U Hrvatskoj su interesi divljih i neodgovornih investitora, kao i stjecanje maksimalnog profita na zagađenju ili lažnim sanacijama kontaminiranih područja, važniji od zdravlja građana
Smeće je vrhunski biznis. I potencijalni zločin iz nehata ili s predumišljajem. Prilika za sjajnu zaradu ukoliko ste beskrupulozni i spremni ugrožavati ljudske živote, a imate sreću raditi u državi, koja nije sposobna ni spremna štititi javno dobro i zdravlje vlastitih građana.
U Hrvatskoj je to čest slučaj, jer su interesi divljih i neodgovornih investitora, kao i stjecanje maksimalnog profita na zagađenju ili lažnim sanacijama kontaminiranih područja, važniji od zdravlja građana. Matrica poigravanja s ljudskim životima je uglavnom svugdje slična, a krajnja linija obrane svodi se na zamagljivanje odgovornosti, pri čemu sasvim zgodno dođe zamršena zakonodavna situacija i ispreplitanje ovlasti državnih i lokalnih institucija i tvrtki, nadležnih ministarstava i lokalne samouprave, sve to garnirano s privatnim interesom stjecanja profita.
O bolesti i smrti zbog zagađenja podosta znaju u Vranjicu ili Kaštelima gdje trpe masovno trovanje azbestom, znaju i građani Siska čija je stopa oboljelih od karcinoma vanredno visoka uslijed nedozvoljeno visoke emisije sumporovodika ili kod Plomina gdje se danas otvoreno gazi pravo na referendum Istrijana o planovima nastavka razvoja hidrocentrale na ugljen, iako još uvijek nije raščišćen radioaktivni otpad Plomina 1.
Trovanje Riječana
Nepravedno bi bilo reći da tek odnedavno i stanovnici riječke regije osjećaju teške posljedice onečišćenja okoliša samo zbog katastrofalne situacije na lokaciji Marišćina. Riječani su bili trovani i ranije, negdje više, negdje manje, o tome najviše znaju nevoljnici s elitnim prebivalištem kod rafinerije u Urinju, deponija na Viškovu, kod crne jame na Sovjaku, u Bakru kod koksare i luke za rasuti teret, ali i u samom središtu Rijeke zbog rafinerije Mlaka, koja danas ništa ne proizvodi, pa stoga nema tako razoran učinak, ali je još donedavno itekako širila smrad, sumporni dioksid i druge otrove.
Predsjednik Udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić priprema knjigu na temu najvećih ekoloških crnih točaka u Hrvatskoj, koje klasificira po nekoliko grupa. Jedna grupa odnosi se na otpad zaostao od propalih tvornica i industrijskih pogona, druga se odnosi na još uvijek aktivne pogone i izvore zagađenja, dok je treća grupa nova i pomalo specifična, jer je riječ o novim projektima otvaranja centara za gospodarenje otpadom, gdje ima toliko loših odluka da se već danas može govoriti o potencijalnim crnim točkama izvora zagađenja.
– Kod Marišćine je problem što se sada pokušava legalizirati postojeće stanje, koje je apsolutno neprihvatljivo. Dugoročno je prava opasnost ako zbog Marišćine budu kontaminirani izvori pitke vode. Nažalost, primjeri Marišćine, Lećevice kod Splita ili deponija kod Varaždina pokazuju da nismo kao društvo ni blizu kvalitetnog, racionalnog i neškodljivog zbrinjavanja otpada. Takvi centri za gospodarenje otpadom su relikt naslijeđenog sustava, neracionalni su i ima ih previše. Trebaju nam regionalni, a ne županijski centri, uz neophodno smanjivanje mase otpada putem primarne selekcije, recikliranja, humusa, itd.
Ovo baliranje otpada zapravo je samo stvaranje municije za spalionice. Jednako je loš primjer kojeg imamo na brojnim sanacijama, koje su pojedincima poslužile kao sjajna prilika za pranje novca i isisavanje stotina milijuna kuna u privatne džepove. To je legalizirana pljačka, te na temelju kaznenih prijava i započetih istraga možemo govoriti o zločinačkoj organizaciji. Nažalost, neki ljudi nisu još niti dodirnuti, kao što je bivša ministrica Marina Matulović Dropulić ili državni tajnik Nikola Ružinski, iako njihova odgovornost nije sporna. Nakon tih kvazi-sanacija stanje u okolišu bilo je još gore nego ranije, pa treba znati da upravo akcije civilnog društva imaju ključnu ulogu u njihovom sprečavanju, ističe Piršić.
U silnoj provali raznovrsnih informacija i dezinformacija oko Marišćine dobro je podsjetiti na neke elementarne činjenice. Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija na problemu novog deponija rade više od 15 godina s tim da su godine potrošene samo na svađe i kompromise oko izbora lokacije. Plan je bio izgraditi najmoderniji centar za zbrinjavanje otpada, tehnološki najbolje opremljen s najvažnijim ciljem – da nikakvih posljedica ne bude po ljudsko zdravlje i okoliš s posebnim naglaskom na očuvanje podzemnih voda i izvorišta Rječine. Iako se u minutu moglo procijeniti kad će Viševac biti ispunjen, petnaest godina kasnije rezultat je porazan i preostaje samo konstatirati da Marišćina danas predstavlja najgori divlji deponij u Hrvatskoj. Uz opasku da se Zagrepčani možda neće složiti, pa će radije izabrati Jakuševac, Varaždinci Brezje, itd.
Zagađenje zraka
Druga važna i neoboriva činjenica oko Marišćine tiče se ljudskog zdravlja, odnosno emitiranja otrova koji se nošeni nasumičnim smjerom vjetra nekontrolirano disperziraju. Svima koji bi se morali crvenjeti i skrivati od bijesnih građana Viškova i zapadnog dijela Rijeke, najbolja odbrana jest činjenica da neoborivih dokaza o trovanju zraka i građana nema, jer nema ni kvalitetnih i kontinuiranih mjerenja u dužem vremenskom razdoblju. Zna se da je količina kancerogenog benzena barem dvostruko veća od dopuštene, ali se taj podatak službeno još uvijek tretira kao moguća anomalija.
Neizbježan je zaključak da će mjerenja trebati čekati možda i godinama, tijekom kojih će građanima preostati tek sudjelovati u okrutnom eksperimentu, kao da su najobičniji zamorci. Baš zbog oga dobro je podsjetiti na pouku duge hrvatske povijesti stvaranja ekoloških crnih točaka. Marišćina je točka u nastajanju s potencijalom značajnog onečišćivača podzemnih voda i tek se može pridružiti Sovjaku, Obrovcu, Salonitu, Sisku i drugima. Kad se vidi geneza stvaranja crnih točaka u Hrvatskoj i njihovih neuspješnih sanacija vidljivo je da su najbolji rezultati u pravilu postignuti tamo gdje je bilo ekološke svijesti, građanske solidarnosti i udruženih akcija otpora onečišćenju. A to je upravo ono što se počinje događati oko Marišćine…
1. RADIOAKTIVNA ŠLJAKA
