Forum žena socijldemokrata

Karolina Leaković: SDP se mora žestoko boriti protiv mirovinske reforme. Ako treba, i na ulici

Jasmin Klarić

V.D. predsjednica Foruma žena socijaldemokrata Karolina Leaković / Foto Nenad REBERŠAK

V.D. predsjednica Foruma žena socijaldemokrata Karolina Leaković / Foto Nenad REBERŠAK

Ako je nešto par excellence političko pitanje za milenijalce, onda je to pitanje mirovinske reforme, kojom se ne treba baviti umirovljenička, nego socijaldemokratska stranka. I ako je ijedno pitanje o kojem bi ova stranka trebala imati vrlo jasan stav i organizirati ne samo parlamentarno protivljenje ovakvoj reformi, nego i protivljenje na ulici – onda je to ovo pitanje



ZAGREB – Na zapravo dosta mirnoj Konvenciji SDP-a govor Karoline Leaković znatno je odudarao od općeg raspoloženja. »Kapitalizam nije svijet za nas«, ustvrdila je Leaković i zaključila kako je novi program koji je SDP usvojio na tom skupu zapravo – neoliberalan.


– Mislila sam na većinu onih u Hrvatskoj koji žive od svog rada i koji se na liberaliziranom tržištu roba, usluga i ljudi u proteklih 28 godina nisu našli na strani dobitnika. Program koji je usvojio SDP nije na pravi način adresirao njihove probleme, brige niti interese. On govori o tome da je u Hrvatskoj potrebno uspostaviti neku novu vrstu društvenog ugovora, odnosno pomirenje rada i kapitala. Ja mislim da je SDP trebao ponuditi nov ekonomski program i opravdati ime koje nosi. No, osim pukih konstatacija o »svijetu koji se promijenio«, nisam vidjela kako bi SDP odgovorio na niske plaće, sve teže postizanje pune zaposlenosti, najave nove mirovinske reforme ili izazove automatizacije. U tom kontekstu, moja ocjena kapitalizma je bila poziv na suočavanje sa svijetom u kojem živimo. SDP to nije napravio.


Liberalne priče


Koje bi, u najkraćim crtama bile osnovice doista lijevog ekonomskog programa. Odnosno, što je to konkretno SDP propustio uvrstiti u svoj aktualni program?




– Propustili smo razgovarati o načinima kojima bismo mogli poboljšati uvjete života i status »ljudi koji žive od svog rada«, kako ih se i u tom programu naziva. Nismo objasnili kako ćemo se odnositi prema oporezivanju kapitala, prema javnim investicijama, niti možemo li kao SDP osmisliti drugačiju ekonomsku politiku. I dalje smo ostali vjerni trećeputaškim, liberalnim pričama o tome da se treba reformirati »stezanjem remena« i poticati konkurentnost gospodarstva tako da ljude promatramo kao one koji su isključivo sami odgovorni za to hoće li biti atraktivni poslodavcima, odnosno preživjeti na tržištu. Mislim da se nova socijaldemokratska politika u stoljeću u kojem se nalazimo ne mora oslanjati samo na privatnu inicijativu, nego mora kompleksnije uzimati u obzir razne oblike inicijativa, investicija i mjera. Naravno da ne treba isključiti kreativne pojedince, ali pogrešno je i dalje oslobađati poduzetnički duh i uklanjati barijere za investiranje. Mislim da postoji neki drugi način.



U mandatu prethodne SDP-ove Vlade Forum žena SDP-a je godinama prozivao Vladu zašto nakon potpisivanja 2013. godine nije ratificirala Istanbulsku konvenciju. Za to je bilo dovoljno vremena, no odgovor tad vodećih političara iz SDP-a bio je da za to nema – novaca. Sad je SDP, na svu sreću, revidirao svoj stav, što se može i mora dogoditi i u nekim drugim područjima i politikama. Iako sam predsjednica Foruma žena SDP-a, nisam sudjelovala u radu Predsjedništva koje je raspravljalo o Istanbulskoj konvenciji i donijelo zaključak da neće podržati ratifikaciju bude li uz nju ograda. Ipak bi trebalo, nakon što zakon o ratifikaciji dođe u Sabor, provesti u stranci dodatnu raspravu i vidjeti na što se te ograde, ako ih bude, odnose.


U svakom slučaju, pitanje rodne ravnopravnosti i prava žena je postalo nešto politički i supstancijalno važno u ovoj stranci, ali ne smije ostati samo na ovoj konvenciji i deklaracijama. Prava je prilika da se pokaže koliko je SDP-u stalo do rodne ravnopravnosti pitanje mirovinske reforme. Iako neke mainstream feministice tvrde kako bi žene i muškarci, kao jednakopravni, trebali u istoj dobi ići i u mirovinu, mislim da je to pogrešno. Poznato je da su žene slabije plaćene od muškaraca, 16 posto na razini EU-a, a mirovine su 39 posto niže. Prema tome, evo prilike da SDP dokaže svoju opredijeljenost za rodnu ravnopravnost.



Koji?


– Javne investicije i snažnija uloga države u privredi. Naravno da postoji nepovjerenje građana u odnosu na to da država, ili neka javna institucija, može biti »dobar gospodar«. No, ako su se i događale devijacije u tom smislu, to nas ne bi trebalo obeshrabriti u zahtjevu da javna poduzeća ne budu crni fondovi političkih stranaka, nego da ulažu u infrastrukturu, inovacije i otvaranje novih radnih mjesta, i poboljšanje životnog standarda provode putem javnih investicija. Zašto ne bi, na primjer, radili na tome da Podravka, u kojoj država ipak ima određeni postotak vlasništva, ulaže u organsku poljoprivredu na neobrađenim površinama. Zašto bi za to morali čekati stranog privatnog investitora? Tko nam jamči da će on uopće doći?


Jesmo li svjesni da će, ako se i pojavi, to učiniti samo radi svoga profita, a nipošto našeg interesa? Shvaćam da je upravljanje javnim resursima u prošlosti prečesto bilo u privatnom interesu, ali nije li bolje da ozbiljnom i odgovornom politikom to ispravimo, nego da prepustimo sve tržištu koje će nastaviti po starom. Ista stvar je i s HEP-om koji bi trebao ulagati u obnovljive izvore energije, umjesto da razni posrednici za to ubiru poticaje. Tu su i drugi oblici upravljanja i vlasništva, municipalne tvrtke, razne vrste komunalnog vlasništva ili zadrugarstva. Ne čini mi se da radimo dovoljno u smislu takvog promišljanja ekonomske politike. Mi smo se u Hrvatskoj, čini se, orijentirali isključivo na to da čekamo »jako kreativnog privatnog poduzetnika koji će pokrenuti zamašnjak gospodarskog rasta«.


Problem milenijalaca


Nije li se u posljednjih 28 godina pokazalo u gomili slučajeva i da se nismo baš usrećili s privatnim vlasnicima kao s »dobrim gospodarima«?


– Iako to nije problem morala hrvatskog kapitalista, nego strukturnih zadatosti internacionalnog kapitalizma, slažem se. Nije se s njima usrećio nitko osim valjda bliže rodbine, ali ljudi, s razlogom razočarani u politiku, često misle: »Ako je sposoban da zaradi za sebe, valjda će ostati nešto i za nas.« Međutim, i za njega, i za sebe, uvijek smo jedino mi ti koji radimo. Samo profit uzima netko drugi, ali mi se čini da to iskustvo još nije doprlo do svijesti političara u socijaldemokratskim strankama, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi. Jedina iznimka tu je Velika Britanija i na nju bi se trebalo ugledati.


Zaokret prema korbinizmu je, dakle, put spasa za socijaldemokraciju u Europi koja je sad već u dosta dugoj i ozbiljnoj krizi?


– Mislim da jest, ali čini mi se da se s tim ne bi složila većina stranačkih elita koja u socijaldemokratskim strankama donosi odluke. Politika vođe britanskih laburista Jeremyja Corbyna nije definirana samo njegovom liderskom osobnošću, nego i vrlo jasnim stavovima, osobito u pitanju ekonomije i adresiranju problema milenijalaca – generacije koja danas živi lošije od svojih roditelja i bez ikakve nade da će im sljedećih desetljeća biti bolje. Ne možemo govoriti kao da jednostavno ne računamo na tu generaciju – a čini mi se da se baš novim programom SDP-a pokazalo da imamo jako malo doticaja s ljudima koji imaju dvadesetak ili tridesetak godina.


Pasivni članovi i birači


S obzirom na to da, kako kažete, SDP nije osvijestio potrebu promjene ekonomske paradigme i s obzirom na to da ste na izborima za predsjednicu stranke dobili tek 1,2 posto glasova, vidite li ikakvu nadu da se stanje u SDP-u može promijeniti u pravcu koji zagovarate?


– Unutar SDP-a se doista čuje malo glasova koji zagovaraju bilo koju vrstu rasprave izvan uobičajenih okvira. Međutim, pogledajte samo podatak da na dva prošla unutarstranačka izbora, inače veoma polarizirana, petnaestak tisuća članova nije niti izašlo. Različiti su razlozi za to, ali mnogi od njih nisu izašli na izbore za stara ili nova rukovodstva zato što im je dosta njihove politike i doista mislim da ta većina pasivnih ne samo članova nego i birača SDP-a mora dobiti svoju priliku. I priliku da putem jedne, dviju ili tri osobe unutar stranke, pa potom i putem širokog pokreta koji bi uključivao i SDP, ali i organizacije civilnog društva i sindikate, ima svog glasnogovornika i glasnogovornicu. Zato me ne obeshrabruje rezultat na stranačkim izborima, niti slabiji odjek nekih ideja i pitanja na koje sam ukazala na Konvenciji.


Bernardić kaže, kad rezimira prvu godinu svog mandata, da su obnovljeni kontakti SDP-a sa sindikatima i nevladinim udrugama.


– Ja to ne vidim. I u raspravi o Statutu sam zagovarala fleksibilniji pristup članstvu i djelovanju u okviru SDP-a, smatrajući da formalno članstvo i nečlanstvo nije prepreka za privlačenje sindikalnih predstavnika ili organizacija civilnog društva na lijevom spektru i njihov utjecaj na donošenje odluka u SDP-u. Zagovarala sam da u Glavnom odboru SDP-a bude jedan dio predstavnika tih organizacija koji bi imali savjetodavnu ulogu, odnosno svoj glas na našem središnjem stranačkom tijelu.



U zanimljivom intervjuu objavljenom u našem listu britanski publicist i novinar Paul Mason iznio je tezu da smo, porastom populizma, došli u situaciju da će za obranu temeljnih demokratskih vrijednosti biti nužan savez ljevice i neoliberala.


– Upravo zato što je ljevica prigrlila neoliberalne ekonomske politike je i nastala situacija u kojoj desničarski populisti uspijevaju privući sve veći broj glasača. Mislim da se jedino snažnijom i jasnijom artikulacijom lijeve ekonomske politike, protiv neoliberalizma, može suzbiti desničarski populizam.



Nije prošlo?


– Naravno da nije. Možda i bi da je predložio netko drugi. Uglavnom, ne bih se složila da je obnovljena suradnja sa sindikatima, osim ako se to odnosi na činjenicu da se nekolicina nas u SDP-u učlanila u sindikat (smijeh). Koliko se sjećam, održan je samo jedan sastanak s predstavnicima sindikalnih središnjica i to je sve. Nisam vidjela da sindikati imaju ikakav utjecaj na politiku SDP-a, ili da smo u parlamentu ili negdje drugdje predložili neku politiku ili mjeru koja bi imala veze s bilo čim za što se sindikati zalažu.


Promjena smjera politike


Kad je neki dan objavljeno da bi se u Hrvatskoj od 2033. godine moglo u mirovinu sa 67 godina života, na facebooku ste napisali da se protiv toga treba boriti na ulici.


– Apsolutno sam protiv bilo kakvog povišenja dobi odlaska u mirovinu i protiv izjednačavanja te dobi za žene i muškarce, a za to da se mirovine značajno povise, tako da odlazak u penziju ne znači ujedno i odlazak u siromaštvo. Ako je nešto par excellence političko pitanje za milenijalce, onda je to pitanje mirovinske reforme, kojom se ne treba baviti umirovljenička, nego socijaldemokratska stranka. I ako je ijedno pitanja o kojem bi ova stranka trebala imati vrlo jasan stav i organizirati ne samo parlamentarno protivljenje ovakvoj reformi, nego i protivljenje na ulici – onda je to ovo pitanje.


Naravno, sad ću pitati kako je moguće da je SDP u prošlom mandatu na vlasti također predvidio produljenje radnog vijeka na 67 godina, samo nešto kasnije od aktualnog prijedloga.


– SDP-ova Vlada je u posljednjem mandatu radila mnoge stvari s kojima se ne slažem, a za koje sam u parlamentu glasala i zbog čega sam se ispričala biračima. Primjerice, tu je osim ovog slučaja i Zakon o radu. No, to što je neka SDP-ova Vlada bila po mom sudu daleko od onoga što bi danas trebala biti socijaldemokratska Vlada, ne amnestira SDP od potrebe da sad, 2018. godine, promijeni smjer svoje politike.


Kako, međutim, bez duljeg radnog vijeka osigurati održivost mirovinskih sustava koji su globalno u krizi? Ljudi duže žive.


– Pitanje je koliko je taj podatak točan. Po istraživanju koje sam nedavno imala prilike vidjeti, životna dob u mirovni se smanjuje sa 17,5 na 17 godina. A održivost sustava je povezana i sa stopom zaposlenosti, koja je u Hrvatskoj dosta niska. Nezaposlenost mladih je 30-ak posto i kako ćemo sad reformirati tržište rada tako da produljujemo radni vijek? Kako zaposliti nove ljude, ako stari duže ostaju na poslu? I kako se to od Hrvatske traži da ljudi rade do 67., a mnogi, recimo, Francuzi mogu u mirovinu već sa 62 godine života?