Tako je govorio porečko-pulski biskup, »apostol Istre« kako ga je nazvao Josip Juraj Strossmayer, a ove riječi Juraja Dobrile stare više od 150 godina jednako su žive i danas kada je njegov nasljednik u biskupskoj stolici Ivan Milovan odbio nalog Vatikana da samostan Dajlu prepusti talijanskim benediktincima. Uzavrele su strasti, nije se podijelila samo laička javnost već i crkveni krugovi, biskupi među sobom, a u sve se uključila i država, premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović osobno, državno odvjetništvo…
Preporoditelj ili raskolnik
Dajla je od zaboravljenog toponima i zakračunatih vrata opatije kod istarskog Novigrada preko noći postala pitanjem od nacionalnog interesa broj jedan. Gotovo nevjerojatno, u državi s više od 80 posto katolika u opredjeljivanju oko Dajle više ništa nije ostalo sveto, ni Sveta Stolica, ni Sveti Otac, ni uzoriti kardinal Bozanić. Za one koji misle da je svojom odlukom Papa oteo hrvatsko vlasništvo i darovao ga Talijanima, biskup Milovan novovjeki je izdanak istarskih preporoditelja koji se baš kao što su to činili Dobrila, Laginja, Spinčić i Mandić, bori za prava svog naroda. A nadbiskup zagrebački, koji je supotpisao spornu odluku, izdajica koji se prodao za buduću vatikansku sinekuru. Za one pak koji se slažu da je pitanje Župe Dajle isključivo crkveno, a ne političko i državno pitanje, Milovan je po kanonskom pravu već ekskomuniciran iz Crkve kao raskolnik. Možda i Raskoljnikov ako se priče o sumnjivim prodajama terena pokažu istinitim.
Zaplet oko Dajle, imena koje je većinu Hrvata do jučer asociralo tek na etikete probranih vina, vrlo je zamršen pa će vjerojatno takav biti i rasplet. U tom labirintu, pandanu svog filozofsko-religijsko-kriminalističkog romana, vjerojatno bi se najbolje snašao vješti istraživač semiotičke šume Umberto Eco. »Ime Dajle« dakle moglo bi početi dolaskom oca Vilima Baskervilskog i njegovog pomoćnika, benediktinca Adsona u prelijepi istarski samostan na obali Jadrana.
Kriminalističko tkivo fabule započinje otvaranjem prstena odnosno istraživanjem dvojca, koji neodoljivo podsjećaju na Sherlocka Holmesa i Watsona, kako je tvrtka Makro 5 otkupila »Fratarsku šumu« za 91,3 milijuna kuna od stanovitog odvjetnika koji je za isti posjed porečkoj biskupiji platio samo 22,9 milijuna kuna. Štoviše, za isti je teren navodno špediterska kuća iz Karlovca još 2004. nudila dvadesetak milijuna eura! Namjere im nisu bile nimalo religijske, osim ako golf tereni nisu, kako na zemlji tako i na nebu, sastavni dio sportske infrastrukture raja, a na tu je nekretninu kao osiguranje kredita hipoteku upisala jedna frankfurtska banka.
Krimi zaplet
Mudri će dvojac morati raspetljati i ulogu tvrtke znakovitog imena »Benedikt d.o.o.« u čijem nadzornom odboru sjedi i kancelar biskupije Ilija Jakovljević, a pojavljuju se i grožnjanski načelnik Rino Duniš i njegov kunjado, stanoviti Mato Vekić iz Trsta, talijanski državljanin Diego Scaciga della Silva i mnogi drugi. Ostavimo krimić po strani, uostalom to je žanr koji mora čuvati svoju tajanstvenost do samog kraja, a vratimo se povijesnim i religijskim komponentama s filozofskim primislima romana »Ime Dajle«.
Mast i pomast
Istražujući samostansku biblioteku naši su istražitelji među prašnjavim koricama našli zapisanim da u Dajli već u VI. stoljeću djeluje zajednica istočnjačkih monaha dok je Istra pod Bizantom. U IX. stoljeću stižu benediktinci, crni fratri, koji su staru opatiju iz nepoznatih razloga napustili prije 1273. godine kada postaje najveći posjed novigradskih biskupa. Te godine biskup Nicolo daruje posjed u Dajli imućnom koparskom plemiću Almericu Sabiniju, koji gradi kaštel, četvrtastu zgradu uokvirenu s četiri tornja, koja je postala središte velikog posjeda. Bivši samostan dobiva ime Kaštel Dajla/Castrum Dailae.
Kada obitelj Sabini ostaje bez nasljednika, posjed u Dajli 1736. kupuje koparska obitelj Grisoni, venecijanskih korijena, koja ga je obnovila. Obitelj Grisoni doživjela je tragediju koja je usmjerila povijesni tijek Dajle: Sandro Raimondo Pompeo, sin jedinac Francesca Grisonija i Marianne Pola, umro je vrlo mlad 1833. u dvoboju. Majka je umrla nekoliko godina kasnije, a otac Francesco 1841. godine. Oporukom je pola imovine ostavio opatiji Uznesenja Marijina u Pragliji. Tako 1858. benediktinci opet dolaze u Dajlu. Ta je opatija ukinuta 1867. pa uprava i redovnici stižu u Dajlu. Tu ostaju do 1904. godine, kada se većina vraća u Italiju.
Ne bi kod Eca otac Vilim i fra Adson preskočili sljedeće uzbudljive godine, ali naše »Ime Dajle« ima prostora još za podsjećanje na zbivanja poslije Drugog svjetskog rata, Zonu B i Vojnu upravu Jugoslavenske armije koja je 1947. godine oduzela zemljište talijanskim benediktincima. Naime, oni su tada kažnjeni prisilnim radom i konfiskacijom, jer je u njih pronađeno 100 kilograma svinjske masti i 500 litara benzina, što je u doba kada su u Istri ljudi umirali od gladi uistinu bio težak zločin. U svome proizvoljnom tumačenju povijesti opatija Praglia naravno ne priznaje da im je ikada prestalo vlasništvo nad zemljištem i 2006. traže od suda naknadu od 30 milijuna eura štete! Zaista, nikada mast nije postigla tako dobru cijenu, sa smiješkom bi zaključio bistri otac Vilim gladeći bradu Seana Connerya.
Ockhamova britva
I, eto nas, dragi čitatelji na mjestu gdje treba uslijediti rasplet, a nema ga, jer je već jednom isplaćenu Dajlu hrvatska država s Tuđmanovim smislom za pravdu i pravednost ničim izazvana vratila Crkvi. A ona odluku pape Benedikta XVI. da talijanskim benediktincima vrati Dajlu, makar biskup Milovan morao u to ime prodati i Eufrazijevu baziliku, prisvaja kao isključivo unutarcrkveno pitanje u koje se ni država, ni mi, dragi čitatelju, ni Vilim i Adson, ni bilo tko sa strane nemaju što miješati. Baš kao što je folikul isključivo unutarnje pitanje jajnika, a vi ipak čačkate po njima i navodno branite ugroženo pravo »značajnog dijela fertilnog kontingenta žena« na neradnu nedjelju, odbrusio bi detektivski dvojac osupnut tom iskrivljenom logikom riskirajući vlastito izopćenje.
