Kako država štedi: Teško oboljelu djecu guraju u javni prijevoz

Obitelj Ferić, koja je zbog opake bolesti već izgubila dvoje djece, prolazi kalvariju i s teško oboljelim Ivanom, a HZZO im ne priznaje troškove prijevoza autom

ZAGREB Zbog niza troškova koje iziskuje liječenje izvan mjesta boravka, a zdravstvena ih blagajna ne pokriva, roditelji djece koja boluju od onkoloških bolesti nakon godina mukotrpnog liječenja dolaze na rub financijskog kolapsa. Obitelj Ferić iz Nove Gradiške samo je za troškove prijevoza do KBC-a Zagreb, gdje se njihov šestogodišnji Ivan liječi praktički od rođenja, još donedavno mjesečno izdvajala i do tisuću kuna.   

Opasni virusi

– Ivan je prošao drugu transplantaciju koštane srži u svibnju prošle godine. Do prije dva, tri mjeseca morali smo na kontrole u Zagreb jednom tjedno, a za svako putovanje morali smo iz vlastitog džepa izdvojiti po 250 kuna, jer nam HZZO ne priznaje troškove prijevoza automobilom – kaže Renata Ferić, majka šestogodišnjaka koji je u drugom mjesecu života obolio od limfohistiocitoze, rijetke zloćudne bolesti od koje su prije više godina umrli i njegov brat i sestra.

– Roditelji koji s bolesnim djetetom dođu u Zagreb nemaju gdje spavati ni jesti. Ne znam tko od nas može podnijeti noćenje od 500 kuna u Hotelu Rebro?! – pita se Jasminka Žužić, predsjednica Udruge roditelja djece s malignim bolestima »Hrabro dijete«. Samo ova udruga zna za 50-tak obitelji iz čitave Hrvatske koje nemaju adekvatan smještaj za vrijeme liječenja djeteta u Zagrebu. Uz KBC Zagreb, naime, postoji samo jedan peterosobni stan namijenjen roditeljima za vrijeme djetetovog boravka u bolnici.

HZZO, naime, pacijentima priznaje trošak prijevoza najjeftinijim sredstvom javnog prijevoza, što znači da bi se mali Ivan trebao do bolnice i natrag voziti vlakom. Takav je prijevoz za teško oboljelu i imunokompromitiranu djecu potpuno neprihvatljiv, jer ih putovanje javnim prijevozom, gdje su okruženi virusima i bakterijama, može stajati života. Roditelji zato djecu na liječenje uglavnom prevoze osobnim automobilima.

Zdravstvena blagajna za prijevoz malog Ivana do bolnice i natrag, prema važećem pravilniku, plaća iznos najjeftinije karte javnog prijevoza, što za ovu relaciju iznosi 150 kuna. Za gorivo i cestarinu od Nove Gradiške do Zagreba i natrag njegovi roditelji potroše gotovo 400 kuna.   

Putni nalog

Bilo je, kažu, razdoblja kad im je bilo i daleko teže. Prije prve transplantacije, Ivan se sedam mjeseci formalno vodio kao da je u bolnici, a roditelji su ga dva puta tjedno dovozili na terapije. »Punih šest mjeseci nismo imali pravo ni na putni nalog, a mjesečno smo samo na put davali i po dvije tisuće kuna. Ivana smo mogli ostaviti u bolnici, ali kad vam je dijete bolesno učinili biste sve da njemu bude što bolje«, priča mama Renata, koja već šest godina živi od socijalne pomoći. Zbog opake bolesti koja je pogodila čak troje njihove djece, njenom je suprugu posao privatnog prijevoznika propao, a obitelj je zapala u dugove.

Osim javnim prijevozom, bolesni mališani kući se mogu odvesti i sanitetskim vozilom. Ono se, međutim, često čeka i po cijeli dan, a u njemu se prevoze i drugi pacijenti, što je za djecu koja se vraćaju s kemoterapije neprihvatljivo. Za roditelje koji nemaju automobil, to je jedina opcija.

– Znamo za slučajeve da je dijete dobilo otpust ujutro, a na sanitetski prijevoz čekali su do uvečer. Ako se dijete otpušta na dva dana, svaka je minuta dragocjena – upozorava predsjednik Krijesnice, Zoran Cipek.

– Bilo je dana kad nismo imali ni za kruh. Imali smo goriva do Zagreba, a nismo znali kako ćemo se vratiti natrag – priča ova hrabra majka, žalosna zbog toga što svom djetetu na putu nije mogla kupiti ni sok. Osim troškova prijevoza, obitelj Ferić ne može računati ni na pokriće troškova lijekova koje Ivan uzima, a nisu na listi HZZO-a. Liječnik mu je, kaže, preporučio vitamine, koji ovu obitelj mjesečno stoje još 300 kuna.   

Zdravstvene vlasti

Kalvariju Ferićevih prolaze roditelji više stotina djece oboljele od malignih bolesti. Svake godine u Hrvatskoj od njih oboli od 150 do 180 djece, a nitko ne vodi računa o tome koliko njih mora putovati do bolnice i više stotina kilometara, te gdje će se smjestiti roditelji koji moraju biti uz svoju teško bolesnu djecu.

Prema saznanjima Udruge Krijesnica, više je županija u Zagrebu ustrojilo stambene jedinice za pacijente s svog područja. Zdravstvene vlasti, međutim, uopće ne znaju kakve su potrebe pacijenata za organiziranim smještajem.

– U europskim se državama uz bolnice grade stambene jedinice gdje obitelj bolesnika može boraviti uz minimalni trošak. Mi imamo Hotel Rebro, a zdravstvene vlasti uopće ne znaju koliko je pacijenata godišnje prisiljeno doći u Zagreb, koja im je struktura i kakav im je smještaj potreban – upozorava Zoran Cipek, predsjednik Krijesnice.