Došli su konačno i ti dani, koji su nekima blagoslov od stalnog zvrndanja i propagande, a drugima teška pokora – izborna je šutnja i to ona pred najbitnije izbore u hrvatskom političkom sustavu – parlamentarne.

Obaveza izborne šutnje je za građane doista često posljednje utočište od bjesomučne agitacije – zamislite da je nema kako bi izgledale ulice prema biralištima na sam izborni dan, koliko puta bi vas samo povukli za rukav i koliko bi ulice treštale od autobusa i kombija s ozvučenjem omanjeg stadiona.

Za medije je, međutim, ista ta šutnja ravna pokori biblijskih razmjera – o onome što svih najviše zanima ne smiješ ni zucnuti. Kao da Hrvatska igra finale svjetskog prvenstva u nogometu, a ti dva dana prije smiješ samo razglabati o borbi za opstanak u drugoj državnoj ligi u boćanju.

A birači bi, bez obzira na moguću (pre)zasićenost političkom utakmicom, ukoliko ne bude izvanrednih zbivanja (dakle pada Vlade i prijevremenih izbora), nakon izlaska na birališta ove nedjelje mogli itekako poželjeti biračkih kutija.

Godine izborne apstinencije

Sljedeći odlazak na glasanje, naime, po rasporedu je zakazan tek u svibnju 2017. godine, dakle za godinu i po dana. Sličan razmak bio je između dvaju izbora i početkom mandata ove Vlade, ali s tom razlikom da je početkom 2012. godine održan vrlo bitan referendum, onaj o ulasku u EU. Na sreću, ili na žalost, kako kome – sad vas se više neće ništa pitati do proljeća 2017. godine (ne bude li cirkusa s većinom u Saboru nakon izbora u nedjelju).

To ne znači da će javnost biti posve lišena dramatike izbora i brutalnosti izborne kampanje, ali te koje će se zbivati kroz 2016. godinu bit će unutarstranačke. I nije teško prognozorati da će se pobjednicima iz 8.11. stranačko članstvo bacati pod noge uz transcendentalne krikove, a da će se na gubitnike (koje još danas javno i naveliko obožavaju) nabacivati katranom, perjem, ili, u najboljem slučaju, hladnom ignorancijom.

I naredna parna godina, 2018., bit će dosadnjikava glede biračkih kutija. Ako neka nova (ili stara) Željka Markić ne skuha neki novi referendum – apstinencija. Samo će ovaj put ona biti tek zatišje pred buru, pred najluđu izbornu godinu u povijesti demokratske Hrvatske – 2019.

U toj godini će se, sudeći po kalendaru zbivanja, naime birati predsjednik/ca Republike, održat će se izbori za Europski parlament, te izbori za Hrvatski sabor.

Ako vam je bilo puno previše politike ove, 2015. godine, najbolje je da već sad krenete u potragu za cjelogodišnjim turističkim aranžmanima za 2019. Još je dovoljno rano, mogli bi proći jeftinije.

Analizirati čime bi se mogli baviti izborni blokovi na ta tri fronta za četiri godine izrazito je nezahvalan posao. Štoviše, na današnji dan je i nemoguć, jer je teško ne prekršiti izbornu šutnju, kad bi se ovdje krenulo nabrajati »čiji je ćaća bija ustaša, a čiji partizan« (TBF) ili sagledavati potencijalne učinke domaćih ekonomskih politika.

Zamah leptirovih krila

Očito je, međutim, da će nam i tu 2019. godinu (kao i godine prije nje) oblikovati vjerojatno u presudnoj mjeri politički i društveni procesi na koje Hrvatska ima minornog do nikakvog utjecaja.

Danas je svima uglavnom jasno, primjerice, da je izbjeglička kriza nešto što neće nestati preko noći. Prije nekoliko dana ugledni američki (zapravo, globalni) dnevni list, The New York Times objavio je kako se »globalni sjever mora pomiriti s činjenicom da se globalni jug pokrenuo«. Na djelu je velika seoba naroda sa siromašnije, ratovima zahvaćenije i klimatskim promjenama ugroženije polutke. Hrvatska, koliko god vas pumpali pesimizmom svih ovih godina, spada u onaj bogatiji dio svijeta.

Europska komisija, pak, procjenjuje da će samo do 2017. godine u EU doći tri milijuna izbjeglica. Svijet i društvo kakvo poznajemo se rapidno mijenja, svaki »zamah leptirovih krila« na jednom kraju globusa izaziva reakciju na drugom i Hrvatska, kao što vidimo posljednjih mjeseci, ne može ostati po strani.

Dakle, za svakodnevni život svakog od nas bitno može biti što će se dogoditi s ratom u Siriji, koliko će potrajati pat pozicija u Ukrajini, hoće li Komunistička partija Kine uspjeti održati njihovo gospodarstvo na visokim stopama rasta, ili, primjerice, hoće li u Bijelu kuću ući neki ludonja ili ozbiljni političar.

U pitanjima izbjegličke krize čak i sama EU ne može riješiti sve probleme – taman da preko noći nadiđe unutarnje podjele, a kamoli Hrvatska. Tako da bi svijet u 2019. godini mogao biti drugačije mjesto od ovog danas – a da se nas skoro ništa o tome i ne pita (i da nema veze čiji je ćaća bija… znate dalje).

Dvije slike Hrvatske

Druga bitna i velika globalna stvar, osim budućnosti izbjegličke krize, koja bi mogla biti užasno bitan faktor u kakvoj atmosferi i s kojim željama ćemo izlaziti na birališta u izbornom tsunamiju 2019. godine, bit će gospodarska politika Europske unije, poglavito Europske centralne banke. ECB trenutno iz »bazuke« ubacuje novac u ekonomiju Unije koja se uz škripanje do nebesa nekako pokrenula (zvuči poznato?), ali još ni izbliza dovoljno da se prestane s aktivnim mjerama monetarne politike.

Ono što je za Hrvatsku bitno je dokad će poticaji trajati, jer kad prestanu, novca će biti manje, pa će mu cijena rasti. Što je loša vijest za bilo kojeg dužnika, jer rast cijene novca se ogleda u višim kamatama. Za velikog dužnika poput Hrvatske, svaki postotni poen rasta kamata može potresti domaću ekonomiju više od bilo kakve mjere domaće politike.

Ukoliko dakle, Hrvatska do trenutka kad Mario Draghi (guverner ECB-a) sa svoje bazuke otpuhne barutni dim i spremi je natrag u oružarnicu, ne reprogamira ili smanji dug, moglo bi biti vrlo napeto. Dobra vijest je što izgleda da to ipak neće biti tako brzo, no gotovo sigurno hoće do 2019. godine.

Uglavnom, negativan scenarij za 2019. godinu bi mogao pronaći Hrvatsku (a da za to nisu nimalo krive domaće političke elite) kao zemlju slomljene ekonomije, na rubu grčkog čistilišta, po kojoj će tumarati deseci tisuća izbjeglica u potrazi za svojim komadićem egzistencije. Uspon političkih ekstremista, rast siromaštva i slom društvenih vrijednosti nameću se u tom slučaju kao gotovo zakonomjerne posljedice.