Radnička fronta, koja se predstavlja kao snaga nove hrvatske ljevice, još uvijek je u povojima, zbog čega je nezahvalno prognozirati njezine moguće domete u političkom životu. Sigurno je samo jedno: hrvatskoj ljevici su potrebne godine rada da bi ojačala do te mjere da je računamo kao ozbiljnu političku u opciju
Od osamostaljenja Hrvatske i promjene društvenog uređenja iz socijalističkog u kapitalističko hrvatska ljevica ne uspijeva osvojiti ulogu ozbiljnije snage na političkoj sceni zemlje. Duže od desetljeća lijeva strana političke scene bila je gotovo u potpunosti ispražnjena, a u nedostatku ljevice mediji i nemali broj političkih analitičara, gotovo ničim izazvani, strankom ljevice proglašavali su i još uvijek to čine Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.
Istodobno, na hrvatskoj ljevici stvari se nisu pomicale s mrtve točke. Pokušavao ih je pomaknuti Stipe Šuvar sa svojom Socijalističkom radničkom partijom Hrvatske, ali put do povjerenja hrvatskih birača nije uspio naći. Šuvar se borio protiv vjetrenjača, jer sve u hrvatskom društvu bilo je protiv njega. Agresivna medijska kampanja, ratna i poratna, hrvatsku ljevicu okrivila je za sva zla koja su snašla zemlju, a u takvom rasporedu snaga Šuvarove političke poruke uglavnom nisu dopirale do šire javnosti, a i kad bi se za njih čulo malo tko se usuđivao izraziti javne simpatije za politički program čovjeka koji je bio ustoličen kao jedan od simbola jugoslavenske Hrvatske.
Malo tko se uz Šuvara nakon devedesetih trudio pozicionirati na ljevici, a i ono malo političara i političkih inicijativa koji su se kao ljevica deklarirali brzo se utapalo u veće stranke ili nestajalo s političke scene. Usput bi im bila prilijepljena etiketa jugonostalgičara, što se prezentiralo kao smrtni politički grijeh, nakon čega se etiketiranima valjalo braniti i dokazivati svoje hrvatstvo. Uglavnom, prvih petnaestak godina hrvatske samostalnosti političkoj ljevici nije se davalo prostora za manevar.
Grčki kontekst specifičan
U isto vrijeme, HDZ i SDP igrali su glavne uloge u političkom životu, pri čemu su ove dvije stranke više sličile jedna drugoj, nego što su se jedna od druge razlikovale. Da u društvu pušu novi vjetrovi moglo se naslutiti tek 2009. godine, kad se dogodila blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ta blokada iznjedrila je nove, mlade aktere hrvatske ljevice, koji će u narednim godinama, do današnjih dana, formirati nekoliko lijevo orijentiranih organizacija kao što su Baza za radničku inicijativu i demokraciju, Centar za radničke studije, Ženska fronta za radna i socijalna prava… Aktivisti i aktivistkinje ovih organizacija, međutim, nisu se požurili pogurati u politiku.
Društveno probitačnijim njima se činio rad na terenu, rad sa sindikatima, radnicima i radnicama, odnosno borba za radnička prava. Iz tog kruga mlade hrvatske ljevice s političkom inicijativom istupio je tek profesor Filozofskog fakulteta Mate Kapović, koji je sudjelovao u osnivanju Radničke fronte. Da se prostor na ljevici otvara pokazale su i reakcije nakon uspjeha Sirize u Grčkoj, nakon čega su brojne političke inicijative u Hrvatskoj poželjele biti hrvatski pandan grčkim ljevičarima. Međutim, gola je činjenica da hrvatska ljevica za sada ne može niti pomišljati na potporu društva kakvu uživa grčka ljevica. Stoga nas je zanimalo koje preduvjete je u Hrvatskoj potrebno ispuniti da bi na političkoj sceni dobili ozbiljne stranke ljevice.
Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, najprije nas je zanimao kontekst u kojem se događa grčki preporod ljevice, o čemu govori Stipe Ćurković, akter studentske blokade i jedan od »najpotkovanijih« teoretičara ljevice mlađe generacije.
– Grčki kontekst je specifičan. Ljevica je u Grčkoj još od kraja diktature vojne hunte 1974. snažno prisutna u društvu kao organizirana snaga, iako je dugo vremena bila izrazito fragmentirana i sklona organizacijskoj atomizaciji i raskolima (dio te »tradicije« ogledava se danas u sektaškom držanju Komunističke partije – KKE). Za razliku od toga, u Hrvatskoj, ali i ostatku država koje su nastale raspadom Jugoslavije, zadnjih 25 godina imali smo klimu agresivne ideološke denuncijacije ljevice.
Isprva uglavnom s nacionalističkih pozicija, kasnije sve naglašenije i u obliku (neo)liberalnog prokazivanja dubokih lokalnih anomalija koje sprečavaju da se »pravi kapitalizam« ovdje konačno uspostavi i donese sve svoje blagodati. Tako mnogi »stručni komentatori« i u politici i u medijima za »objašnjenje« socio-ekonomski loše situacije i dalje krive tvrdokorno institucionalno nasljeđe jugoslavenskog socijalizma i »socijalistički mentalitet« stanovništva. Sistematsko potiskivanje lijevih ideja i projekata pospješeno je dodatno uvozom trećeputaške kapitulacije socijaldemokracije, ali i činjenicom da je temeljni kriterij diferenciranja »lijevog« od »desnog« u Hrvatskoj bio (a dijelom i ostao) nacionalizam, a ne socio-ekonomska pitanja, kaže Ćurković. Drugi važan moment zaslužan za uspjeh Sirize, ističe sugovornik, jesu »dubina i razmjeri politike štednje u Grčkoj i socijalna i ekonomska destrukcija koje ima za posljedicu«.
Novi Čile
– Mnogi komentatori Grčku stoga nazivaju novim Čileom: kao što je Pinochet poslije puča 1973. Čile pretvorio u prvi laboratorij socijalnog eksperimenta neoliberalnih »strukturnih reformi«, tako je i Grčka danas pokusni teren na kojemu se provodi zaoštrena demontaža ostataka socijalne države i socijalnih prava koja su uz nju historijski vežu. Rapidnost pogoršanja socio-ekonomske situacije izazvala je krizu legitimacije političkog sustava u zemlji, što se najjasnije ogledava u gotovo potpunoj izbornoj imploziji Pasoka i migraciji mnogih tradicionalnih glasača te stranke Sirizi. Važan moment u toj priči je uloga Europske unije, koja se sve više percipira kao kvazi-kolonijalna instanca. Otpor Sirize politici Memoranduma i štednje, iako dijelom ublažena u neposredno predizbornom periodu, u tom je kontekstu prepoznat kao raskid s politikom rezigniranog pokoravanja lokalne politike diktatima EU-a, smatra Ćurković.
Što se Hrvatske tiče, sugovornik ističe da ulazak u EU nije donio ostvarenje desetljećima ponavljanog obećanja poboljšanja, ali, napominje, »politika štednje nije poprimila oblike koji bi u tako kratkom roku doveli do tako naglog pada životnog standarda velikog dijela stanovništva, niti je eventualno otrežnjenje po pitanju EU-članstva dovelo do kristalizacije pitanja položaja u odnosu na EU u političko pitanje u kojemu bi se reflektirala problematizacija općeg socio-ekonomskog stanja«.
Kako situacija na hrvatskoj ljevici izgleda iz perspektive slovenske ljevice, koja se uspjela izboriti za parlamentarni status, pitali smo Luku Meseca, koordinatora Udružene ljevice. Mesec najprije podvlači očigledno, a to je da je politička i ekonomska situacija u Hrvatskoj prilično loša, što je, smatra, dobro vrijeme za uspon političkih alternativa. – U Hrvatskoj sad s jedne stane imate Živi zid i tog Ivana Vilibora Sinčića, koji s nekim Beppe Grillo populizmom pokušava angažirati obespravljene i to mu na neki način uspijeva. On je uzeo prostor na koji inače računa ljevica. Pozitivna stvar koja se u Hrvatskoj događa je osnivanje Radničke fronte, koja je slična Udruženoj ljevici u Sloveniji. Optimističan sam da će Radnička fronta s artikuliranim i jasnim stavovima postati ozbiljnija snaga u političkom životu, kaže Mesec. Koordinator udružene ljevice pritom ističe da bi organizacije s hrvatske ljevice, žele li se uključiti u politički život i predstavljati ozbiljniju snagu, morale nastupiti zajedno, odnosno formirati ozbiljan pokret koji bi se predstavio kao alternativa vladajućim političkim opcijama. – Mi smo u Sloveniji osnovali stranku Inicijativa za demokratski socijalizam, koja je slična Radničkom frontu, ali obzirom na to da smo bili svjesni svojih slabosti odlučili smo na izbore izići u koaliciji s još dvije stranke koje su nam svjetonazorski bliske, kaže Mesec.
– No, treba reći i da politička antagonizacija spram EU vrlo lako može poprimiti i nacionalističke oblike: sama forma polarizacije na izvanjski centar moći i lokalne instance realizacije njegove volje tome pogoduje. To možda objašnjava i Sirizino usvajanje elemenata »patriotskog« diskursa. Pitanje je dakako do koje mjere takav taktički ustupak površinski plauzibilnoj manifestaciji problema (EU vs. nacionalna država) otvara Pandorinu kutiju i riskira postati dominantom, nauštrb socio-ekonomske jezgre koja ljevicu historijski definira kao ljevicu.
Za hrvatski kontekst, s obzirom na ideološko nasljeđe 90-ih i dugu odsutnost društveno relevantne organske ljevice, koja bi bilo duboko ukorijenjena u značajnim segmentima društva i oblikovala njihov politički imaginarij, taktička opcija mobilizacije »patriotskog« diskursa riskira samoporažavajuće ishode. U odsustvu organske ljevice, lijevi populizam će uvijek biti u opasnosti da priprema vlastitu zamjenu desnom varijantom. Prividna lakoća zauzimanja ispražnjene pozicije »istinske« ljevice (dakle: lijevo od trećeputaške socijaldemokracije) i obećanje brzog ulaska u parlamentarnu igru ne bi trebali zavaravati oko pitanja nužnosti izgradnje organske ljevice, ako ljevica ne želi biti samo kratak eksces u političkom prostoru koji će brzo biti potisnut od dosljedno populističke desnice koja će usvojiti dio socijalne retorike ljevice, ali je funkcionalno podrediti svojoj agendi, upozorava Ćurković.
Alternativni diskurs ljevice
Na temu hrvatske ljevice, odnosno njezine nemogućnosti da oformi savez koji bi u dogledno vrijeme mogao ojačati kao što je ojačala ljevica okupljena u Grčkoj razgovarali smo i s Dejanom Jovićem, profesorom Fakulteta političkih znanosti i bivšim glavnim analitičarem predsjednika Ive Josipovića. Jović pokušava pojasniti zašto ljevica u Hrvatskoj postiže slabe rezultate, odnosno razmatra koje uvjete je na ljevici potrebno ostvariti da bi makar u srednjem ili dužem roku igrati ozbiljniju ulogu u političkom životu.– U Hrvatskoj smo i dalje zarobljenici dvostranačke strukture sa SDP-om i HDZ-om, i pred svake izbore se pojavi potreba za homogenizacijom dva bloka. Ljudi glasaju taktički da ne bi došao na vlast onaj drugi, čak i kad im se »njihovi« ne sviđaju. Izborni prag od pet posto obeshrabruje male stranke: to smo vidjeli na primjeru podjele glasova na više HSP-ova pri prošlim izborima.
Ljudi racionalno zaključuju da ne žele »baciti« glas, pa radije glasaju ili za jednu ili za drugu veću koaliciju, kaže Jović. Kao još veći problem sugovornik navodi činjenicu da je »javni prostor »okovan« diskursima koje bi neka nova ljevica morala zapravo temeljito dovesti u pitanje, ako želi biti vjerodostojna«.
– U mnogočemu, mi vučemo i dalje »mitove« iz prošlosti – i to i iz socijalističke i iz nacionalističke. Bez napuštanja ta dva tipa konzervativizma, nije moguće uspostaviti novi diskurs. Nama, zapravo, treba neki slobodarsko-progresivistički novi smjer, a umjesto toga se često vrtimo u krugu ponavljanja jednog te istog, te obrane postojećeg ili čak povratka na staro. Mislim da malo gledamo u budućnost, kao da nas ona ne zanima. Nova ljevica bi mogla biti uvjerljiva samo ako dovede u pitanje bit sadašnjeg dvostranačja, a to znači ako ponudi jednu sasvim novu dimenziju – koja se temelji na slobodi i napretku. Evo, kad smo u javnim govorima sadašnjih glavnih političara čuli te dvije riječi? Osim možda u govoru prilikom ulaska u EU, kojeg je na Trgu bana Jelačića održao predsjednik Josipović. Umjesto toga, vrte se iste stare fraze koje slušamo još od 1965. godine – a to su naročito tri: kriza, reforme, ustavne promjene. Starim se pristupom ne mogu osmisliti nove politike, ističe Jović. Nova ljevica bi, zaključuje sugovornik, morala biti internacionalistička, a to znaci i anti-nacionalistička.
– To znači da ljevica mora osmisliti alternativni diskurs o hrvatskoj državnosti u odnosu na onaj koji je smislio HDZ, a prihvatio SDP. Naročito treba dovesti u pitanje mitove koji su okovali slobodu u ovoj zemlji, zaključuje sugovornik.
Sudeći prema svemu navedenom, Hrvatska je, dakle, svjetlosnim godinama daleko od stvaranja koalicije lijevih snaga, koje bi mogle igrati zapaženiju ulogu u političkom životu. Radnička fronta, koja se predstavlja kao snaga nove hrvatske ljevice, još uvijek je u povojima, zbog čega je nezahvalno prognozirati njezine moguće domete u političkom životu. Sigurno je samo jedno: hrvatskoj ljevici su potrebne godine rada da bi ojačala do te mjere da je računamo kao političku u opciju u onoj mjeri ozbiljnu koliko je u Grčkoj ozbiljna Siriza.
