Nema tu potrebe za ikakvim posebnim uljepšavanjem – politički sustav predstavničke demokracije prepun je što ugrađenih, što dograđenih »minusa« koji ovaj sistem vladanja delegitimiraju u očima zajednice. Kao i uvijek kad su u pitanju predstavnici (bilo čega i bilo koga), postoji mogućnost da se vremenom odmetnu od »baze« i postanu sami sebi svrha. O potencijalu za korupciju u tim situacijama ne treba ni govoriti. Samo se pozvati na onu narodnu: »Tko s medom radi, prste liže«. 

  Problemi s birokratiziranosti, podložnosti utjecajima bogatih pojedinaca i korporacija, te bavljenje svojim partikularnim interesima, a ne razvojem društva kojeg zastupaju su opća mjesta zamjerki demokratski izabranim vlastima u cijelom svijetu. Mada bi se, kad se osluhne i pogleda kako o istom bruji hrvatska javnost, dalo zaključiti kako su domaći političari endemski najgora vrsta društvenih upravljača ikad i igdje. 

  Iako nije teško pronaći tu i tamo kakvu hrvatsku specifičnost, primjerice lika koji se proslavio »pršutingom« ili šefa opozicije koji ignorira vlastito radno mjesto u parlamentu, kao i duboke nepravde koje je društvo prošlo kroz tranziciju društvenog u privatno vlasništvo, hrvatska politika, zapravo, nije značajno lošija, niti posebno bolja od ostalih. Svugdje se muku muči s istim problemima, čak i na samom europskom vrhu, štoviše, europska birokracija sinonim je za skupi i spori (zaustavimo se na ova dva epiteta) sustav upravljanja društvom. No, zemlje zapadne demokracije i sama EU su, glede i unatoč, najpoželjnije za proživljavanje svojih dana na ovom svijetu. Što, vjerojatno, dosta govori i o kvalitetama ostalih društvenih uređenja. 

 »Stručnjaci« i prazan želudac

U ocjenama stanja u hrvatskom društvu i politici kroz domaću javnost, međutim, struji gotovo isključivo krajnji cinizam i duboko nezadovoljstvo. Logična je to posljedica (uz činjenicu da mnoštvo stvari doista loše ili nikako ne funkcionira) i šest godina duboke ekonomske krize s kojom su se administracije malene zemlje s europske periferije hrvale uglavnom slabo i nikako. Prazan želudac ima tendenciju manje razine tolerancije na političku neefikasnost. Ne treba, stoga, biti prestrog prema bizarnim idejama o sistemskim promjenama koje bi imale riješiti probleme partitokracije, ili demokratskog deficita u društvu. Uostalom, Hrvati su u modernom višestranačju tek četvrt stoljeća, što i nije neko pretjerano doba za navikavanje na sve te »novotarije« oko formiranja vlasti. 

  Međutim, na toksičnost nekih ideja koje se svako malo pojavljuju u javnom diskursu ipak treba povremeno ukazivati. 

  Primjerice na uzvišenu ideju o »Vladi stručnjaka«, koji će, neopterećeni sitnim stranačkim problemima i pripadnostima političkim opcijama, na brzinu riješiti hrvatske, prvenstveno gospodarske probleme. Radi se, naravno, o ordinarnoj lakomislenosti. Ono što rade političari (pogotovo na razini Vlade) je upravljanje društvenim procesima. Kako se zove stručnjak iz tog područja? 

Ukoliko bi, pak, »stručnjake« oktroiralo neko nadstranačko tijelo, jasno je da bi se radilo o vlasti bez ikakvog legitimiteta i odgovornosti, osim ukoliko to »nadtijelo« ne bi bilo sastavljeno od demokratski izabranih političara koji su se, eto, odlučili maknuti malo u stranu. Kad bi to čak i bilo moguće (a nije), tko bi zapravo vladao zemljom? »Stručnjaci« ili oni koji ih postavljaju? 

 Politike nema bez ideologije

Vrlo blizu ovoj zabludi domaće političke misli je i ona kako nam »ne treba ideologija«. Politike, međutim, nema bez ideologije. Ona, ideologija, je ta koja odlučuje na koji će se način raspodjeljivati državni novac, hoće li, da uzmemo prvoloptaški primjer, više ići socijali, ili poticanju poduzetništva. Ideologija je ta koja razlikuje političke entitete – po čemu bi, zaboga, inače glasali? Boji kose? Ili po učinkovitosti? Kad bi ista bila potpuno objektivno mjerljiva, onda bi nam vlast mogla birati i računala. Ili, otiđimo korak dalje, računala bi nam mogla biti vlast. 

  Pogrešno tumačenje osnovnih političkih pojmova i pojava vodi, jasno, pogrešnim zaključcima o potrebnim političkim promjenama. Teško je ne spomenuti najočiti primjer – zalaganje da se ukidanjem izbornih lista i podjelom Hrvatske na stotinjak malih izbornih jedinica, u kojima bi birali kandidate »s imenom i prezimenom«, ograniči nepodnošljivo jaka bipolarizacija političke scene i utjecaj dvojice (ili dvoje) lidera najjačih stranaka. 

  Direktni izbori bi, međutim, samo ojačali supremaciju SDP-a i HDZ-a i, samim time, poziciju njihovih vođa. Danas s pet posto glasova u svim izbornim jedinicama možeš imati desetak zastupnika. Sutra, s ovakvim promjenama, bi i 30 posto moglo biti nedovoljno da uopće uđeš u Sabor. Na većinskim izborima pobjednik uzima sve i protiv SDP-a i HDZ-a mogli bi se izboriti (s upitnim uspjehom) samo jaki lokalni vladari. Koji bi u Saboru bili savršeno nebitni. 

  Naposlijetku, jedna od ideja koja vodi u opasnu slijepu cestu je i smanjenje broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma na 200 tisuća. U teoriji, zahtjev najnovije referendumske inicijative je lako podržati. Lakša direktna demokracija i lakše skupljanje potpisa za referendumske peticije su pozitivna stvar. 

  Međutim, samo u teoriji. U Hrvatskoj je mnogo stvari neuređeno, ali referendum vjerojatno ponajviše. Hrvatska je zemlja u kojoj je sasvim moguće održati referendum protiv prava jedne manjine (vidi pod Željka Markić) jer su stvari o kojima se može odlučivati na referendumu, malo je reći, zakonski nedorečene. Cinici bi rekli da se samo čeka tko će se sjetiti raspisati referendum kojim se zabranjuju porezi. 

  Najopasnija je, pritom – većina: broj glasova potrebnih da neki prijedlog na referendumu dobije zeleno svjetlo i postane dio hrvatske stvarnosti. Dovoljan je jedan (brojkom: 1) glas. 

  U takvim okolnostima tražiti olakšavanje referenduma smanjenjem broja potpisa krajnje je riskantan posao. Bilo bi možda korisnije da su organizatori posljednje inicijative pritisnuli HDZ da podrži ustavne promjene kojima se pokušava urediti kupus od propisa o referendumima (da, unutra je i pet posto glasova, cca 200.000, za pokretanje referenduma).