Reuters
Dolazi nam vrijeme kada treba imati hrabrosti osobe i pojave nazvati pravim imenom, ponosno iskoračiti naprijed i reći da ljudska prava, društvo u kojem će se ravnopravnima osjećati svi, baš kao što će pred zakonom biti jednaki ne smije i neće biti i ostati floskula. Baš kao što to nije ni antifašizam, kaže Ana Brakus
Glavne poruke s ovih dana održane tribine »LGBTI radnička prava i udruživanje« mogu se svesti pod zajednički nazivnik koji nam govori o tome da su seksualne manjine u Hrvatskoj posebno ugrožene na svom radnom mjestu. LGBTI aktivisti strahuju da se s dolaskom nove vlasti u Hrvatskoj to neće mijenjati. Štoviše, očekuju da će radnička, ali i građanska prava seksualnih manjina biti dodatno ugrožena.
Gordan Duhaček, novinar, komentator Tportala i jedan od osnivača Udruženja Zagreb Pride, naglašava da su radnička prava u Hrvatskoj takva da su ugroženi svi radnici, naročito u privatnom sektoru. Ljudi koji su gej povrh toga se suočavaju s mogućom homofobnom diskriminacijom na radnom mjestu, pa većina i skriva svoju seksualni identitet od kolega i poslodavaca. Naravno, drži Duhaček, mnogi od njih će reći da je to njihova privatna stvar.
– No, iz mojeg radnog iskustva s brojnim heteroseksualnim kolegama nisam nikad primijetio da oni svoju heteroseksualnost smatraju privatnom stvari i sustavno je prešućuju. Ako nečija heteroseksualnost nije problem na radnom mjestu, ne bi trebala biti ni nečija homoseksualnost. Nažalost, to u Hrvatskoj nije tako, o čemu svjedoči primjerice slučaj bivšeg profesora FOI-ja Darija Krešića, kojega su na fakultetu – a očekivalo bi se da je akademska sredina ipak tolerantnija od bauštele – vrijeđali zato što je gej, pa je na kraju proveo i nekoliko godina na sudu i na kraju dobio 75 tisuća kuna odštete. No, Krešić je ipak imao privilegiranu društvenu poziciju kao sveučilišni nastavnik da se homofobiji na radnom mjestu usprotivi, dok većina tu mogućnost baš i nema. Odgovarajući zakoni za zaštitu od homofobne diskriminacije na radnom mjestu postoje, no LGBT građani ih zasad nedovoljno koriste. Jedan razlog je svakako reputacija hrvatskog pravosuđa kao neefikasnog, drugi je strah suočavanja s homofobijom okoline, pa se i dalje bira šutjeti i trpjeti. Sve to je tema koja se tek sada počinje otvarati i sigurno će biti još mnogo rasprave o tome i u javnosti i u LGBT zajednici, poručuje Gordan Duhaček.
Izostanak sustavne podrške
Ana Brakus, LGBTI aktivistkinja i urednica portala Libela.org., iznosi da je njezin dojam taj da LGBTI tribina šalje poruku o izostanku sustavne podrške za gey osobe koja je potkrijepljena s konstantnim zatiranjem radničkih prava u Hrvatskoj – za sve njezine građanke i građane. Njoj se čini da je tijekom te tribine napravljena izuzetno dobra poveznica između izostanka obiteljske podrške za LGBT osobe u procesu autanja i življenja vlastitog identiteta, ali i ekonomske ovisnosti poglavito mladih osoba o tim istim obiteljima, o čemu je govorila Nina Čolović.
– S druge strane, kao što je govorio Goran Selanec, jasna je i veza izostanka podrške ili nereagiranja na diskriminaciju na poslu u situaciji koja je radno nesigurna za sve. Poslodavcu koji vam produžuje ugovor iz mjeseca u mjesec, kod kojega sve ovisi o vašoj radnoj učinkovitosti, uklapanju u tim i sličnim frazama ne želite se zamjeriti moralno ispravnim zauzimanjem za vašeg kolegu ili kolegicu, čak i kad znate da je to potrebno jer vam egzistencija o tome ovisi. Smatram da je redoslijed riječi u sintagmi LGBT radnička prava nesretan odabir, jer upućuje na neka posebna ili drugačija prava, što nije slučaj – radi se samo o radničkim pravima LGBT osoba – osoba koje su dvostruko diskriminirane. Uz to što se nalaze u nepovoljnim uvjetima rada (neplaćeni rad, nesiguran rad i sl.) baš kao i svi drugi, te osobe izložene su i diskriminaciji temeljem svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. U proteklih nekoliko godina povećao se broj hrabrih osoba koje se zauzimaju za svoja prava unatoč svemu navedenom, ali ponajviše zbog osobnog preuzimanja rizika za ostvarenja nekog sretnijeg i ispunjenijeg života, ocjenjuje Ana Brakus.
Da su svima radnička prava ugrožena ističe i Marko Jurčić iz Zagreb Pridea. Također ukazuje na to da LGBTIQ radnice i radnici, uz kršenje standardnih radničkih prava, često trpe i diskriminaciju po osnovi spolne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja, kao i uznemiravanje na radu. Na žalost, čak i kada se LGBTIQ osobe odluče na prijavu diskriminacije na radu – dakle kršenje svojih radničkih i ljudskih prava – često ostaju bez podrške drugih radnika i radnica, odnosno svojih kolega. Jurčić tvrdi da su time diskriminirani radnici i radnice i u radnom sporu u teškoj situaciji, jer nemaju svjedoke.
Međutim, u međuvremenu je Hrvatska dobila novu vlast koja okuplja političare i s krajnje desnice, s poznatim stavovima o LGBT osobama. Taj novi politički diskurs razlog je za opravdanu bojazan o tome da će seksualna diskriminacija na radnom mjestu porasti. Brakus kaže da će politički diskurs koji koriste političari u novoj Vladi sasvim sigurno poslužiti kreiranju homofobične i transfobične atmosfere.
– Na neki način, kad osobe koje zauzimaju političke funkcije svojim djelovanjem, svojim govorom i nastupom daju dozvolu, služe kao primjer onoga što je dopustivo i onoga što nije. Radno mjesto samo je jedan mikrosvijet u kojem se, najčešće, preslikava sve ono što se događa u društvu. To je društvo trenutno prepuno netrpeljivosti, marševa na kojima tisuće ljudi izvikuju ustaške pozdrave, a onda nam se rugaju u lice govoreći da nisu znali da će se to vikati, prepuno je cenzure u medijima, a ne nedostaje i tumačenja govora mržnje kao prava na slobodu govora – od kuda onda očekivanje da kad se zatvore vrata neke kancelarije to sve prestaje? Prava koja imamo, izborili smo sami, nitko nam ih nije dao jer im se učinilo da bi to bila dobra ideja – imamo ih zato što smo ih jasno i glasno zahtijevali, a sada je na nama da ih i očuvamo, poručuje Ana Brakus.
Porast homofobije
Na porast homofobije ukazuje i Duhaček. To se potpaljuje sustavnim antigej kampanjama s klerikalne desnice, pa je slijedom toga logično zaključiti da će i na brojnim radnim mjestima biti izraženija homofobna diskriminacija, naročito u ruralnim krajevima i onima čiji glasači u većini podržavaju tvrdu desnicu.
– Sumnjam da LGBT ljudi mogu slobodno i bez brige od diskriminacije i nasilja živjeti izvan velikih urbanih centara Hrvatske, te naravno Istre. Uopće ne mogu ni zamisliti kako je biti gej u, primjerice, Lici i što bi se nekome dogodilo da na svojem radnom mjestu bez autocenzure progovori o činjenici da je gej. Nekako sumnjam da bi se Darko Milinović vezao lancima za kontejner zato što nekog gej Gospićanina zlostavljaju na radnom mjestu ili su mu dali otkaz zbog njegove seksualne orijentacije, ironično ilustrira Duhaček.
– Puno je važnije što o ideji dokidanja stečenih prava misle Most i HDZ, jer tamo su vodeći političari, a ne ovi koji prijete Zakonu o životnom partnerstvu, prosuđuje Marko Jurčić.
Ustavni sud realna prijetnja
Ana Brakus smatra da se u politici i ekonomiji sve radi iz neke ideološke pozadine, na temelju svjetonazorskih načela i to je naprosto istinito, koliko god to okupljeni oko Bože Petrova i MOSTa pokušavali negirati.
Nova hrvatska politička vlast očito je i vrlo patrijarhalna, s obzirom na podatak o tome da Vlada ima svega tri ministrice. Ana Brakus primjećuje da iz patrijarhalnog društva ne može ni izaći vlast koja neće biti takva.
– Veliki koraci unatrag su sasvim sigurno i dovođenje u pitanje prava na siguran, dostupan i legalan pobačaj, otežavanje procesa medicinski potpomognute oplodnje, ignoriranje diskriminacije žena na tržištu rada, nedostatak sustavnog bavljenja problemima žena koje su preživjele nasilje i slično. Dvije najveće koalicije na proteklim parlamentarnim izborima odlučile su naprosto ignorirati zakonom propisane rodne kvote na izbornim listama, kako onda očekivati da broj žena u Saboru ili u Vladi bude imalo veći? Napominjem da je u protekloj Vladi bila samo jedna žena više, dakle, na funkcijama donošenja odluka žena nema ni u jednoj opciji. Neosporno je, ipak, da će ova Vlada sasvim sigurno za ljudska prava žena učiniti više štete, nego koristi, tvrdi Brakus.
Marko Jurčić također negoduje zbog toga što se ni prošla Vlada nije proslavila većom zastupljenošću žena u izvršnoj vlasti.
– Mislim da je za mali broj žena u zakonodavnoj pa onda i u izvršnoj vlasti kriv Ustavni sud koji je suspendirao dio izbornog zakonodavstva koji je sadržavao mehanizme za sudjelovanje većeg broja žena u izbornoj utrci, ali još više i same političke stranke koje same nisu poštovale ravnomjernu zastupljenost kandidata i kandidatkinja kod sastavljanja izbornih lista, ukazuje Jurčić.
Gordan Duhaček primjećuje pak da su u smislu broja žena u vlasti od Hrvatske jedino gore Mađarska, Cipar i Malta unutar Unije. Ovo je najniži broj žena u Vladi, ali i u Saboru od 2000. godine.
– To je nevjerojatan skandal koji se uzima kao nešto podnošljivo, iako je zapravo dno dna. Kao da je Hrvatska u 1916. a ne 2016. godini! Potenciranje priče o zabrani ili ograničavanju prava na pobačaj dio je iste slike ove vlade kao patrijarhalnog društvanceta koje želi da žene svoje živote žive kako im tamo neki muškarci odrede, ogorčen je Duhaček.
– Uzmemo li u obzir koliko se manjih (desnijih i radikalnih) nalazi u toj koaliciji, jasno je da će i oni pokušati zauzeti vidljivije mjesto na političkoj pozornici, a zamislili su to ostvariti preko naših leđa. Savršen primjer za to je marginalna stranka potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša. U svojem naumu neće uspjeti niti ih se bojim, a jedini razlog za to je što znam da jednom stečena prava LGBT zajednica neće pustiti iz ruku, upozorava Brakus.
Gordan Duhaček također skreće pozornost na to najave o rušenju Zakona o partnerstvu dolaze iz minornih ekstremističkih stranaka, kao što su Hrast i HSP AS, a koje uopće ne bi ni bile u Saboru da ih tamo nije doveo Tomislav Karamarko. On ne vidi da je moguće u ovom sazivu Saboru sakupiti 76 ruku kako bi se raščerečio Zakon o životnom partnerstvu, jer je i HDZ u predizbornoj kampanji izjavljivao da ga neće dirati, a Božo Petrov je pak višekratno ustvrdio da podržava životno partnerstvo.
– Ako bi se išli baviti ukidanjem ili oslabljivanjem Zakona o životnom partnerstvu, vladajući bi sami sebi pucali u nogu, jer bi to izazvalo niz protureakcija, i to ne samo na nacionalnom nego i na europskom nivou, koje bi mogla rezultirati i raspadom ove vlade. Vjerujem da je Karamarku fotelja prvog potpredsjednika vlade, koje se jedva dočepao jer je mislio da će biti premijer, ipak važnija od toga da zagorča, po homofobnim željama bizarne desničarske ekipe koju je okupio u Domoljubnoj koaliciji, živote LGBT građana Hrvatske, ocjenjuje Gordan Duhaček koji smatra da je jedina realna prijetnja Zakonu o životnom partnerstvu kompromitirani i jedva funkcionalni Ustavni sud.
To tijelo, upozorava, već više od godinu dana nije presudilo da su tužbe klerikalnih aktivista iz U ime obitelji i ekstremističke stranke HSP AS protiv životnog partnerstva posve neutemeljene.– I Markić i Tepeš su već slali požurnice Ustavnom sudu, a tome se mogu i ja pridružiti te pozivan Jasnu Omejec i kolege da prestanu s odugovlačenjem oko životnog partnerstva jer tako, između ostaloga, stvaraju pravnu nesigurnost vjenčanim istospolnim parovima. U redu, hrvatski gej parovi nisu ni Ivo Sanader ni Milan Bandić ni Branimir Glavaš, pa da u ime njihovih prava Ustavni sud ekspresno reagira, ali su ipak građani Hrvatske koji zaslužuju u razumnom roku znati što misli najviša pravosudna instanca u državi o njihovim životnim partnerstvima i trebaju li se plašiti gubitka stečenih prava, poručuje Duhaček koji prognozira da micanje Zakona o životnom partnerstvu može dovesti do javnih prosvjeda LGBT zajednice i brojnih heteroseksualnih podržavatelja.
Ana Brakus također poručuje da je nama da se svi silama trudimo kreirati društvo, unatoč svim klipovima koje nam podmeću pod noge, u kojem nijedna stranka neće moći ostvariti svoj cilj zatiranjem temeljnih ljudskih prava. Marko Jurčić smatra da čak kad bi se o ozbiljno govorilo o dokidanju tog Zakona, to bi prije svega imalo negativne posljedice na sve građane jer bi se destabilizirao sam poredak u našoj zemlji, koja je članica Europske unije koja svojim državama članicama jamči pravnu sigurnost.
Korak naprijed
Kako god bilo, građane ove zemlje očekuje borba za očuvanje svih svojih stečenih prava, tako i onih za LGBT osobe. Jurčić to komentira riječima da je uvijek tako u Hrvatskoj – tri koraka naprijed, dva nazad.
LGBT zajednica nema dobro mišljenje ni o mandatu SDP-ove koalicije u smislu poštivanja prava seksualnih manjina. Brakus nam kaže da će Vlada Zorana Milanovića u njezinoj memoriju biti upisana kao Vlada propuštenih prilika: propustili su stopirati referendum o heteronormativnoj definiciji braka koja se sada nalazi u Ustavu, dozvolili su da se o ljudskim pravima odlučuje na referendumu.
– Neizbrisivo je doduše da su napokon smogli hrabrosti za izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu, ali ostaje gorak okus neizjednačavanja svih prava koja imaju bračne zajednice. Nije slučajno i da se istoga dana izglasavao i novi Zakon o radu, koji je jasno povezan sa smanjivanjem radničkih prava, pa smo ponovno, valjda, trebali poslužiti kao kakav magnet za uvrede, dok nam se podvaljuje nešto drugo. Prava trans osoba ostala su u sasvim drugom planu, Nacionalno zdravstveno vijeće zajedno s Ministarstvom zdravlja maksimalno je otezalo s donošenjem zakonskih regulativa otvarajući tako prostor za dodatno zatiranje i ovo malo izborenih prava ovoj novoj vladi. No, budimo realni, to što je prošla vlada bila loša, ne znači da ova koja je stigla neće biti barem duplo gora, poručuje Ana Brakus.
Donošenje tih dvaju zakona u istom danu ne odobrava ni Duhaček. Ilustrira da je njihovim istodobnim izglasavanjem u Saboru poslana simbolička poruka – socijaldemokracija je napustila radništvo, a prigrlila pedere. To sigurno nije u korist pedera, tvrdi Duhaček, jer se tako njihova prava percipiraju kao da su ostvarena na račun drugih, po onoj narodnoj »dok jednom ne smrkne, drugom ne svane«.
Za Jurčića je posebno pak loše to što je Milanovićeva Vlada propustila priliku da Hrvatskoj ostave javni obrazovni sustav koji bi nove generacije učio o građanskim pravima i ljudskoj seksualnosti koji se poziva na znanost, a ne na vjerske dogme.
– Ali na kraju to uvijek bude jedan korak naprijed. Svijet uvijek ide naprijed, ali ponekad, ili barem kod nas, suviše sporo, kaže Marko Jurčić.
Ana Brakus, jasno, ne vidi ništa dobro u tom jačanju neokonzervativnih opcija, čija je liberalnost u ekonomskom smislu obrnuto proporcionalna onoj u društveno-političkom.
– O tome je važno govoriti, o tome je važno pisati, a sasvim sigurno je važno i protiv toga djelovati. Ne mogu se oteti dojmu da je bacanje prašine u oči postavljanje u Vladu osoba koje smatraju da je antifašizam floskula, onih koji bi radili Registre izdajnika ili, u najmanju ruku, takvim idejama dobivali glasove dok se tamo negdje u nekom maločas blagoslovljenom kabinetu (u kojem nema žena) veliki umovi domišljaju kako dokinuti i ovo što nam je preostalo od socijalne države. LGBT osobe, baš kao i sve druge, itekako će morati voditi bitku da očuvaju svoja stečena prava. Dolazi nam vrijeme kada valja zaboraviti na pristojnost, a kada treba imati hrabrosti osobe i pojave nazvati pravim imenom, ponosno iskoračiti naprijed i reći da ljudska prava, društvo u kojem će se ravnopravnima osjećati svi, baš kao što će pred zakonom biti jednaki ne smije i neće biti i ostati floskula. Baš kao što to nije ni antifašizam, zaključuje Ana Brakus.
