Sudeći prema odluci Ustavnog suda da ukine presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučajevima INA-MOL i Hypo, bolje rečeno sudeći prema razlozima navedenima kao temelj za ovakvu odluku Ustavnog suda, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić pokazao se potpuno nedoraslim za takozvani »hrvatski pravosudni proces stoljeća«. Kao razloge za ukidanje presude, naime, Ustavni sud naveo je niz proceduralnih pogrešaka, među kojima i primjenu Kaznenih zakona koji nisu bili na snazi u vrijeme kad je nedjelo za koje se Sanadera tereti bilo počinjeno.

Također, Županijski sud »nije ispitao je li  kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti za koje je Sanader osuđen bilo u zastari«.

 Također, ustavni suci naveli su da je Županijski sud Sanadera »osudio i za radnje koje je u slučaju INA-MOL poduzimao kao tadašnji predsjednik političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti »službena osoba«, niti može počiniti inkriminiranu službenu radnju«. Ove i druge propuste suda pred kojim je Sanader osuđen Ustavni sud navodi i svoju odluku obrazlaže na 187 stranica, a svaka stranica te odluke mogla bi se tumačiti i kao po jedan čavao u lijes uspješne karijere suca koji je bivšeg premijera osudio.

Od Virovitice do Zagreba

Sudac Ivan Turudić, dakako, ne bi se složio s ovakvim mišljenjem. Naprotiv, u razgovoru za Večernji list on daje do znanja kako ne vidi niti jednog razloga da ponovo ne sudi bivšem premijeru, a svoju obranu između ostalog temelji i na teoriji zavjere: »Sad je jasno da su njemački europarlamentarci i deset hrvatskih medija imali još prije mjesec dana informacije kakva će biti odluka iako je finalna sjednica Ustavnog suda bila 22. srpnja. To je skandalozno. Da se to dogodi Županijskom sudu, naredili bi nam samospaljivanje na Trgu bana Jelačića..« Kako god se slučaj Sanader dalje rasplitao i tko god mu sudio – a prema sudskom ročišniku opet će mu se suditi će pred vijećem suca Ivana Turudića – ukidanje presuda bivšem premijeru ne može se nazvati svijetlom točkom u karijeri kontroverznog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Na ovom mjestu podsjetit ćemo na Turudićev razvojni put, točnije na njegov uspon do odgovorne pravosudne dužnosti, obilježen tvrdnjom nekadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, prema čijim tvrdnjama je Turudića među ugledne suce lansirala Hrvatska demokratska zajednica. Kontroverzni sudac rođen je 2. lipnja 1962. godine u selu Lug Gradinski kraj Virovitice. Nakon završene osnovne i srednje škole, Ivan Turudić studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je na temu međunarodnog terorizma diplomirao kod profesora Zvonimira Šeparovića.

Prijelomna godina

Uslijedio je vježbenički staž na Općinskom sudu u Virovitici, nakon kojeg slijedi strelovit Turudićev uspjeh. U vrijeme rata za neovisnost Hrvatske, u kojem je aktivno sudjelovao, Turudić je imenovan za suca u Virovitici. Sudac je, smatra, trebao postati i ranije, u vrijeme socijalističkog režima, ali tvrdi da tog imenovanja nije došlo zbog njegove nepodobnosti.

– Jednostavno im nisam bio po volji. To je bilo pitanje nacionalnosti, ali neću reći da sam bio progonjen, rekao je svojedobno o toj »nepravdi«. Virovitica je, međutim, Turudiću ubrzo postala tijesna; u Zagreb je, kako je svojedobno govorio, želio preseliti jer se tamo događaju najkrupnije stvari. U Zagrebu će se njegov životni put ponovo ukrstiti sa putem profesora Šeparovića. U zadnjim godinama vladavine Franje Tuđmana, Šeparović je obnašao dužnost ministra pravosuđa, a Turudić je imenovan njegovim pomoćnikom. Karijeru u ministarstvu prekinuo je s ciljem da ponovo sudi, što mu je i uspjelo. Imenovan je sucem Županijskog suda u Zagrebu, na kojem je našao ono što je tražio – »najkrupnije stvari«.

Kao prijelomna godina Turudićeve karijere može se označiti 2005., kad se našao u poziciji suca u procesu protiv Hrvoja Petrača, kojeg je zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca osudio na šest godina zatvora. Osuđujuću presudu zasigurno je očekivao u to vrijeme »svemoćni« premijer – Ivo Sanader, kojem je Hrvoje Petrač javno prijetio prilikom uhićenja u Grčkoj, nazivajući ga smradanerom i obećavajući mu skoru političku smrt. Nakon ovog procesa Turudić se kandidirao za mjesto predsjednika Županijskog suca, ali tadašnja ministrica Vesna Škare Ožbolt odbila ga je imenovati. Nekoliko mjeseci kasnije Sanader i HDZ smijenit će je s mjesta ministrice, a Škare Ožbolt će kao jedan od glavnih razloga smjene navoditi upravo činjenicu da nije željela Turudića na mjestu predsjednika Županijskog suda.

– Državni vrh bio je jako zainteresiran da na tu funkciju imenujem Turudića. Ivo Sanader, Šeks i Luka Bebić pozvali su me na sastanak u premijerov kabinet i nagovarali da imenujem Turudića. Sanader mi je rekao da ga imenujem, jer je on naš dečko. Valjda je govorio u ime HDZ-a, reći će o tome Vesna Škare Ožbolt. Sudac Turudić pak iznijet će drugo viđenje priče, prema kojoj je na natječaju za čelnog čovjeka Županijskog suda on imao šest, a njegova protukandidatkinja tri glasa: »Ona je poništila natječaj i imenovala novu predsjednicu suda, što je bilo njeno pravo, ali šest je šest, a tri je tri«. Na čelo Županijskog suda u Zagrebu Turudić će doći 2010. godine, kao vršitelj dužnosti, a godinu dana kasnije taj će izbor biti i konačno potvrđen. U to vrijeme Ivo Sanader već je bio pod optužbom. U pravosudnim kuloarima govorilo se da Sanader za Turudićevu ionako nikad nije bio bitan, odnosno da su njegovi anđeli čuvari Zvonimir Šeparović i Vladimir Šeks. Takve tvrdnje Turudić je rezolutno odbijao, navodeći da sa Šeksom nije prijatelj, kako mu imputiraju, iako je točno da se poznaju dugi niz godina.

Ministarska fotelja

Zahvaljujući javnosti iznimno zanimljivim slučajevima u kojima je sudio, među kojima su, osim Petračevog, zanimljiva suđenja Vladimiru Zagorcu, Nevenu Jurici i bivšem potpredsjedniku Vlade Damiru Polančecu, Ivan Turudić postao je prava sudačka zvijezda. Međutim, ono što ga je učinilo kontroverznim nisu bile presude u spomenutim procesima, niti način na koji je vodio te procese, iako se obrana u nekoliko navrata žalila na njegovu navodnu pristranost. Njegovu objektivnost upitnijim su činili njegovi javni istupi, priličniji političaru, nego predsjedniku Županijskog suda i uglednom sucu. Premijera Zorana Milanovića, primjerice, nazvao je boljševikom i  monarhom, što je napad kakav bi se očekivao od strane jastrebova s desnog krila HDZ-a, a ne od predsjednika Županijskog suda. Zahvaljujući ovom i sličnim Turudićevim istupima,  mediji su postavili pitanje puca li Turudić na mjesto ministra pravosuđa u eventualnoj vladi Tomislava Karamarka. 

Na ova nagađanja predsjednik Županijskog suda je odgovorio u emisiji Pressing, televizije N1: »Da vam kažem da ne postoji mogućnost da ću biti ministar pravosuđa, lagao bih vam. Ne bi bilo ništa čudno da postanem ministar pravosuđa«. Takav njegov odgovor dao je dodatni argument svima koji tvrde ono što je Vesni Škare Ožbolt tvrdio i Ivo Sanader, da je Ivan Turudić »HDZ-ov dečko«.

Jedan od najtežih udaraca u karijeri Turudić će primiti upravo s ukidanjem presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu, pri čemu je po prvi put u pitanje dovedena njegova stručnost za posao koji obnaša. Od tog udarca predsjednik Županijskog suda pokušao se obraniti ustvrdivši da »valjda i Ustavni sud ima pravo na pogrešku«, a hoće li i na koji način ta »pogreška« utjecati na njegovu karijeru pokazat će vrijeme.