Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1n
Sutra: 13° 13° 1n
25. rujna 2018.
Komentar Jasmina Klarića

Komentar Hrvatska - vrijeme opasnog življenja

Andrej Plenković, Foto: D. LOVROVIĆ
Andrej Plenković, Foto: D. LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 23. listopad 2017. u 8:21 2017-10-23T08:21:19+02:00

»Druga brzina« Europske unije u koju se sami svrstavamo trebala bi imati prikladnije i jednostavnije ime. Radi se o rikvercu

Rotirke u noći ovaj put djelovale su gotovo izdajnički. Nekad dočekivane kao konačni početak obračuna s nesmiljenom korupcijom u koju je zarobljena država, skoro kao »antibirokratska revolucija« 21. stoljeća, danas se gomilanje policijskih snaga pred feudalnim domovima zaslužnih građana gleda s podozrenjem. Veliki krivci, naučili smo, u Hrvatskoj skoro nikad ne nastradaju, a istražiteljsko-politički procesi uglavnom se svode na lociranje i »trpanje« Pedra kako bi svi ostali »koji nisu ništa znali«, mogli nastaviti po starom.

Sva je prilika da će tako biti i u slučaju Ivice Todorića i Agrokora, s tim da pali Gazda ima u rukavu sasvim dovoljno aduta koje vjerojatno neće koristiti neselektivno – da bi građanstvo došlo do istine, već vrlo pažljivo, kako bi sebi izborio što povoljniju poziciju u sudskom procesu koji će trajati godinama, ako ne i desetljećima kako je to prognozirao odvjetnik Anto Nobilo.

A građani će sve skupa gledati začepljenog nosa i s dodatnim gubitkom povjerenja u politiku i institucije ove zemlje.

I tu stvari postaju već opasne.

Zapravo, već su postale.

Počelo s homoseksualcima i Srbima

Po posljednjem CRO Demoskopu (redovnoj mjesečnoj anketi), čak 74,1 posto građana smatra da država ide u pogrešnom smjeru. Tri četvrtine. Uz to ide i još 7,7 posto ispitanika koji ne znaju odgovoriti na ovo pitanje. Najnepopularniji političar je premijer. Najpopularniji je odgovor – »nitko«.

Formalni vođa oporbe je po popularnosti tek peti, s 3,9 posto. Anka Mrak Taritaš je najpopularnija oporbenjakinja (7,2 posto), ali njena stranka još nije dobacila ni do jednog postotka potpore.

Građani, dakle, dubinski ne vjeruju politici. Ne vjeruju institucijama; onima koji hapse u rano jutro, a presude izmiču u maglicama zastare, pravosudnih vratolomija ili neometanog, nesinkopiranog bezobrazluka. Ne vjeruju strankama. Ne vjeruju političarima.

Hrvatska time, s mantrom o političkoj stabilnosti, ulazi u potencijalno najnestabilnije vrijeme svog društveno-političkog mirnodopskog života. Možda se tako ne čini, jer, eto, sunce i dalje izlazi, ugodno je toplo za ovo doba godine, ide se svako jutro na posao, plaćica – kakva-god – liježe... Ali, nezadovoljstvo je sve opipljivije, škrgut zubi sve glasniji, a »žene u crvenoj haljini« u Matrixu u koji nas pokušava ušuškati monotona dikcija predsjednika Vlade – sve češća pojava.

No, stvari su, kako to obično biva u situacijama o kojima se sustav opasno ljulja, još gore.

Nakon što je uspješno u Ustav referendumom 2013. godine unesena odredba po kojoj se homoseksualnim osobama zabranjuje sklapanje braka (dakle, diskriminacija je, voljom naroda, de facto postala ustavnom kategorijom), katolička desnica ide dalje. Skupljaju se potpisi i medijska potpora za zakon kojim se neće zabraniti abortus, ali će se nastojati što više zakomplicirati i otežati s njegovom procedurom, kao da ženama koje idu na prekid trudnoće ionako nije dovoljno njihove muke.

Uskoro bi trebala krenuti i kampanja kojoj je cilj raspisivanje referenduma kojim bi se ukinula dvanaesta izborna jedinica, ona u kojoj svoje saborske zastupnike biraju nacionalne manjine. Od »vlažnog sna« Ante Đapića i ekipe iz pravaških frakcija koja se okupila oko ove ideje – da u potpunosti zabrane sve stranke koje imaju nacionalnu odrednicu u svom imenu (a da nije, jasno, hrvatska) vjerojatno neće biti ništa, ali dovoljno će biti vremena i prostora da se ona propagira. Pa možda jednom, u nekom idućem koraku... Uostalom, nisu ni katolički kozervativci odjednom uspjeli zakomplicirati/zabraniti abortus.

Jer, kako ono ide, počelo je s homoseksualcima/Srbima...

Pritom se ne treba zavaravati da se radi tek o marginalnim nastojanjima grupe ideologiziranih ljudi; pretvaranje Hrvatske u neliberalnu demokraciju nije nešto što se događa nekom drugom, ili proces koji je umro slomom političke karijere Tomislava Karamarka.

Desna ideologija koja slobodu medija, ljudska i nacionalna prava vidi kao smetnju ostvarenju ideala Države sastavni je dio vladajuće većine u Saboru, unutar i izvan HDZ-a. Hrast je, primjerice, parlamentarna stranka. A tamo je došao koalirajući s HDZ-om.

Niste znali? Povjerovali ste medijskim laudama kojima je obasipan Andej Plenković nakon pobjede na izborima zbog odluke da na istima njegova stranka nastupi samostalno? Niste pazili.

Neliberalna demokracija

Problem je u tome što oni nisu tek nebitni ornament na prsima vlasti. Većina u Saboru je tanka, a organizam HDZ-a još nije – niti će – provario koaliciju HNS-om i SDSS-om. Stoga im Plenković daje i morat će nastaviti davati koncesije na dijelove društva koji se u pristojnim zemljama ni u snu ne diraju. I tako je za očekivati da bi se prostor neliberalne demokracije, kojeg je strastveno krenuo otvarati Karamarko, nastavi širiti i bez posebne izborne verifikacije.

Tako će se Hrvatska malim koracima nastaviti šuljati prema ideologijama koje uglavnom vladaju u zemljama Uspravnice, te u isto vrijeme, unatoč nastojanima samog Plenkovića rješavati sidra koje je pokušava zadržati na Zapadu.

»Drugu brzinu« Europske unije u koju se na taj način sami svrstavamo trebala bi imati prikladnije i jednostavnije ime. Radi se, naime, o rikvercu.

Raspad povjerenja u demokratske institucije i društveni uspon neliberalnih križara – a na jednom i drugom je itekako Plenkovićev potpis – vodi Hrvatsku ravno na neizvjesna vremena političke povijesti.

Odavde nema previše dobrih izbora. Plenković će i dalje, »u ime stabilnosti«, sitnim koncesijama hraniti ultradesnu zvijer koja će izazivati daljnju diskriminaciju Drugih. U priči oko Agrokora će se nastaviti razarati povjerenje u formalno nezavisne institucije koje politika očito danas čvrsto drži pod kontrolom. Vjera u demokratski poredak kod nas, ali i kao takav će nastaviti hlapjeti.

Danas se valja samo ufati da će gospodarska konjuktura potrajati dovoljno dugo da pad u kaos bude na vrijeme zaustavljen.

I da borba za funkcionirajuću demokraciju u Hrvatskoj nije zauvijek izgubljena.

Jer, mada se možda tako ne čini, Hrvatska danas nije na Ivici.

Nego na ivici.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka