupa više nema smisla, da idem bilo gdje, ili nigdje... I onda me uvijek ostavi neki inat. Ili kolega koji mi je rekao kad sam se požalila da ne mogu više: »A di ćeš? Kome ćeš ostaviti Televiziju?«. Ljudi plaćaju 80 kuna mjesečno, javna televizija je javni interes, bez obzira što to ne shvaća ni jedna ni druga politika, ni Milanović, ni Plenković, ni »Pero Perić«. Dakle, inat i vjera u javni interes i potencijal HRT-a me još drži tu.

Potpuno pogubljeni 

S obzirom na situaciju, vjera o kojoj pričate zvuči totalno idealistički.

– A gle... Ja, hvala Bogu, imam sve. Dobro zdravlje, dobrog muža, dobru djecu, dobre roditelje... Egzistencijalno sam sigurna i ništa mi ne nedostaje u životu. Onda imam taj posao koji pokušavam raditi što bolje (a nagrada pokazuje da i kolege misle da radim dobro) i imam neki luksuz tog idealizma, vjere u to da mogu promijeniti stvari. Ne moram se grčevito boriti da preživim, da otplatim kredit, da podignem djecu – to je zaista luksuz koji imam i onda ga treba koristiti. Evo, u Mediaservisu su nedavno otkaz dobili baš ljudi koji su tražili svoja radna prava i baš ljudi koji su rekli da nije u redu da se promoviraju ministri, praktički po naputku iz Vlade.

Foto Nenad Reberšak

Pričali ste o tome i kod primanja nagrade. Nije li nevjerojatno da se za tu priču nije zakačio netko iz političke oporbe?

– Za tu priču su se trebali uhvatiti i ovi s pozicije. Jer bi i oni trebali znati da im mediji kojima će upravljati telefonskim pozivom u konačnici ne služe ničemu. A opozicija... Jučer sam kolegicu pitala da mi ukratko pojasni što se događa u SDP-u. To ja više ne stignem pohvatati. Oni su se potpuno pogubili. No, nemojmo uopće očekivati da nam pomaže opozicija ili pozicija – budimo mi oni koji ćemo razotkrivati koliko su nesposobni.

To stoji iz novinarskog kuta. Ali, iz kuta građana – ne bi li neka politička opcija trebala inzistirati na slobodnom novinarstvu? O tome se radi.

– Da. Apsolutno.

Živi zid je na svom kongresu predstavio ideju po kojoj bi se ukinula pretplata, a HRT financirao iz državnog proračuna.

– HRT se ne bi trebao financirati iz državnog proračuna, nego bi s ovim načinom financiranja trebao biti sluga građanima. Inače bi bili direktno ovisni o proračunu koji bi donosila Vlada SDP-a, HDZ-a ili Živog zida. Isto kao što glavnog ravnatelja HRT-a ne bi trebalo birati u Saboru, nego na neki drugi način.

Nismo svi koma 

Smatrate li da je općenito stanje medija u Hrvatskoj sve gore i gore svake godine?

– Da. Ne snalazimo se u novim vremenima. Nedavno smo u kući kupili novi televizor i dok sam ja debatirala o tome da je prevelik, da izgledamo kao da smo u kladionici, došla je moja starija kći i pitala oko čega mi uopće raspravljamo: »Čemu služi TV, tko to uopće gleda? Što me zanima gledam na Netflixu, a informacije koje mi trebaju nalazim na webu«. Nažalost, odrastaju neki novi ljudi koji neće sjesti u 18.30, 19 ili 19.15 i gledati dnevnik. Ni moj tata se više ne informira iz večernjeg dnevnika. A mi smo se pogubili, umjesto da budemo ti koji ćemo koristiti te nove alate...

To je svakako globalni problem današnjeg novinarstva, ali mislim da je problem s hrvatskim novinarstvom puno ozbiljniji od toga da se možda ne snalazimo u »vrlom novom svijetu« tehnologije.

Hajmo "delati" u skladu s propisima

U zadnje vrijeme vas se često da vidjeti na Trgu žrtava fašizma na prosvjedima protiv betonizacije tog trga. Zašto?

– Tamo živim. Tamo šetam cucka... psa. Tamo se srijedom u 18 sati sastaju susjedi i širi se društvo. Možda će biti to najbolje uređenje nekog trga ikad. Najljepši prostor ikad. Ali, smatram da u 2018. godini građani imaju pravo znati. Da se radi najmanja kuća, mora postojati projekt i mogućnost uvida u projekt. Toga ovdje nema, nitko nije vidio kako će to izgledati. Drugo, sve potrebne dozvole nitko još nije vidio. Mislim da se u svakom kvartu i svakoj školi ljudi imaju pravo boriti za poboljšanje svog života i svog okruženja. Isto tako mislim da kao građanka, kao susjeda, imam pravo sa svojim prijateljima tražiti da vidim kako će se urediti »Džamija«.

Nije li priča o uređenju tog Trga paradigmatska slika vladavine Milana Bandića u Zagrebu? Znači, ne znamo po kojem projektu se točno uređuje, kako će izgledati, ne znamo postoje li potrebne dozvole, samo možemo vjerovati na riječ gradonačelniku da će Trg biti, što bi se reklo, »ljepši i stariji«.

– Da, jer oni »delaju«. Ma naravno da je taj prostor trebalo urediti, ali hajmo »delati« u skladu s propisima, zakonima i dozvolama. Samo to.

– Točno. Problem je čim se ti moraš premišljati hoćeš li nešto napisati. Jer ako završiš na cesti, a doma te čeka beba i stambeni kredit... To je strašno. Strašno je da u 2018. godini mi ne možemo naći sustav koji će štititi ljude i omogućavati im da pišu slobodno. To mi je nevjerojatno. Pogledaj samo u što su se pretvorile neke novine. Pa kome to treba? Ajme meni, nemojte da previše filozofiram...

Samo dajte, baš to me i zanima.

– Vidjeli ste na dodjeli nagrada HND-a. Srednja.hr je po meni divan portal, koji se stvarno bavi novinarstvom. Jer, njih još nije stiglo ono što je stiglo nas četrdesetineštogodišnjake. Još uvijek mogu i još uvijek ne ovise o Todoriću, »Peri« ili »Beri«.

Ne bih se složio da je sve nas u... najboljim godinama dostiglo to o čemu govorite. Uostalom, vi ste najbolji primjer da se svoj posao može raditi pošteno, bez obzira na cijenu.

– Ha, koliko-toliko. Sad ispada da smo svi koma. Nismo. Iako se mnogi boje. Ima u vašim novinama, na Forumu, u Novostima, uostalom i na televizijama ima emisija i reportaža koje mijenjaju stvari, zakone, ruše ministre. Na portalima također. Ali, nedostaje sustav koji bi štitio slobodno novinarstvo.

Što napraviti da se natjera državu da stvori takav sustav?

– Postoje zakoni koje treba mijenjati. Od Kaznenog zakona i odredbe o sramoćenju, do Zakona o HRT-u za koji svi znaju da ga treba mijenjati. Medijska strategija, kao platforma svih promjena, uopće ne postoji. Radi li išta HDZ-ova Vlada oko medijskih zakona? I, da ne kažu – evo opet nje ljevičarke protiv HDZ-a, je li SDP u četiri svoje godine donio medijsku strategiju? Izbacio sramoćenje? Mislim da bi mi, novinari, kroz HND mogli predložiti konkretno neke stvari. Novi Zakon o HRT-u, zašto ne. I tako, korak po korak. Idemo probati nametnuti konkretne stvari.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka