Grad: Rijeka
Danas: 25° vedro
Sutra: 12° 29° vedro
22. kolovoza 2017.
Besmisleno

foto KRONOLOGIJA PROPADANJA Priča o propadanju velebnog Titovog zdanja na rubu Plitvica

Foto N. Reberšak /arhiva
Foto N. Reberšak /arhiva
Autor:
Objavljeno: 31. srpanj 2017. u 9:26 2017-07-31T09:26:00+02:00

Kako su Rumunji onu grozomornu zgradu rumunjskoga parlamenta, zbog koje je Nicolae Ceausescu sravnio sa zemljom dobar dio staroga Bukurešta, pretvorili u svjetsku turističku atrakciju, isto se tako i Vila Izvor mogla pretvoriti u jedinstven muzej njezina vremena, silno represivnog i rastrošno bogatog istodobno 

Više je od desetljeća prošlo otkako je Vilu Izvor, Titovu vilu na Plitvicama, posjetio predsjednik Republike Stjepan Mesić, upozoravajući kako je »najgore da ovako veličanstveno zdanje i dalje propada«.

Unatoč predsjedničkoj pažnji, danas, dvanaest godina kasnije, možemo izvijestiti – propada i dalje, i nipošto se više, nažalost, ne može zvati »veličanstvenim«.

Kao iz kakvoga suvremenog filma o besmislu, napuštenosti i samoći – takav dojam ostavlja dolazak pred tu silnu zgradu od medvedničkog škriljevca koja je i vrijedno nasljeđe i dokument represije istodobno. Sagrađena je, naime, 1948. za vođu s kojim se nije bilo šaliti, a gradili su je zatvorenici s Golog otoka. Do zdanja, preskromno nazvanog »vilom«, dolazi se uskom i pustom asfaltiranom cestom kroz netaknutu plitvičku šumu – i taj su put, uz tko zna kakve muke, sagradili politički zatočenici, žrtve davnoga ideološkog sraza sa Sovjetskim Savezom.

Foto Nenad Reberšak

Do posljednje žlice 

Ali danas, razmjeri uništenja tog u svakom pogledu iznimnog zdanja, ne mogu se nazvati drugačije nego – ludilom. Fotoreporter Novog lista Nenad Reberšak dobro se sjeća kako je Vila Izvor izgledala neposredno nakon Oluje, kada su je napustili dotadašnji stanovnici, pripadnici vojnog vrha poražene Krajine, koji su tu do posljednjeg časa ustrajali u svome dekadentnom snu o srpskoj državi od Plitvica do makedonske granice. Reberšak, koji je s policijskim specijalcima među prvim civilima ušao u vilu, svjedoči da je bila začuđujuće sačuvana – do posljednje žlice.

Foto Nenad Reberšak

Šesnaest godina kasnije, 2011., novinarka Novog lista Ana Braškić obišla je to mjesto i izvijestila o već temeljitom uništenju. »Titova vila ili Objekt 99, kako je zovu mještani i djelatnici Nacionalnog parka Plitvice, samo je sjena onoga što je nekad bila, a razmjeri pljačke i sveukupnog propadanja su šokantni«, pisalo je u reportaži. Tada je novinarka izvijestila i o tome da je »vila imala lift«, primjećujući da su »njegova vrata netaknuta«. Mi, sada, ažuriramo podatke: tih vrata više nema, a iz prostora za lift zjapi tamna rupa ispunjena nekakvim nabacanim smećem.

Foto Nenad Reberšak

Uznemirujući je i depresivan sraz potpune devastacije s grandioznošću zdanja, kakvu je mogla isplanirati samo svijest opčinjena neprikosnovenom vojnom i političkom moći. Vilu Izvor, prema osobnome sudu potpisanog autora, teško bi bilo prilagoditi demokratskome i ekološki osviještenom ukusu današnjega suvremenog turista, jer ima mnogo turobne neprirodnosti u tim golemim dvoranama s mramornim stubištima – mramora je, međutim, sve manje – u tim apartmanima za političare sa šupljim zidovima za prisluškujuće »bubice«, u tim kinodvoranama, salonima za uživanje, u kojima ste mogli uživati samo pod navodnicima, ako ste dušu prodali za moć – a sve to sagrađeno baš usred netaknute prirode... No sve to nimalo ne umanjuje vrijednost i bogatstvo Vile Izvor; štoviše: kako su Rumunji onu grozomornu zgradu rumunjskoga parlamenta, zbog koje je Nicolae Ceausescu sravnio sa zemljom dobar dio staroga Bukurešta, pretvorili u svjetsku turističku atrakciju, isto se tako i Vila Izvor mogla pretvoriti u jedinstven muzej njezina vremena, silno represivnog i rastrošno bogatog istodobno. No što god ona mogla postati, nije postala.

Nepovratno devastirana 

Dogodilo se ono za što je Stjepan Mesić odabrao dobru sintagmu: »najgore od svega« – potpuno, i vjerojatno konačno uništenje. Vila Izvor, koja je iznutra temeljito nepovratno devastirana, te kojoj su kiša i vlaga još prije deset godina nagrizle vitalne dijelove, očito nikada neće biti pretvorena ni u što čovjeku dostupno. Gotovo je sigurno da će je polako pojesti priroda, i prah tako vratiti prahu. A ako je to i bila namjera, na radost pomodnoga protutitoističkog pokreta, mogli su to lijepo odmah i reći, umjesto što su razumne ljude ostavljali u jalovome uvjerenju kako ima u ovome društvu dovoljno pameti da se ne prepusti vandalima i vjetru bivša rezidencija predsjednika države – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog vrijednosti kolektivnog pamćenja, kojega se ova zemlja neće moći otarasiti, ma koliko spomenika uništila.

Foto Nenad Reberšak

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka