ZAGREB » Oko pet posto hrvatskih državljana koristilo je u proteklih 12 mjeseci zdravstvene usluge u drugim državama Europske unije, i to mahom u hitnim slučajevima.

Dva posto pacijenata, ili njih oko 80.000, planiralo je medicinsku uslugu u nekoj od drugih europskih država temeljem Direktive o prekograničnom liječenju kojom je 2013. godine europskim građanima omogućeno liječenje u bilo kojoj od država članica o trošku zdravstvenog osiguranja.

Hrvatska se tako, prema novom izvješću Eurobarometra, našla u europskom prosjeku. Pravo na prekogranično liječenje u većoj su mjeri iskoristili pacijenti iz Luxemburga (16 posto), Italije (12 posto) i Mađarske (10 posto), dok Bugari, Britanci i Estonci gotovo uopće nisu koristili usluge inozemnih klinika.

   Iako je cilj Direktive bio osigurati europskim građanima bolju dostupnost zdravstvenih usluga i povećati mogućnost izbora liječenja, podaci govore da se broj pacijenata koji koriste tu opciju u zadnjih osam godina povećao vrlo malo, jer ih je 2007. godine bilo oko četiri posto. Svaki drugi stanovnik Europe danas je spreman otputovati u drugu EU državu na liječenje, a svaki treći neovisno o tome u kojoj bi državi primio medicinsku uslugu. Oko 16 posto ispitanika izjasnilo se da bi njihova odluka ovisila o destinaciji.

   U inozemne klinike najčešće se odlazi zbog nedostupnosti zdravstvene usluge u vlastitoj državi ili radi bolje kvalitete usluge. Za 55 posto europskih pacijenata, zadovoljstvo zdravstvenim sustavom u svojoj zemlji glavni je razlog zbog kojeg ne žele prekogranično liječenje. Svaki drugi Europljanin osjeća se sigurnijim ako se liječi kod kuće, a njih 27 posto nije sklono liječenju u inozemstvu zbog jezične barijere.

   U svakom slučaju, i neinformiranost je dijelom razlog slabog interesa europskih pacijenata za liječenje preko granice. Svaki peti pacijent smatra da nema dovoljno informacija u kvaliteti i sigurnosti medicinskih usluga, a manje od 30 posto zna da lijek na recept može podići u bilo kojoj europskoj državi. Gotovo 80 posto EU građana nema dovoljno saznanja o tome koje će im usluge osiguravatelj pokriti ako se liječe izvan granica svoje države. Među pacijentima koji su se liječili u inozemnim klinikama, njih 15 posto po povratku kući imalo je problema s naplatom troškova liječenja od svog osiguranja.