Da o antifašizmu postrojbe Rafael vitez Boban ne može biti niti govora, najbolje govore sami pripadnici ove postrojbe. Evo što je o svojoj jedinici i njezinim vojnicima, primjerice, rekao njezin prvi zapovjednik Marko Skejo, koji je zajedno s Baldasarom bio prisutan i na otkrivanju spomenika u Splitu.

   – Ustaški sinovi, za dom spremni! Čestitam vam deseti travanj, porođenje NDH i četiri godine postojanja devete bojne 114. brigade. Deveta bojna je jedna od najboljih postrojbi južne Hrvatske. Dokazala je to na ratištima od Dubrovnika do Vukovara, od Škabrnje do Dinare. Mi smo pravi i jedini nasljednici legendarne Crne legije. Nas vole svi koji vole Hrvatsku. Naše crnine se i danas mnogi boje i neka se boje. Crnina je naša povijest i sudbina. Kao što je Crna legija započela, tako će deveta bojna Rafael Boban dovršiti ono što mora. Radi naše djece, radi poginulih prijatelja, radi Nezavisne Države Hrvatske. Makar nas mnogi neprijatelji Hrvatske ne vole – moramo izdržati i nećemo odustati do zadnjeg metka. Do zadnjeg četnika ustaša se ne predaje nikad. NDH moramo stvoriti mi potomci Zrinskih i Frankopana, mučenici Starčevića i Kvaternika, nasljednici Francetića, Bobana i poglavnika Ante Pavelića. Za dom smo ustali i za dom ćemo život dati. Srbi neće biti mirni dok mi postojimo. Već pet godina četnici dižu tri prsta. Kad ‘hosovci’ uđu u Knin sve ćemo im prste polomiti, a ne samo tri, govorio je Skejo na četvrtoj obljetnici osnivanja bojne Rafael vitez Boban. Prije postrojavanja, »ustaški sinovi« paradirali su kroz Split, da bi govore držali u vojarni Hrvatske vojske. Prisutni su bili i zapovjednik Četvrte splitske brigade Tigrovi Damir Krstičević te zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković. U pitanju je, dakle, bila službena predstava, što govori u kojoj mjeri je ustaštvo bilo prihvaćeno u vrijeme rata za neovisnost Hrvatske. Iz Skejinog govora, a sličan je održao i godinu dana ranije na obilježavanju treće obljetnice brigade, jasno je da se o antifašizmu pripadnika devete bojne Rafael vitez Boban može govoriti samo u namjeri da se slaže i manipulira.

   – Mislim da je to naprosto neprihvatljivo, bilo kakvo izjednačavanje ustaštva s antifašizmom ili bilo kakvo relativiziranje. To su sasvim oprečne stvari. U pitanju su dvije oprečne politike, dvije oprečne ideologije, koje nemaju nikakvih dodirnih točaka na horizontu humanizma. Jednostavno, to treba energično suzbijati i odbijati svaki pokušaj tih ljudi da promijene dlaku, jer ćud mijenjati neće. Oni bi htjeli samo promijeniti dlaku. Tu nema nikakvih mogućnosti, ali niti na jednom pitanju, bilo kakvog izjednačavanja, kaže Hrženjak.

   Baldasarov »nastup« s neoustašama u Splitu dočekan je oštrim kritikama dijela javnosti koji ne pristaje na relativiziranje povijesti, ali među kritičarima se nije našao nitko iz vrha SDP-a. Ljestvica koju je članovima svoje stranke i Vlade postavio premijer Zoran Milanović očito ne vrijedi kad su u pitanju ideološka i svjetonazorska pitanja.

   Milanovićev SDP o ovom slučaju nije se očitovao, o čemu smo također pitali bivšeg ustavnog suca i partizanskog borca Hrženjaka.

Ideologija mržnje

Rezultat benevolentnog odnosa prema ustaštvu kakav, evo, danas zagovaraju i u redovima SDP-a kao rezultat ima znatnu prisutnost rasizma, nacionalizma i homofobije u hrvatskom društvu. Ove devijacije, naime, sastavni su dio ideologije mržnje – što ustaštvo definitivno jeste – kojoj se društvo od samostalnosti naovamo nije suprotstavljalo na način na koji je to moralo učiniti. Nije, dakle, slučajno što na hrvatskim stadionima tisuće ljudi danas uzvikuju ustaški pozdrav Za dom spremni i što se isti ukorijenio do te mjere da mu se vladajuća politika i pravosudna grana vlasti naprosto ne smiju suprotstaviti, nego mu gledaju kroz prste s obrazloženjem da se o tim stvarima ne isplati govoriti, niti se njima baviti.

   Pisati o ovoj ideološkoj stranputici, kojom u Hrvatskoj kroče desetine pa i stotine tisuća ljudi, u boljem slučaju smatra se gubitkom vremena i zaludnim rasipanjem novinskog prostora, a u gorem – stvaranjem podjele i nanaošenjem štete hrvatskom društvu. Kao da ta podjela već ne postoji, kao da šteta nije nanesena time što u Hrvatskoj odrastaju cijele generacije mladih ljudi koji ustaški simbol – slovo U – smatraju nečim sasvim prihvatljivim; koji vjeruju da bi Hrvati u Hrvatskoj morali imati veća prava od pripadnika drugih nacionalnosti; koji hrvatski antifašizam smatraju neprihvatljivim zagovaranjem obnove Jugoslavije. S ideologijom koja diktira ovakav način razmišljanja, rekosmo, hrvatska politika obračunavala se uglavnom preko volje, potaknuta činjenicom da hrvatska fašistička ideologija u međunarodnim okvirima državi nanosi znatnu štetu. Pokušaji da se ustaštvo učini društveno neprihvatljivim došli su prekasno, jer rat za neovisnost odavno su prisvojile snage kojima je ustaštvo prihvatljivije od antifašizma, a na mitu o herojskom ratu i nepogrešivim hrvatskim vojnicima rasle su generacije mladih u Hrvatskoj. S obzirom na to da je došao prekasno, otpor službene politike ustaštvu izazvao je kontraefekt te brojni mladi ljudi danas poklič Za dom spremni smatraju subverzivnim gestom otpora državnom sustavu. Politika koja uglavnom bježi od ideoloških pitanja tako je stvorila shizofrenu situaciju, u kojoj prosječno informiran i naobražen građanin više ne umije razdijeliti naslijeđe ustaštva od patriotizma. Stoga ne iznenađuje da, primjerice, kaznu međunarodne nogometne organizacije FIFA hrvatskom reprezentativcu Josipu Šimuniću, koji je pred punim Maksimirom na mikrofon izvikivao ustaški pozdrav, neprihvatljivom smatraju i građani kojima je ustaška ideologija odiozna.

   Negativni efekti

Oni su, naime, uvjereni da je Za dom spremni – dakle pozdrav režima koji je pobio desetine tisuća nevinih ljudi, donio rasne zakone i otvorio koncentracijske logore za neistomišljenike i pripadnike drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti, napose Srbe i Židove – prihvatljiv kao stari hrvatski pozdrav, koji se koristi u operi Nikola Šubić Zrinski. Da taj pozdrav ne može biti prihvatljiv nitko se iz političkih struktura građanima više i ne trudi objasniti, budući da u najvećim strankama političke scene procjenjuju da im otvoreno svrstavanje protiv »starog hrvatskog pozdrava« nanosi političku štetu. Čak i u redovima SDP-a, pokazao je slučaj Baldasar, danas uspješno plivaju političari koji vjeruju da će veći politički probitak napraviti ukoliko pokažu da se sasvim lijepo mogu složiti i s onim dijelovima društva koji otvoreno slave ustašku ideologiju.

   Hrvatska tako gubi bitku s mračnom stranom svoje povijesti i ostaje zemlja s dva lica, jednim za domaću, a drugim za međunarodnu scenu. Na međunarodnoj sceni država se želi predstaviti kao nasljednica antifašističke borbe i sudionica rata na strani saveznika, a na domaćoj sceni pripadnike ustaških jedinica, zajedno s pripadnicima domobranskih jedinica stavlja u zajedničku ladicu na kojoj piše – Domovinska vojska. Vladajući političari pritom zaboravljaju da prešutno toleriranje zločinačke ideologije podrazumijeva i negativne efekte na društvo. Negativan efekt jest mržnja prema »svemu što nije hrvatsko« i svima koji Hrvatsku ne veličaju i prema državi se ne odnose na način na koji bi to željeli »ustaški sinovi« poput pripadnika i zapovjednika devete bojne Rafael vitez Boban.