Dok gospodarstvo i dalje pada, odnosno, u najboljem slučaju, pokušava titrati oko »pozitivne« nule, a glavno se tijelo vladajućeg SDP-a podijelilo praktički na pola pri glasovanju oko izbacivanja Slavka Linića, interes i bijes javnosti usmjeren je, jasno, na Zorana Milanovića i njegovu ekipu. 

  Precizno navođeno i medijskim sustavnim omalovažavanjem i/ili prešućivanjem pozitivnih gospodarskih pomaka, a ima ih, hvala Bogu, ove godine (industrijska proizvodnja, izvoz, pad nezaposlenost…), te glavnih uzroka produžene krize u Hrvatskoj (tj. u cijeloj Europi), prevladavajuće javno mnijenje bez muke donosi presudu o nesposobnoj i oportunističkoj vlasti kojoj se odbrajavaju zadnji dani i koja je proćerdala mandat ne uspijevši zemlji, zapravo, donijeti praktički nikakav pomak nabolje. 

  Malo što, međutim, može biti pogrešnije od takve ocjene. 

Slučaj Benčić

Ne radi se, pritom, o generalnim marifetlucima Vlade koju je vodio Ivo Sanader i njenim članovima koji »nisu ništa znali«. Na tu priču i ispriku smo nekako već oguglali i gotovo da se nitko ni ne osvrće kad bivši HDZ-ovi ministri financija ili investicija plaču kako sadašnja vlast ne provodi strukturne reforme i ne otvara prostor investitorima. Radi se doslovno o izletima u vrlo opasno ugrožavanje temeljnih ljudskih prava koje je provodio ključni dvojac današnjeg HDZ-a i, možda, preksutrašnje vlasti: Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. 

  O slučaju Sandre Benčić iz 2007. godine na stranicama ovih novina nakon sedam godina šutnje progovorio je Tin Gazivoda. Na to ga je nagnala presuda Ustavnog suda koji je prije desetak dana ustanovio kako su Sandri Benčić, koja je prije sedam godina bila kandidatkinja za članstvo u Savjetu za razvoj civilnog društva, prekršena ljudska prava, jer je domaća tajna služba, SOA, na njoj primijenila vrlo široku sigurnosnu provjeru. 

  SOA-u je tada vodio današnji vođa oporbe Tomislav Karamarko, a presuda Ustavnog suda, radi koje se u društvu s razvijenijim demokratskim senzibilitetom političke karijere ljuljaju do točke pucanja, u domaćoj je javnosti prošla gotovo potpuno nezapaženo. Dakle, valja ponoviti, tajna služba koju je vodio Karamarko prekršila je ljudska prava domaćoj aktivistici jer ju je podvrgla prerigoroznoj kontroli kao kandidatkinju u jednom ne pretjerano krucijalnom državnom tijelu. 

  A kako su točno ta prava kršena ispričao je Gazivoda, u to doba član Vijeća za civilni nadzor tajnih službi, štoviše, voditelj radnog tijela koje je ispitivalo aferu Benčić. Analizirani su životopisi i životni putevi i kontakti svih članova njene uže obitelji (vrijeme radnje je, podsjetimo, prije facebooka). Provjeravani su podatci iz osobnog života oca Sandre Benčić. Zatražen je ispis njenih telefonskih kontakata u zadnjih mjesec dana. Štoviše, zatražen je i ispis poziva s fiksnog telefona prijavljenog na ime dečka kod kojeg je aktivistica u to vrijeme živjela. »Operativci su nekako morali saznati za njega, kod koga Benčić živi, a prilično sam siguran da se to ne može saznati na internetu ili iz javnih baza podataka«, rekao je Gazivoda koji je nakon presude Ustavnog suda i nakon suglasnosti koju je dobio od same Benčić, odlučio prekinuti sedmogodišnju medijsku šutnju o detaljima ovog slučaja. U potpisu na nalog za ispis poziva bio je, između ostalih, i tadašnji šef SOA-e Tomislav Karamarko. Njegova današnja desna ruka, Brkić, također je ispitivan od Vijeća za civilni nadzor rada tajnih službi, koje je na kraju još tada zaključilo ono što je potvrdio Ustavni sud – da su Sandri Benčić ovakvom sigurnosnom provjerom prekršena ljudska prava. 

  Ako se i radilo o nenamjernom prekroračenju ovlasti Službe koju je vodio Karamarko, ovaj slučaj prejasno pokazuje senzibilitet prema ljudskim pravima i civilnom društvu. 

Slučaj ST Gay pride

A to je prvi splitski Gay pride, onaj sramotni, održan pred ljeto 2011. godine, kad su se ladice u Banskim dvorima već lagano počinjale pakirati. Tada je Hrvatska crvenila od srama pred cijelim svijetom kojeg su obišle slike zajapurenih homofoba koji su kamenjem i ostalim priručnim sredstvima napali šarenu povorku drugačijih. Dobro, mrzitelja i luđaka ima svugdje, ne samo u Hrvatskoj, ili Splitu. Ali, policija drugdje postupa ipak malo drugačije nego u tom lipnju 2011. godine, u najvećem gradu Dalmacije. 

  Naime, povorka je preko Rive provedena praktički u uskom »četveroredu«, sa strana kojeg su na vrlo maloj udaljenosti bile horde homofoba. Nije trebalo imati pretjerano razvijenu mogućnost anticipiranja zbivanja pa nakon samo prvog pogleda na kulise gay pride na Rivi, uskog puta do pozornice i ograđenog prostora koji je povorku »osiguravao«na tek nekoliko metara udaljenosti od »protudemonstranata« i zaključiti da će doći do incidenta. 

  Vrlo neobičan sigurnosni propust, jer se splitskoj policiji dosad nije dogodilo, da, recimo, Bad Blue Boyse sprovodi do Poljuda putem širokim nekoliko metara sa strane kojeg čekaju Torcidaši s brižno naslaganim zalihama »priručnog materijala«. 

  Kako je zapravo jednostavno osigurati ovakvo zbivanje u istom gradu, pokazao je ST Gay pride iz 2012. godine, kad je nova vlast u MUP-u jednostavno zatvorila dio Rive i protudemonstrante odgurala na udaljenost s koje se mogu doletjeti tek ružne riječi. 

  U lipnju 2011. godine ministar unutarnjih poslova bio je Tomislav Karamarko, a jedan od čelnih ljudi policije Milijan Brkić. 

  I opet, ako se radilo i o nenamjernom nevjerojatnom sigurnosnom propustu, ovaj slučaj prejasno pokazuje senziblitet dvojice ključnih igrača današnjeg HDZ-a prema pravima svakovrsnih manjina. 

  O političkoj ili bilo kakvoj drugoj odgovornosti i u slučaju Benčić i u slučaju ST Gay pride, izlišno je govoriti, jer je nije bilo. 

  Zato se, međutim, nije izlišno zapitati kako bi izgledao ovotjedni prosvjed pred Kaptolom, kad su aktivisti upozorili Crkvu na žrtve Ahmića i nedopustiv odnos nekih biskupa prema ratnom zločincu Dariju Kordiću, da su policijom još ravnali Brkić i Karamarko. 

  Ili, kako će izgledati neki sličan pokušaj »prosvjeda savjesti« nakon parlamentarnih izbora 2015. godine.